JOVAN DELIĆ O DECENIJI BEZ MIODRAGA PAVLOVIĆA: Knjiga-hram kao pesnički ideal

On je ucjelovio srpsku književnost; poeziju prije svega. Da ništa drugo nije uradio, bilo bi to dovoljno da ga srpska književnost i kultura zauvijek zapamte.

Pokazivao je prezir prema konceptu srpske književnosti kao novije književnosti: kakva mi je to književnost čija je tradicija duboka svega dva vijeka?! To niti je tačno, niti moderno. Svijest o tradiciji je tekovina modernog vremena i prema tradiciji se valja ponašati promišljeno i odgovorno. Utoliko prije što imamo ozbiljnu književnost, poeziju. Domentijan i Dante bejahu savremenici.

Uključivanjem srednjovjekovne književnosti u svoju Antologiju srpskog pesništva produbio je tradiciju naše pisane pjesničke riječi barem na osam vjekova, a uključivanjem narodne - od pamtivijeka, od iskona. Volio je riječi iskon i ishod.

Otuda njegovo interesovanje i njegova ljubav za Vizantiju. Putovanja se moraju započeti sa Grčkom, odnosno sa srpskim gnijezdom u Grčkoj - u Bogorodičinom krilu - a to je Hilandar na Atosu, na Svetoj Gori. Trebalo je vidjeti pjesnika poslije požara na Hilandaru; treba se vraćati njegovoj pjesničkoj knjizi Rajske izreke. Ta knjiga je bila povod da mu dodijelimo nagradu "Izviiskra Njegoševa", obradovao joj se, iako je bio poslovično oprezan i uzdržan.

Saznavanje svijeta je produbljivanje saznanja o sebi i svojoj književnosti. Bez Studenice, Žiče i Hilandara nemaš kud u svijet. Ni bez naše stare književnosti - srednjovjekovne i narodne. Ne ide se u svijet prazan i praznoglav, već sa što bogatijom sviješću o svojoj književnosti, kulturi i tradiciji.

Hilandarska književnost je temelj srpske književnosti. Malo je reći da se Pavlović ljutio na mlade ljude bez identiteta, koji bi da se "integrišu" u svijet prazni i goli, bez svijesti o svojoj milenijumskoj tradiciji, ili tradiciji od pamtivijeka. Zašto naši ljudi ne pišu o nama, o sebi, kada tobože razmišljaju o Mediteranu?! Nema mediteranske kulture bez antike - Grčke i Rima - i bez Vizantije. Pa ni bez Srba. Ako mi o sebi ne pišemo, ko će?

Prezirao je komparatiste bez samopoštovanja, bez poznavanja svoje književnosti i kulture. Šta porediš? S kim porediš? Gdje si ti, tvoj identitet, književnost i kultura? Lepenski Vir je naš i mora biti naša (i književna) tema. Ne bi trebalo da barem mi, Srbi, pišemo o Italiji, a da smo slijepi za njen vizantijski "sloj".

A Miodragu Pavloviću se ne može prigovoriti da nije bio građanin svijeta. Rano je postao poliglota; s lakoćom je komunicirao sa kulturom svijeta. Bio je veoma radoznao, i takav ostao do konačnog Preobraženja. Veoma obaviješten o pitanjima mitologije i antropologije. Njegove studije medicine su u funkciji njegove antropologije. Odlično je poznavao svjetsku književnost. Poeziji ne smeta znanje; znanje i te kako zna da pjeva. A veoma pomaže u duhovnoj orijentaciji.

Njegov opus je ogroman, teško obuhvatljiv. Četrdesetak knjiga poezije; dvadesetak esejestike; pet-šest umjetničke proze. Pa antologije; svaka dragocjena. Pjesmu je približio eseju, esej poeziji. Jedna pjesnička knjiga mu se zove Esej o čoveku, a nekoliko bi se mogle zvati: Esej o čovjeku i Bogu. To govori o kontemplativnosti njegove poezije i o liričnosti njegovih eseja; o prisustvu Boga u njegovoj lirici i esejistici.

Malo ko je tako podjednako pjesnik i esejista, neodvojivo i istovremeno, kao Miodrag Pavlović. Ta dva vida njegovog stvaralaštva se prepliću i osvjetljavaju. Malo je ko aktivirao tradiciju i u poeziji i u esejistici kao on: Mleko iskoni, Velika skitija, Rajske izreke... Rokovi poezije, antologije i predgovori, Osam pesnika... Pavlovićeve ocjene Jovana Dučića i Momčila Nastasijevića su nepomjerljive, poezija ga je izazivala na istraživanje poetičke samosvijesti, na svijest o tradiciji, na esejistiku koja je i njegova poetika.

