BAJA, KUDA ĆEŠ? O pripovedačkom umeću jednog od najvećih srpskih pisaca Branka Ćopića (1915-1984)

Koji je među djecom bio najomiljeniji, ovdašnja djeca ga ne poznaju, piše Rajko Petrov Nogo na početku priloga objavljenog u zborniku Ćopićevo stoljeće, kojim je Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske obilježila stogodišnjicu rođenja velikog pisca. Ovako oštro intonirana konstatacija ne odražava sasvim vjerno Ćopićevo mjesto u srpskoj kulturi i književnosti u dvadeset i prvom vijeku. Razumijevamo da u Nogovom kritičkom zapažanju ima gorčine zbog toga što jedan veliki pisac nema status kakav zaslužuje. Međutim, Ćopić se danas čita, objavljuju se njegove knjige, o njemu se povremeno piše. Istina, kada je riječ o srpskoj nauci o književnosti, bez naročito opreznih ograda može se konstatovati da se o našem piscu ne piše onoliko koliko to književna vrijednost njegovog djela zaslužuje!

To, razumije se, nije mogućno opravdati, iako, poštenja radi, treba dodati: mnogo toga, u Ćopićevom umjetničkom svijetu, opire se teorijskim i kritičkim uopštavanjima te sputava - moglo bi se reći čini izlišnom - interpretativnu diskurzivnost, dajući uvijek prednost onome što je u susretu sa prvorazrednom literaturom presudno: autentičnom čitalačkom doživljaju. Ćopićevu magiju pripovjedne riječi Milovan Danojlić, naziva ovejanom poetskom mudrošću, napominjući da je riječ o posmatraču i slikaru "čije je poznavanje materije zapravo suvišak znanja o stvarima".

U pogovoru Izabranim delima Branka Ćopića u pet knjiga (izdanje Zavoda za udžbenike iz Beograda), a zatim i u svojoj studiji Pjesnik velikog pomirenja, Ranko Popović je izdvojio nekolika važna svojstva pripovjedačke umješnosti ovog bajkovitog maštara. Popović primjećuje da "niko kao Ćopić nije umio tako umjetnički ubjedljivo da stavi neke velike teme egzistencije u žižu interesa naivne svijesti". Evo samo jednog primjera za rečeno.

U priči "Marijana", iz prvog ciklusa Bašte sljezove boje, pisac se skoro uzgredno "očeše" o rođaka Savu Damjanovića (on mu je bio posebna poslastica) i kaže: "Međutim, brat Sava... iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kakvoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečemu štogod čuo!"

Primjer nije nasumično izabran baš iz ove knjige. Bašta sljezove boje, prema više važnih obilježja, predstavlja jedno od ključnih djela Branka Ćopića. Ona se može smatrati kičmom njegovog pripovjedačkog djela, reprezentom i najvišim domašajem njegove umjetničke riječi. Kada se to tvrdi ne gubi se iz vida cjelina pripovjedačkog korpusa ovoga pisca, koji sadrži više pripovjedačkih vijenaca, narativno, stilski, jezički bliskih ciklusima "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza".

Prema užem pripovjedačkom određenju, Bašta sljezove boje je izrasla na majstorskoj simbiozi doživljajnog ja i pripovjedačkog ja, uobičajnim perspektivama za knjige poput ove. Između ove dvije instance, koje udaljava višedecenijski raspon, nema razmimoilaženja niti podudaranja i uduplavanja kazivačkih planova. Narativne slojeve svojih priča pisac uvijek pažljivo veže za jednu od navedenih perspektiva. Svijet viđen djetinjim očima u znaku je ranih senzacija i fascinacija, začudnosti i strahova koje sa sobom nužno nosi izazov nove spoznaje. Istovremeno, ona druga, naknadna saznanja, koja se stiču iskustvom prohujalih godina, utemeljuju semantički bitno drugačiju ravan ove knjige, koja nosi naznake metafizičkih obrisa, zatim vječite zapitanosti nad zagonetkama života. Evo kako glasi završetak dobro poznate priče "Pohod na mjesec": "I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: - Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?"

Ovaj dodatak nije epilog već završenoj priči, nego njeno otvaranje ka novim, univerzalnijim značenjima. Ćopić magistralno, u jednoj ravni, miri djetinju potragu za dalekim, nestvarnim i nepoznatim, i potonju nespokojnu raspolućenost zrelih godina.

Različita po razlozima i intenzitetu, ova traganja podudarna su po inicijalnim impulsima i strastvenoj radoznalosti kao trajnoj imanenciji ljudske prirode.

Već nam "Pismo Ziji Dizdareviću", proglog Bašti sljezove boje (nezamjenjiv uvod u njeno čitanje i tumačenje), otkriva složenost Ćopićevog umjeničkog postupka. Iako u ovoj knjizi dominira, u prvom dijelu izrazito, evokativno, intonirano kao sentimentalno, lirsko i humorističko, njenim i površnim interpretativnim razlistavanjem uočavamo i problemska žarišta u kojima primat ima satirično, koje zasijeca u srž opore stvarnosti, ali i onaj za Ćopića vrlo važan, dubinski zapreten, zasad antropološkog pesimizma, koji otvara uvide u mračne strane ljudske prirode.

U Ćopićevom razuđenom literarnom svijetu, između brojnih uspjelih junaka, izdvaja se djed Rade. On i nije klasični književni lik, već jedna od ključnih piščevih pripovjedačkih figura. U toj figuri objedinjena su najbitnija svojstva umjetnosti Branka Ćopića. Milostiv, saosjećajan, Rade Ćopić zaštitnički odnos na poseban način iskazuje prema unuku Branku. Ta neprestano budna brižnost najdirljivije je iskazana, u noćno nedoba - kada unuk, u stanju isprepletenosti sna i stvarnosti, krene u susret svojim fantazijama - kratkim pitanjem: "Baja, kuda ćeš?", jednim od najupečatljivijih mjesta u ovoj neobičnoj knjizi, upitom koji moćno odjekuje čitavom srpskom književnošću. Pitanje se savršeno nadovezuje i tako emotivno snažno doziva sa onim koje u Kočićevoj pripovijeci "Kroz Mećavu" Relja Knežević upućuje dječaku Vuji: "Ideš li, rode?", i tako uspostavlja moćnu vezu između ova dva veoma srodna književna klasika.

(Odlomak iz predavanja "Pripovjedačko umijeće Branka Ćopića" održanog na osmom seminaru Društva nastavnika srpskog jezika i književnosti Republike Srpske, u Bijeljini, 30. septembra).