OTIŠAO JE NAJVEĆI PUSTOLOV NAŠIH SCENA: Detalji iz života velikog Laneta Gutovića - ostaće upamćen po svojoj posebnosti

Rođendanske čestitke primao je u bolnici pre samo desetak dana: 11. avgusta, večiti mladić (privatno mnogo više Pustolov nego Srećko Šojić) napunio je 75 godina. Gutović je tada iz postelje poručivao da se nada ozdravljenju. Uostalom, u istu ustanovu došao je, iznenada, i pre deset godina, u predinfarktnom stanju. Ugrađen mu je stent, a veliki glumac brzo se oporavio. Nažalost, ovu tešku bolest pluća nije mogao da pobedi.

Rođen je 1946. godine na Umki. Roditelji, prosvetni radnici (majka Užičanka, otac Pivljanin) često su se selili, "kružeći" oko glavnog grada. Prvo su se obreli u Kaluđerici, da bi ih potom put trajno odveo na Voždovac. Na istoj adresi Lane je živeo ceo svoj vek. Kako je sam govorio, bio je dobar đak i "valjano dete".

Završio je elektrotehničku školu, upisao mehaniku. Ipak, primećujući njegove višestruke talente, sestra Bojana "prevela" ga je na Pozorišnu akademiju. Rođeni šarmer, privlačio je pažnju već na prvi pogled:

- Nikad se nisam trudio da osvojim bilo koju devojku. Nisam znao tu veštinu. Dok sam bio mlađi svirao sam u jednom orkestru i gledao po sali da li me neke oči prate. Kad bih to utvrdio, "odgovarao" sam pogledom. Nisam nikad prilazio. Čekao sam da ona priđe. Bio sam stidljiv. I danas sam takav - otkrio je pre tačno pola veka u jednom novinskom razgovoru popularni Lane.

Takav je ostao do kraja. Nikome i ničemu nije prilazio, sve je njemu išlo u susret. Reditelji, pozorišta, partneri. Prvi glumački zadatak dobio je već na Akademiji: Ognjenka Milićević mu je poverila glavnu ulogu u O`Nilovoj drami "Ah, ta divljina", a u podeli sve same glumačke veličine - Irena Kolesar, Olivera Marković, Neda Arnerić, Vasa Pantelić, Dušan Janićijević...

Iako su ga mnogi svrstavali u čuvene "Bojanove bebe", isticao je da nije jedan od njih i objašnjavao da je u Jugoslovensko dramsko došao sa Gojkom Šantićem i Tanasijem Uzunovićem, u vreme kad je upravnik bio Eli Finci, a ne Stupica. Da su oni "otvarali vrata onima iza njih, jer biti član JDP tada je značilo čast i priznanje".

Ispostaviće se kasnije, "čast i priznanje" bio je i angažman u prvoj podeli kasnije kultne predstave "Buba u uhu", u režiji Ljubiše Ristića. U doba kada se (za kratko) politički angažovao i našao na izbornoj listi DSS imao je ljudske širine i profesionalne čestitosti da javno izjavi u razgovoru za naš list: - Gospodin Ristić nikada nije bio anatemisan kao reditelj, već kao homo politikus. Vreme je pokazalo da je njegovo političko opredeljenje izgubilo izbore, a ne da je on bio na pogrešnoj strani. Imao je hrabrosti da progovori kako su često "beznačajna imena na čelu pozorišta, a najgori glumci i najveće džukele zauzimaju najbolja mesta".

Verujući da nešto može da promeni, jedno vreme stao je na čelo Udruženja dramskih umetnika. Pre čuvenog Srećka Šojića, snalažljivog skorojevića koga je publika upoznala u serijalu filmova "Tesna koža", započetih 1982. godine (kasnije i u seriji "Bela lađa"), Gutović je igrao u mnogim kultnim pozorišnim naslovima kao što su "Kad su cvetale tikve", "Kolubarska bitka", "Pučina", "Pigmalion", "Hamlet", "Za kim zvono zvoni", "Rodoljupci".

Autor je političko-satiričnog "Kabarea", junak serijala "Metla bez drške", "Otvorena vrata", "Ne može da škodi", "Stočiću, postavi se"... Igrao je u filmovima "Povratak otpisanih", "Drugarčine", "Laf u srcu", "Šmeker". Za mnoge generacije Lanetov "Pustolov" bio je sinonim odrastanja, neki drugi bolje pamte čuvenu Šojićevu Repliku iz "Tesne kože": "Lepa Brena za četiri osobe!".

Jedan i jedinstven, nije se ni odmarao kao drugi. Umesto na mondenskim mestima, slobodno vreme je provodio na Kamčatki i u Južnoafričkoj republici. Jednom je, čak, napravio i totalni "brejk": četiri godine živeo je u Čenti seoskim životom, daleko od javnosti i svetlosti pozornice. Vratio ga je na scenu "amanet" Žarka Lauševića i molba da ga zameni u ulozi ruskog kneza u predstavi "Lažni car Šćepan Mali".

U novije vreme promenio je pozorišnu kuću, posle mnogo godina karijere prešao u Narodno pozorište. U svemu ostalom ostao je dosledan, odvažan, nepokolebljiv i nedvosmislen: Lane je glasno pričao o onome o čemu su mnogi intelektualci "odvažno" ćutali, nikada ne razmišljajući kakav će utisak i na koga ostaviti.

Poslednjih godina igrao je u predstavama "Čigra", "Večera budala", "Arzamas" (Zvezdara teatar), "Vesele žene vindzorske", "Laža i paralaža" (Narodno pozorište), a s posebnim zadovoljstvom bio je "blažen među ženama" - kao jedini muški član glumačke ekipe i predstave "Šuplji kamen" Teatra "Vuk".

Dva puta se ženio, a iza sebe je ostavio ćerku Milicu, glumicu i balerinu, i sinove Jakova i Spasoja. Dobitnik je Zlatne arene u Puli, "Cara Konstantina" u Nišu, Nušićeve nagrade, "Zlatnog ćurana" i Sterijine nagrade. 

Ipak, neće ostati upamćen po priznanjima, pa ni po svim ulogama, koliko po svojoj posebnosti. Verovatno o njemu najbolje i najtačnije svedoče sopstvene reči:

- Radije bih da nestanem nego da se ponavljam... U svemu jedinstven i neponovljiv do kraja, najveći pustolov svih naših scena, Milan Lane Gutović nije nestao. Možda mu je samo postalo suviše tesno u svojoj koži.