Bio je veliki putnik. Njegovi putopisi su deskriptivni eseji. Putovanja su mu obilježila i poeziju: uzbudljiva su njegova Hododarja. Podstaknut Ljubomirom Simovićem, napisao sam, i ostajem pri tome, da se cijela njegova poezija može razumjeti kao beskrajno "hododarje" čije je polazište Srbija, i Balkan, pa cijela Evropa, zapadne obale Azije, Kina; a hod kroz vrijeme - od neolita do danas. Po vertikali - od limba do božanskih staništa i slutnji raja. Danteovski. Zanimala ga je tema "grčkog čuda" od Mleka iskoni, a možda i ranije. Tada se otvorila i tema dramatičnog odnosa između Boga i čovjeka. Autor je našeg najboljeg putopisa o Kini. Biti drugdje, znači komunicirati neposredno sa svijetom ali ostati svoj, obogaćen i oplemenjen. Tvoja kultura, poezija i tradicija drže te da se ne utopiš; da ne potoneš i svijetu. Na putu si u nekoj plemenitoj misiji za svoju i za tuđu kulturu. Ostajem pri sudu napisanom 2009. godine: Miodrag Pavlović je šest decenija jedna od najživljih i kritički najodmjerenijih naših spona sa svijetom, u oba smjera.

Pratio je književnu, mitološku i antropološku misao u svijetu i time oplemenio svoju i srpsku književnu i antropološku misao. Pavlovićevi ogledi o narodnoj književnosti bili su iskorak u književnoj misli, događaj i inovacija. Njegovi pogledi na tradiciju vodili su ka ucjeloveljenju srpske književnosti. To nipošto nije puki refleks Eliotove misli. Imao je, i njegovao je, vanredno osjećanje istorije; naročito istorije književnosti i kulture. Njegovi ogledi o poeziji i kulturi imaju dalekosežne domete i teorijske implikacije. Njegovi ogledi o srpskim pjesnicima odolijevaju vremenu. Pisao je hirurški precizno, usmjeren na stvar. Sažeto, jasno, sa nedvosmislenim sudom.

Pavlovićev ideal pjesničke knjige je hram - Vaseljena u malom nastala iz potrebe susreta čovjeka s Bogom na zemlji, u jeziku. Tu se jedino i mogu sresti. Dobra pjesnička knjiga je mjesto susreta i zajednička kuća Boga i čovjeka. Hram-knjiga, ljepota, jedini je pjesnikov odgovor zlu i Zvijeri.

Zvijer nas često pohodi; apokalipsa se zbila i ponavlja se, katkad prerušena u lažnu socijalnu utopiju. Pjesma je odbrana, a pjesan je izbavljenje. Pavlović je pisao "knjige staroslovne" riječima staroslovnim, težeći za onim riječima koje dolaze "iz srca jedinoga".

Volio je kad se inoviraju, vaskrsnu i modernizuju stari žanrovi - plačevi, molitve, tužbalice, "kaže" - kad jezik dotakne i osvijetli pamtivijek. Tada i satirična poezija može postati vrhunska, poput Bećkovićeve Kaže, a kroz Vučju tužbalicu, zavijaju mit i jezik.

Ljubomir Simović je izdvojio Pavlovićevu pjesmu, koju i ja volim: "Kantakuzin". Stari pjesnik Dimitrije Kantakuzin je u poslednjim časovima ovozemaljskog života, "na vrhu brda", usmjeren prema vječnosti i onostranom. Pošto se "priklonio zemlji", Gospa ga uzima u naručje i podiže. Sa starim pjesnikom u naručju Gospa slovi:
vaseljena nije strašna
ni ogromna
kad je cela.

Pjesnik Kantakuzin ostvario je ideal cjelovitosti Vaseljene. On je sam oličenje toga ideala. U težnji za obuhvatanjem cjelovitosti Vaseljene, Kanktakuzin je Pavlovićev dvojnik i preteča. Po tom idealu cjeline Pavlović je u polemičkom odnosu s dobrim dijelom moderne lirike.

Čežnja za cjelinom narasla je u "glad za Celinom", a ova u estetski ideal hrama. Ova ideja dobila je svoju poetsku realizaciju u Pavlovićevoj pesmi "Ktitorov san".

Svijet je jedan i valja ga u pjesničkom hramu objediniti. Bog je jedan i valja se u pjesničkom hramu s njime sresti.

A duša pjesnikova je u naručju Gospe u Uspenju. Tako ju je vidio M. Pavlović.