OGLEDALO NEŽNOSTI I SUROVOSTI: Devedeset godina od rođenja književnice Grozdane Olujić
DEVEDESET godina od rođenja Grozdane Olujić vraća nas čitanju i tumačenju njene jedinstvene proze - i kad su pred nama njeni romani ("Glasam za ljubav", "Izlet u nebo", "Glasovi u vetru", "Preživeti do sutra"), njene autorske bajke i u celini delo svestrane gospođe-intelektualca.
Foto V. Danilov
Filozofski i moralni problemi opsedaju Grozdanine junake, ali i samu autorku.
Književna psihologija deo je njenog autentičnog emotivnog sveta sa nijansama i nivoima modernog poimanja života. Među njenim pričama posebno mesto ima jedna, objavljena posthumno, pod naslovom "Devojka u žitu". Posebna lirska erotičnost sugeriše nesvakidašnju pripovedačku umetnost naše spisateljice.
Početak priče "Devojka u žitu" iznenađuje čitaoca moderne proze kakvu je pisala Grozdana Olujić - opisom očiju jedne ptice "u gustom žbunju malina", dakle u prostoru smanjene vidljivosti, tj. pesničke optike: "šarena ptica okruglih, tvrdih očiju uprtih u moje lice". Na poeziju upućuje imaginacija, a još više prvo, "moje lice" - kao da se šarena ptica ogleda u licu naratora.
Sva ta "ogledala" obasjavaju lik/lice devojke Rade koja je glavni junak priče. Narator je dečak koji prati Radu i njeno gotovo filmsko kretanje kroz letnji pejzaž ravnice, omiljeni prostor Grozdaninog pripovedanja. Drugo lice u kome se ogleda ptica jeste Radin otac, učitelj Čeda, koji je "imao takve okrugle, tvrde oči", diskretni i paralelni objektiv ove priče.
Foto V. Danilov
Kao što opisuje oči ptice, tako dečak opisuje Radine usne. I njen hod, kad, "kao mačka, isteže noge iz kukova, potpuno nečujno, prikradajući se".
"Šarena ptica, žbun maline, žito i laka srebrnasta prašina" tek su pripovedački i svetlosni okvir za erotsku scenu sa Radom i vojnikom u zelenoj uniformi. Književna likovnost senči ovu filmsku scenu ljubavnog događaja u žitu, sa erotskim efektima koji istovremeno "dugo trepere u vazduhu, slivajući se s povetarcem i srebrnim lelujanjem žita". Tolika likovnost i lelujanje slika koje se nastavljaju jedna na drugu omogućavaju piscu da snažni ljubavni doživljaj bude sasvim priča, prepuna čistote, bez imalo naturalističkih elemenata. Kao da to priliči i dečaku i piscu.
Slike su pune nežnosti, kao i njihovi pokreti. Nežnost i strast tela i prizor muško-ženske ljubavi sasvim su deo sveta koji ih okružuje i spaja: žito sa svojim bojama i trepetima, "dok iznad njih plove oblaci i tihi, zlatni šum vetra u žitu".
Kao one ptičje oči, tako sada narator iz daljine gleda (zamišlja) njegove usne i "oštri žedni jezik" i "crvene, vrele vrhove njenih dojki". Slike mladalačke lepote smeniće fluidni prizori surove smrti: najpre naratorovo sećanje na obešene po drveću, potom slike vozova koji odvoze ljude sa žutim trakama na rukavima prema opasnoj i bezizglednoj daljini... Ti prizori lociraju priču i njene slike u doba rata i pogroma.
Iz stvarnog i imaginarnog sna mlade ljubavnike pokrenuće trojica osvetnika, među kojima se glavni i najokrutniji zove Crni, nimalo slučajno. Njegova kazna je svirepa i nju Grozdana Olujić predstavlja na klasičan način kazne, kakve imamo u narodnim epskim pesmama ("Nevjera ljube Grujičine") ili u sceni nabijanja na kolac kod višegradske skele. Foto V. Danilov
Smrt zapaljene devojke nije kraj. Dok živa buktinja pruža "ruke ka ljudima", tražeći pomoć, dočekuje je još jedan plamen, ovaj put plamen reči mržnje: "Psetu pseća smrt, ljudi!". Užas je uvek svestran: "razdraženi i piskavi glasovi žena mešaju se sa strašnim, divljim kricima koji najednom izbijaju iz zapaljenog mesa koje se grči...".
"Gomila pepela i ugljenisanih kostiju", "smrdljivi crni prah" postaju suprotno ogledalo onolike nežnosti i prozračnosti sjaja nad žitom s početka.
"Prsti Gospodnji negde su tamo gore", "Oko Gospodnje sve vidi" - to je sada krik naratora koji se vraća u sjaj i "srebrnastu izmaglicu" života koji je priča, puna tame i svetlosti.
Od zlata i sjaja ljubavi u žitu do gara i pepela mržnje u duši tek je jedan korak - sve u istom danu, istoj priči, u jednoj poetici.