POZORIŠNA KRITIKA: Duh palanke u Srbiji
SCENOGRAF Gorčin Stojanović je ovovremenu Femu, "Pokondirenu tikvu" naših dana, smestio na gradilište njene firme, sa drvenim poljskim toaletom, zaostalim dokazom doskorašnjeg života u kući poštenog, radnog, prostog opančara, Feminog upravo preminulog muža.
foto privatna arhiva
Nije izostao ni kičerasti salon, a kostim Borisa Čakširana je ambijent i tragikomediju Feminog "noblesa" obasjao šljokičastim kostimima, vrlo čestim na TV programima. To je sve od današnjice, koju donosi (novo) čitanje "Tikve" rediteljke Ive Milošević, na scenu "Raša Plaović" beogradskog Narodnog pozorišta. Sterijina komedija se samo preobukla.
Nataša Ninković je gordo posrtanje Feme "ot" Mirić, Vojvođanke, kroz neprohodnu džunglu pravila novog, modernog, za nju uzvišenog sveta, čiji deo bi histerično da postane, prikazala sa dobrom dozom iskrenosti svog lika i sa gotovo pravom merom karikiranja (govor, gest), koliko je mogućno to izbeći u ovom Sterijinom davnašnjem podsmehu palanačkom duhu. Fema Ninkovićeve zaista veruje u svoju transformaciju, ona, za razliku od provodadžike Sare, ništa ne "glumi". Ekspresija Feme je, u ovoj predstavi, bila pomalo narušena čudnim utiskom iz gledališta, da je glumica sa izvesnom sumnjom, "dozirala" Femine "ujdurme", čak i u scenama kada je "pokondirena tikva" sama sa sobom, pred ogledalom... Završnu scenu, Feminog potpunog poraza, kada i sama postane žrtva sulude "gradnje", Nataša Ninković je tačno "proživela", pokazavši najzad moć svog umeća... Foto Narodno pozorište
Sa izuzetkom Slobodana Beštića (Mitar, Femin brat), stabilno "prizemljenog", odlično odigranog i Ružičića Aleksandra Đurice, koji je realno dočarao nemoć laganja, svi ostali Sterijini, odlično napisani likovi - Evica (Iva Milanović), Ančica (Ivana Šćepanović), Jovan (Aleksandar Vučković), Vasilije (Dragan Sekulić) - uprkos velikom glumačkom pregnuću da ih nekako opravdaju, bili su prejaki u izrazu, a njihovo ponašanje ponekad i na ivici dobrog ukusa, kao scena seksa Ančice i Jovana u i ispred poljskog toaleta.
Iva Milošević je Sterijinu "Pokondirenu tikvu" režirala u dobrom ritmu, bez mnogo namere da zasmeje publiku, sa nekoliko upečatljivih rediteljskih rešenja (scena kada se svi likovi, osim Feme, časte zbog uspešnog ljubavnog i poslovnog uspeha...). Ali, oštrice Sterijine satire nije bilo, kritika palanačkog mentaliteta se izgubila u danas potpuno familijarnom kontekstu rijalitija, koji je nametnula televizija. Svakodnevno prisustvo tog kiča je Femin pokušaj da bude ono što nije učinilo mlakim i neubojitim, a to nije bila Sterijina namera.