ZADNJA POŠTA CRKVICE: Za mene ovi toponimi označavaju središte svemira, i imaju druga neiscrpna značenja

Prilika je, da se po ko zna koji put zapitam - šta je to poezija?

Gospodo, uvaženi članovi Žirija Matice srpske, vi ste učinili veliku čast i mojoj poeziji ovjenčavši knjigu "Pepeo" nagradom imena Jove Jovanovića Zmaja. Ta knjiga osjenčena je zastrašujućim događajem koji se zbio prije mog rođenja, u mojoj školi, i ja ću sada, umjesto uobičajene riječi zahvalnosti, da ispovijedim tu priču.

Na samom početku navešću stihove Nikole Tesle, iz njegove neobjavljene knjige "Govorkanja s Olimpa". Ti stihovi glase: "Preko svog telefona iz svemira / Začuo sam reči razglašene s Olimpa".

Ravne Gomile, selo Vrbica, ispod Vardara, srez Vučedolski, zadnja pošta Crkvice, kod Bileće - za mene ovi toponimi označavaju središte svemira, i imaju druga neiscrpna značenja koja nadahnjuju i uvode u svijet snoviđenja. Nerijetko, noću, u tom brdu zvanom Vardar, kao u kakvoj zvučnoj kutiji, čuje se vardanje, i dugo odliježe preko Gradine, preko Vučijeg dola, i Međugorja, kao neka mukla zvonjava koja, čas kao da dolazi iznutra, iz zemlje, čas sa druge strane, iz Svemira. To vardanje zna da potraje i po nekoliko dugih minuta, koje strah noću produži i na po nekoliko sati. Turci su se plašili toga vjerujući da je posrijedi gnjev nekog Vlaškog Boga, zato su onog julskog jutra 1875. onako ludo izginuli, tu na Vučjem dolu. I to dok traje vardanje, to haotično gužvanje zvukova, odjek koji se časak kasnije vrati preko Glavica i Gomilica, umilna je melodija, sa kadencama i ritmičkim bravurama, sa aliteracijama i opkoračenjima, melodija koju svejednako čujem, ma gdje bio, i koju pokušavam da prekopiram u distisima i sonetima. Odzvanja u mom sluhu i danas, i ovdje!

Na prvoj zaravni između Trnovice i Vrbice, sa pogledom na Donji svijet, prema Stocu, Mostaru, Čapljini, na Zapad odakle su kroz sva vremena pristizali oni koji se ne boje Boga, kao nijemi svjedok stoji negdašnja škola. Gore, prema Ravnim Gomilama, pogled zaklanja izmaglica - zavjesa što visi s neba, a iza koje je nevidljiva pozornica na kojoj se odigravaju glavni događaji koji ne pripadaju istoriji, ni vremenu. Tamo je granica dva svijeta, Ovoga i Onoga - ide između Malog i Velikog Vardara, posred groblja, i izbija na Gradinu, kod Ravnih Gomila. Tu se ukršta sa Međom Vuka Manitoga, i dijeli isti srpski narod. Tu se ukrštaju i dvije velike podzemne rijeke, koje će nakon nekog vremena izjednačiti tokove i izroniti ispod zemlje, kao Trebišnjica.

U toj školi učio sam slova, i doznao da slova pripadaju živom svijetu, i od tada se prema slovima ophodim kao prema višim bićima.

Tog dana učili smo slovo Z.

Još u školi osjetio sam izvjesnu krivicu za zlo koje su drugi počinili nama, slušajući prvi put o tome, osjetio sam saodgovornost istovremeno kad i sastradavanje. Doznao sam da je svaki čovjek saodgovoran za svako nepočinstvo.

Slušao sam o tome kako su putem koji dolazi iz Donjeg svijeta, pristigle komšije u nemačkim uniformama, na putu za Pivu, sa zadatkom da ne izostanu u pokolju. I upravo u toj školi poklali su dvadeset petoro mještana, od njih 18 Uljarevića, uglavnom djece. Tog jutra su pribodeni bajonetima za pod škole.

Na pepelištu, sada vlada mir. Jedino se katkad danju, začuje gakanje gavranova s krova, a noću, zavijanje vukova iz Međugorja. Oglasi se i Vardar, naš pomjesni Olimp, koji se uzdiže visoko u nebo. Imamo male table za pisanje kredom. Učimo da crtamo nebo na tim tablama, i svaki put na nebu crtamo oštri vrh Vardara. I domaće zadatke kod kuće pišemo na tablama, i donosimo ih u školu, brinući o tome da na putu do škole kiša ne pokvasi slova.
Tog dana učili smo slovo Z.

Djeco, znate li ko je bio Zmaj Jova.
Znamo, pa samo ime kaže, bio je zmaj.
A, tako! Zmaj, dabome, ali i pjesnik.
A šta je to pjesnik?
Pa zmaj, sad smo rekli.

Na velikom odmoru, zajedno sa učiteljicom svjedočili smo čudu koje do danas, nikakvo drugo čudo nije nadmašilo - pravi zmaj je nadletio dvorište osnovne škole, osjetili smo vazdušne struje koje su podigle veliku prašinu, prah i pepeo, i uz svu buku, kakvu inače prave zmajevi, nestao iza šumarka...

Djeco, znate li šta je ono što je preletjelo iznad škole?

Znamo, kako ne bismo znali - to je bio Zmaj Jova!

I danas kad se iznenada pojavi helikopter na našem nebu, ja se, u prvi mah, poradujem: Zmaj Jova!

Učiteljica, Desanka Tepavčević je naizust recitovala Zmajeve stihove:

I ti Tesla/ U kome se ispolinske misli roje/ Tebe vraća neodolje/ Da poljubiš stablo svoje

Pripovijedala je da Zmaj Jova na dobrodošlici priređenoj u čast Nikoli Tesli recitovao ove stihove, na šta je Tesla Zmaj Jovi poljubio ruku. Tesle su svojevremeno iz sreza Vučedolskog, odselile u Gospić.

Tesla je u toj mjeri bio oduševljen Vučedolskom bitkom, da je svojim prijateljima davao imena vučedolskih junaka, a najbližem među njima, Robertu Andervudu Džonsonu, pjesniku, koji je bio bonvivan s mnogim poznanstvima u svijetu, dao je ime Luke Filipova Fatipaše, koji je uhvatio živoga Osman-pašu Sarkoša, i odnio ga kralju Nikoli na poklon. Tesla je Zmajevu pjesmu "Luka Filipov" preveo zajedno sa Džonsonom i objavio je u jednom njujorškom časopisu, a Džonson je taj prevod objavljivao i u svojim knjigama. Tako je Zmaj, naš prvi romantičar preveden i slavljen preko okeana.

Tog dana u školi učili smo slovo Z.

U Olimpu, u toj džinovskoj muzičkoj kutiji, čulo se vardanje, kao kakav telefonski poziv koji dolazi iz Svemira. I sada, i ako ostavimo telefon, i ako malo bolje oslušnemo, možda i mi, danas i ovdje, začujemo one riječi razglašene sa Olimpa. A ako se to dogodi, možda je to - poezija.

(govor Radomira Uljarevića
prilikom uručenja "Zmajeve nagrade"
u Matici srpskoj 29. juna 2021)