DUŠA GORŠTAČKOG SVIJETA: Kočićeva riječ treperi kao kandilo pod tamnim svodom manastira i cvili gorčinom mučenika

Neustrašiv i prezren, ljudski uspravan i umjetnički uznosit Kočić u našem vremenu, u našem istorijskom i kulturnom trenutku, djeluje snagom, sličan bronzanom spomenikukoji ispruženim prstom, sa svog visokog postolja, bi strim okom nazire, kroz nagomilane oblake, ljepše i humanije buguće doba.

Izuzetan u svemu, Kočić je to u velikoj mjeri bio i kada se radi o književnosti. Bez obzira sa koje strane prilazili, kojim se istraživačkim postupcima koristili, bez obzira na kompetentnost svojih esejističko-kritičkih kapaciteta, ocjenjivači Kočićevog djela su se složili da je autor "Jauka sa Zmijanja" ne samo jedan od najboljih poznavalaca duše zmijanjskog, gorštačkog, seoskog svijeta nego i najbolji poznavalac jezika koji, poput živog organizma, na njegovim stranicama plače i pjeva, grmi kao grom na vrhu planinskom i odzvanja melodijom bistrih proljećnih pejzaža, proklinje i blagosilja. Kočićeva riječ treperi kao kandilo pod tamnim svodom manastira i cvili gorčinom mučenika kome se duša od čemera razgubala.

Uvijek sam pred tim riječima, slikama, scenama, pred silinom i snagom tog kazivanja osjećao neopisivo uzbuđenje.

O njemu su pisala gotovo sva eminentna pera naše književne istorije, teorije i umjetničke kritike. Izrečeni su mnogobrojni sudovi, iskazane pametne riječi, meritorni sudovi.

Ono što je u čitavoj stvari ipak neobično nije toliko obimnost literature o ovom književnom velikanu (o kojem su ispisane biblioteke) nego činjenica da je, kako vrijeme odmiče, Kočićevo prisustvo sve upečatljivije i, u mutnim prilikama istorijskog postojanja, sve utemeljenije kao vrijednost svoje vrste.

Kao što je mnoge junake svojih djela pisac susretao u svom neposrednom okruženju (David Štrbac, Vuk Lujo...) otvarajući im literarna vrata vječnosti, tako se i sam književnik, u djelima svoje potonje braće no peru, vraćao u literaturu postajući literarni junak pjesama, sonetnih vijenaca, haiku - stihova, kraćih proza, romansiranih biografija i dramskih djela.

Literarno interesovanje za Kočića ne gubi na snazi, on čak, bar se meni tako čini, postaje sve intenzivniji kao nadolazeća voda koja zapljuskuje iz brojnih vrela, pjenušanovom svježinom. Kočićevo djelo mi se pri svakom novom čitanju otkriva nečim novim, nekim novim detaljima, stilskim rješenjem, semantičkom nijansiranošću riječi i izraza. Sve me to podsjeća na raskošni pejzaž koji se ne može do kraja sagledati i koji podastire pred radoznalim očima prolaznika uvijek drugačije iznenađenje.

"Jablan", "Vukov gaj", "Kroz mećavu", "Kroz maglu", "Kroz svjetlost", "Grob slatke duše", "Kod Markanova točka", "Đurini zapisi", a pogotovo "Jazavac pred sudom", "Mrguda", proze o Simeunu đaku, "Mrčajski proto", naslovi su naših čestih čitalačkih povrataka.

Svako od ovih djela impresionira skladom, jezgrovitošću, izvajanošću iz jednog komada, iz jedinstvenog inspiracijskog zaleta koji ne jenjava. Kočić nije pisao pripovjetke nego je njegovom temperamentu više odgovarala pregnantna, napeta forma novele, onaj oblik u kome je, uz maksimalnu ekonomizaciju materijala, u riječima tijesno, a u mislima prostrano.

Kočićeve rečenice, skladno srezane, ne posjeduju ništa slučajno ni suvišno. On se ne ponavlja. Uvijek je nov, nepotrošen.

"Jablan" pruža jedine svijetle stranice o planinskom djetinjstvu čije će osmijehe uskoro ugasiti bijeda života, socijalna i nacionalna obespravljenost kao zajednički imenilac kobi porabočenog bosanskog kmeta. Mali Lujo čije srce radosno otkucava Jablanovu pobjedu za samo par godina preobratiće se u zabrinutog dječaka domaćina "Kod Markanova točka" na čija je nejaka pleća pao sav teret obespravljenog ljudskog života.
Mrguda je planinka slatke i preslatke krvi. Sva od ljepote, snage, nekakvog elementarnog vitalizma ona predstavlja oličenje erotskog sna gorštaka, a priča o njoj je, kako je zapisala Isidora Sekulić, kratka i nagla kao vrisak.

Vrhunac svog pripovjednog umijeća pisac je dosegao u prozama o trojici junaka (David Štrbac, Simeun Đak, Mrčajski Proto) koji otkrivaju dominantna svojstva psihe i emotiviteta, misli i akcije krajiškog čovjeka, ćoškastog, posuvraćenog, nepokornog koji iz vlastitog očaja crpi snagu ironije i poruge i koji, bistre pameti i brza jezika, svoju inferiornu poziciju preobraća u duhovnu (unutarnju) superiornost koju ne mogu da sputaju represivne mjere vlasti i njeni zorli kabasti paligrapi.

Simeun Pejić Rudar je načinjen od drugačijeg materijala. On otkriva treperavost i širinu krajiške duše koja svoju unutarnju, dakle neotuđivu slobodu nalazi u snovima i fantazmima. Pored rakijskih kazana u alkoholnim isparenjima, ovaj crnorizac, u mašti navlači vitešku odoru, jaše dobra konja, maše sabljetinom, dijeli megdane i prisiljava silnike da priznaju pogažena rajinska prava. Iz njegove priče izbija strast istinske proživljenosti. U svome eglenu on je toliko sugestivan da vrelina njegovih riječi topi led nepovjerenja i kod najsumnjičavijih slušalaca (Ona iza kace, npr.) otkrivajući da je u tom snu korijen narodne snage.

Najzad Mrčajski Proto je jedinstvena slika beskonačne ljudske patnje, patnje mitskih dimenzija...

Prota, nekada hrabar čovjek, izdržao je turska mučenja, ali nije klonuo. Ono što nisu mogle fizičke muke učinili su postupci najbližih: ženina nevjera i izdaja najboljeg prijatelja. Sva u tamnim prosjajima, prezasićena i gusta, ova proza otkriva paroksizmatičan bol čovjeka nadnijetog nad ruševinama svog uništenog života.

Sve u ovoj prozi: od pleonastičkog naglašavanja unutarnjeg Protinog mraka u naslovu, od opisa pejzaža i detalja njegove vizuelne konkretizacije (staza koja vijuga kao isprebijana zmijurina kroz vlažno otežalo žito) od opisa usamljene Protine kuće na vrhu brda koja kao da je u svojoj usamljenosti zakucana na nebo pa sve do završne scene - kosmičke metafore tamnog zapadnog neba kroz čije se teške oblake kao krvava koplja probijaju zraci umirućeg sunca, sve je podređeno slici ukletosti, čovjeka koji ponavlja golgotsku sudbinu Tvorca.