MLADENAC BRANKO: Danas su na svetskoj sceni Mefistofeles i njegovi šegrti, orni da obezliče narode i ljude

I sve "grevne", "sjajka" u njegovoj "mladini", njegovo Stražilovo i Karlovci, i sve "mome" i staroste što upletoše svoju "pjesan" u njegovo "Kolo", tu pevaniju koja "zavodi" zvezde, i onoga koji ne "ide sam ispod zvijezda".

U "Đačkom rastanku", jedinstvenoj pesmi u svetskoj poeziji, toj "pesničkoj čaši pomešanih pića" gde kipti bol odrešenja od životnog pramaleća, gorkasto penuša dert mladosti i svečovečanske lepote, klikće sećanje na slavu predaka, pesnik, naoko dionizijski razdešen, poziva na svoju gozbu - u Kolo, poziva "blizine" i "daljine", "dubine" i "visine", priziva "vaskoliki Božji šir i vis".

Čitalac, osetljiv na "Reč sa Pročela", na "rod" i "otačastvo", među koje i sebe prepokorno svrstavam, mogao bi da se zapita: Koga to zazivlje "Orfej, rodinom iz krajnovite Slavonije", u svoje "vilovito, pla'ovito kolo"? Poziva svoje, naše sunarodnike, "krštavane Krajinama i pokrajinama, umiljenijima" kojima su ih "velji Bog", geografija i antropologija darovali. Ne prestaje da ih priziva sa "Granice", sa "limba" gde i našim vekom, kano i Brankovim što je, "rokće ona svinja Jozefina" o čemu su sjajno pisali Miloš Crnjanski, Vladan Desnica, Miodrag Bulatović i Borislav Pekić. I ne samo oni.

Opominjemo se Brankovih astralnih stihova, jer je lekovito za ionako "rahitičnu kulturu sećanja u srpskoj književnosti", amnezičnu "kulturu pamćenja u našim životima":

...Brže braćo, amo, amo,
Da se skupa poigramo!
Srbijanče, ognju živi!...
...'Rvaćane, ne od lane...
...Oj, Bosanče, stara slavo...
...Ao, Ero, tvrda vero...
...Ao, Sremče, gujo ljuta...
...Crnogorče, care mali...
...Oj, sokole Dalmatinče...
...Oj, ti krasni Dubrovčane...
...Oj, Slavonče tanani...
...Banaćane lagani...!
...Oj, Bačvani, zdravo, zdravo...
...I vi drugi, duž Dunava,
I vi drugi, gde je Drava,
I svi drugi tamo amo,
Amo da se poigramo!...

A koji je "prizvan" - taj je i prisutan. Ili će se naskoro pojaviti. Jer kolo obredno činodejstvuje, a pesma je liturgija u kojoj se nebesko raduje sa zemaljskim, i zemaljsko likuje sa nebesima.

Isti onaj "staromodni" čitalac mogao bi da se zapita i ovo: A gde su danas, 168 godina od Brankove smrti, i 50 godina kako "Brankovo vilovito kolo svija Mesec, sunčane luče i zvezdice, prikučujući Nebo k Zemlji" - gde su oni koje je pesnik prvi "poznao i pozvao u Kolo", podno stražilovskog olimpa? Gde su dakle, pesnikovi uzvanici, njegovi "klci"? Ima li ih? Jesu li to oni isti? Šta rade u vremenu u kome angel smrti "laboratorijski posluje"? Čije li ih "blagouhanje" osenjuje, koja frula sabira, čija truba oduzima? U čijem su "kolu" danas? "Poznaše" li kolovođu, naučiše li "pjesan"? Znaju li ko su, i kuda idu? Da li "mlidijahu" živeti i opstati tamo gde jesu? Krasi li ih jošte ona "stara slava, kremen vera, tvrda glava, malo carevanje"?

Pesma Brankova uvek "zapevava" to bitno pitanje, i činiće to u ime nas, "prelešćeno" sebezaboravnih, nehatnih, sebičnih, zaslepelih od "silicijumskog praha" koji nas je prekrio gore no što će onaj "prvošnji a potonji" u svoje vreme. Možda bi se, kao odgovor na ovo pitanje, mogla dopevati/dopevavati Brankova "Tuga i opomena", a što, zapravo, "Brankovo kolo, njegovi časnici", čine već pola veka.

Romantičarski zanos nacionalnim, u Brankovo doba, ni danas, kao i oduvek - a pogotovo danas - nije ništa izgubio od svog "vilovitog" integrističkog splina. Kažem, pogotovo danas, kad su na svetskoj sceni Mefistofeles i njegovi šegrti, orni Hermesovci, pregli sa dna "Mamonovih goleni", da obezliče narode i ljude, "zavavilonče im jezike", kad se farmakološkim utvarama cilja na preudešenje humanog genoma, i skoljava "ljudačestvo" u torinu goru od one iz Zamjatinove, Kestlerove i Orvelove distopije. Ostaće u "svome imenu, opstati kao voda u svojoj formuli", samo oni narodi ("i čovek dostojan svoje božanske solne merice") koji budu "osenjeni anđelskim krilom svoje nacionalne književnosti", pogotovo poezije kao najvišeg oblika, uz religiju, "emotivne i duhovne pismenosti i samoistovetnosti".

Pod zvezdom "Putnika na uranku", doći u Sremske Karlovce na "Pedeseto jutrenje", uspeti se na "stražilovski Lovćen i izmeriti vlastitiu visinu", umiti se na studencu Brankove pevanije, udahnuti u onom "nadeždnom vremenu" sva vremena, "prozreti tamnu rešetku istorije" i umaći duhu Epohe, spoznati sopstvenu sumatraističku umreženost sa svetom i "nebninom" - to je put ka "poznaniju" da je poezija uistinu "živa voda duše, večna svežina sveta". "Čitko sažetog sveta" u kome se neprestano rađa mladenac Branko!

(Izgovoreno na otvaranju 50. jubilarnog Brankovog kola u Sremskim Karlovcima)