RASKOŠ USMENOG PEVANJA KRAJINE: Antologija Srpske lirske narodne poezije sa područja Like, Banije, Korduna

Pred čitaocima je 400 pesama (i 50 varijanti) koje svedoče o žilavom opstajanju usmenosti u srpskom narodu na ovom području.

Folklorista, proučavalac književnosti Srba iz Hrvatske i književnog stvaralaštva žena, uz niz studija, Garonja je objavila nekoliko romana, zbirki priča i pesama za koje je dobila nagrade "Pečat vremena", "Sava Mrkalj", "Milutin Uskoković", "Dragojlo Dudić".

- Antologija je zamišljena i delimično sređena pre dve decenije, kada sam, radeći doktorsku disertaciju i proučavajući zbirke narodne poezije, najviše iz 19. veka, uočila izuzetne primere narodne lirske pesme, kao i balada. Uvidela sam da su to nepoznate vrednosti naše usmene baštine koje proširuju Vukov korpus, znatno ih motivski obogaćuje, a po estetskom merilu, kao jeziku, stoje u ravni njegovih najlepših zapisa - kaže Garonja, za "Novosti". - Mnogobrojne pesme sada su ugledale "svetlo dana" direktno iz rukopisnih zbirki starijih više od sto, sto pedeset godina, koje sam pronalazila najviše u Etnografskoj zbirci Arhiva SANU, Matici srpskoj u Novom Sadu i u Zavodu za proučavanje folklora u Zagrebu.

Na ovaj način u antologiji su predstavljene sve vrste pesama: mitološke, hrišćanske, obredne, pesme o radu, ljubavne, žetelačke, šaljive... One pokazuju svu raskoš usmenog pevanja u regijama bivše Vojne krajine, odnosno današnje Hrvatske. Srpski narod na ovom prostoru je ostavio ogroman trag u folkloru što je nedovoljno poznato.

Neki sakupljači pesama u 19. veku imali su sreću da svoj rad i obelodane. Te sreće nisu bili učitelji Milan Obradović i Sima Mileusnić, čiji je ogroman opus gotovo čitav vek čamio u Arhivu SANU. Boraveći kao studentkinja među bivšim stanovnicima kamenskog kraja Garonja je, kaže, bila iznenađena lepotom zabeleženih primera. Među kazivačima pesama naročito se isticala njena baka Marija Ćurćija, kao i niz drugih darovitih žena (Dušanka Bošnjak, Anđa Letić, Stanka Puača, Jela Bunčić Knežević, Milka Grujić...)

- Trudila sam se da svaka objavljena pesma ima "ličnu kartu" tako što je ispod svake navedeno ime sakupljača, regije, često i sela, i obavezno godina kada je zabeležena. To je svojevrsni hod kroz istoriju stariju od tri veka, jer su mnogobrojne pesme zabeležene još u Erlangenskom rukopisu s početkom 18. veka, dok su zapisi najčešći iz 19. veka, što je bio zenit usmenog pevanja na ovom području. Nakon egzodusa 1991. i 1995. ovaj srpski nacionalni korpus se raspršio da se više nikada ne sastavi. Dakle, za mlade naraštaje ovo je književni spomenik, šta je sve na srpskom jeziku ispevano i sačuvano u regionima u kojim danas nema Srba ili ih je veoma malo - ističe Garonja.

Antologičarka ukazuje na završnu pesmu u ovom izboru iz zbirke Stanka Opačića Ćanice, koja na sveobuhvatan način predstavlja Krajišnika. To je čovek koji ljubi svoju zemlju, porodicu, nepotkupljiv je od viših sila, čak i od zanosne vile, a u tragičnom je raskoraku.

Čuvajući "caru granice", svestan je svoje klete sudbine u kojoj opstojava vekovima, a na ovaj način opstaje večno u lirskoj narodnoj pesmi koju je ispevao i očuvao.

GLASOVI ISPOD PAPRATI

U PESMAMA su često sačuvani jedini tragovi postojanja mnogih sela (navedenih u ovoj antologiji) čije su imena često poetična, poput Sloboštine, Miljanovca, Dobre kuće, Doljana, Oljasa.

- U njima sada buja vegetacija, jer nema više srpskog stanovništva, pa su ove pesme i svojevrsni ostaci "glasova ispod paprati", kako sam naslovila jedan svoj nedavni roman -kaže Garonja.