KNJIŽEVNA KRITIKA: Zagledani u plavetnilo
KNjIGA Svetlane Šeatović "Andrić i Jadran", objavljena u Andrićevom institutu 2020. godine, sadrži tri studije koje ulaze u korpus tema kojima se ova naučnica kontinuirano bavi od početka svog naučnog rada, kao i u periodu svojih postdoktorskih studija u Italiji, ali i kao predavač po pozivu na slavističkim katedrama u toj zemlji. Mediteran u srpskoj modernoj književnosti predmet je i njene knjige "U zaleđu Sredozemlja", objavljene 2019. godine.
Foto: Privatna arhiva
Kontinuiranost bavljenja ove naučnice temom Mediterana i književnosti, odnosno vezama Mediterana i književnosti, kao i opčinjenost njima, uviđamo i na osnovu rezultata njenih uredničkih i priređivačkih poslova. Svetlana Šeatović uredila je više međunarodnih zbornika radova "Akva alta. Mediteranski pejzaži u modernoj srpskoj književnosti", "Josip Sibe Miličić, vreme, prostor, sudbine" i druge. Član je i međunarodnih i bilateralnih projekata u oblasti saradnje Mediterana, italijanskih gradova u književnosti 20. veka i regionalnih odnosa sa Slovenijom.
Upoznata s teorijama geofilozofije Masima Kačarija i Katerine Reste, dragocenim za proučavanje književnosti, autorka se i sama zainteresovala baš za taj aspekt proučavanja, pa bismo mogli kazati da su studije sadržane u knjizi "Andrić i Jadran" jedan od prvih, početnih, ne i početničkih, uspešnih pokušaja da se književnost naša dva najznačajnija pisca 20. veka, Andrića i Crnjanskog, o čemu je reč u studiji "Dve slike Jadrana pozni Andrić i Crnjanski", tumače iz te perspektive. Baveći se konkretnim Andrićevim pesmama, pripovetkama i zapisima, unekoliko i detaljima iz njegove biografije, u čemu se oslanjala na monografiju Žanete Đukić Perišić "Pisac i priča. Stvaralačka biografija Ive Andrića", autorka otkriva da Jadran u delu i životu Ive Andrića samo na prvi pogled predstavlja manje značajan geografski i kulturološki prostor. Kako ona smatra, "Andrićevu percepciju Jadrana možemo podeliti u nekoliko faza.
Prvu bi predstavljali pesnički radovi "Eks Ponto" (1918) i pesme u prozi "Nemiri" (1920) podstaknuti autobiografskim iskustvom; koji "slikaju opšti stav zatočenog i progonjenog čoveka kome je more jedini izlaz iz tame ratnog perioda, i tame sopstvenog unutrašnjeg sveta."
Drugoj fazi pripadaju zapisi "San o gradu" i "Leteći nad morem", kao i pripovetka "Zanos i stradanje Tome Galusa", između dva rata, kada se Andrić bavi pitanjima odnosa čoveka i kopna, Bosne i Jadranskog mora.
Treću i najsloženiju etapu Jadrana viđenog kao kulturološki i antropološki fenomen Andrić će razviti u pripovetkama nastalim počev od pedesetih godina: "Predvečernji čas", "Dva zapisa bosanskog pisara Dražeslava", "Dubrovačka vejavica" i "Robinja."
Autorka izdvaja i "posebnu mediteransku strunu, u kojoj se prelamaju introspektivni svetovi junaka uz more, koje je samo iz konteksta poznato kao Jadransko", a karakterističnu za pripovetke "Žena na kamenu" (1954) i "Letovanje na jugu" (1959).
U studiji "Samoća i ponori od sjaja" autorka je detaljno pisala o fenomenu svetlosti, mora i samoće u dve navedene pripovetke i posebno se osvrnula na pripovetku "Jelena, žena koje nema", jer ona "pripada veoma bliskom fantazmagorijskom svetu ove dve mediteranske i psihološke pripovetke".
Autorka konstatuje da, nasuprot Andriću, Miloš Crnjanski na sasvim drugačiji način percipira Jadransko more, da "na italijanskom obalama traži blagost više kulture, a na našoj, slovenskoj strani, odjeke narodnog pevanja". U okviru segmenta studije "Dve slike Jadrana pozni Andrić i Crnjanski", čiji je naziv "Crnjanski na Jadranu", autorka nas upoznaje sa argumentacijom za svoju tvrdnju.
Na osnovu knjige "Andrić i Jadran" uveravamo se u istinitost tvrdnje Katerine Reste da je Mediteran "pluriverzum". Lepo je i dobro biti zagledan u to plavetnilo, kao i u ovu knjigu, iz disharmoničnog sveta u kojem smo zatečeni.