ŠTA NAM SVE OSPORAVA HAZU? Povodom saopštenja hrvatskih akademika i Matice hrvatske

Započinjući nezadovoljstvom dovođenjem dubrovačke književnosti u srpski kontekst, završava se optužbama za imperijalizam i posredne pretnje ratom. O čemu je tu zapravo reč?

Najpre, treba znati da je o dvojnoj pripadnosti dubrovačke književnosti još 1913. govorio Pavle Popović kada je u drugom izdanju "Pregleda srpske književnosti", braneći se od hrvatskih napada, napisao da se dubrovačka književnost, "po razlozima, a ne po šovinizmu ... može nazvati srpskom bar onako isto kao i hrvatskom". Ta knjiga je u titoističkoj Jugoslaviji bila zabranjena. Po njenom raspadu, Jovan Deretić je u "Putu srpske književnosti" (1996) dubrovačku književnost najtačnije odredio: kao središnju tradiciju hrvatske i graničnu tradiciju srpske književnosti. Današnji sud o dvostrukoj pripadnosti dubrovačke književnosti nije, dakle, nov. On je samo iznova dokazan savremenim naučnim metodama, koje su HAZU i MH toliko nepoznate da njihove rezultate nazivaju "trivijalnostima", "nejasnostima" i "nesuvislostima".

Polazeći od analitičke filozofije i savremene mereologije - konkretno, opisa fiat granica apstraktnih predmeta - stiže se do poststrukturalističke hermeneutike, najpogodnije savremene metode za razumevanje problema svakog identiteta, od ličnog do nacionalnog.

Identitet nije nepromenljiva kategorija, on se u vremenu menja i - kako je to pokazao Pol Riker - postoji kao dijalektika neprekinutog osećanja istosti (npr. samoga sebe od detinjstva do starosti) i promenljivog sopstva (predstave o sebi). Isto je i sa predstavama o nacijama, i njihovim književnostima, samo u dužem vremenskom i složenijem društvenom okviru. Zašto je ta očiglednost i savremen naučni pristup njoj - nepoznanica za HAZU i MH?

Nije li to tako zbog potrebe da se ono što je sredinom XIX veka interpretativno uspostavljeno - predstava o hrvatskoj naciji i njenoj književnosti čija je dubrovačka književnost središnja tradicija - posmatra kao oduvek postojeće i nepromenljivo? Otuda nepomirljivo suprotstavljanje dvojnoj pripadnosti: jer ona priziva razmatranje načina na koji je književno stvaranje u gradu-republici u vreme u kojem u njemu nije bilo hrvatskog identiteta postala noseća tradicija hrvatshe književnosti. "Deklaracija" takav hrvatski izbor sopstvene tradicije potpuno poštuje, jer se načelno zalaže za uvažavanje samoodređenja svih zajednica koje govore istim jezikom, ali sebe različito nacionalno određuju; to, naravno, podrazumeva i pravo za Srbe da sami odrede granice svog simboličkog prostora. Upravo to HAZU i MH osporavaju: pravo Srba da svoju naciju i njenu kulturu izgrađivanu na prostorima različitih država posmatraju kao jedinstvenu celinu.

Zašto?

Poistovećivanje srpskog jedinstvenog kulturnog prostora sa imperijalističko-ratnim ambicijama zakonomerno je doslednoj hrvatskoj vezanosti za državno (istorijsko) pravo na kojem je (zajedno sa katoličkom veroispovešću i simbolički preosmišljenim Vukovim, srpskim jezikom) u XIX veku zasnovana hrvatska nacija izjednačavanjem nacionalnosti sa državnošću, po ugledu na Austrijance i Mađare, nasuprot ostalim slovenskim narodima Monarhije koji su se nacionalno samoodređivali prema tada najmodernijem prirodnom pravu. Državno pravo koje su Hrvati "prošvercovali" u Kraljevinu SHS vrhunac je imalo u kriptokonfederalnom Ustavu iz 1974. titoističke Jugoslavije, a kojem je 1967. prethodila "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" Matice hrvatske, kojom je Srbima u Hrvatskoj osporeno pravo da jezik kojim vekovima govore nazivaju srpskim.

Nastavljajući tradiciju odnosa prema identitetskim pitanjima zasnovanu na državnopravnom poimanju nacije koje je još sredinom XIX veka u modernoj evropskoj misli izrasloj na temeljima prosvećenosti i Francuske revolucije bilo prevaziđeno, i odbijanjem savremenih pristupa naciji kako ne bi bila ugrožena predstava o njenoj večitosti i nepromenljivosti, HAZU i MH čine ono što hrvatska ministarka kulture pripisuje Srbima: govore jezikom mita, onog na kojem je zasnovan hrvatski "tisućljetni san". I zato osporavaju Srbima ono što "Deklaracija o granicama srpske književnosti" dopušta svima: pravo na slobodno nacionalno opredeljenje i kulturno samoodređenje.

Na kraju, valja reći da je "Deklaracijom" dovedeno u pitanje i ono o čemu se nikada otvoreno ne govori, ali se sa hrvatske strane uvek podrazumeva: zalaganjem za posmatranje srpske književnosti kao jedinstvene celine van jugoslovenskih, sada regionalnih konceptualizacija, prekida se sa privilegovanjem hrvatskog stanovišta u srpskoj kulturi i politici, a što je - kako je pokazao Milo Lompar u "Duhu samoporicanja" - predugo bila konstanta beogradske politike.

Ukratko, "Deklaracija o granicama srpske književnosti" poziva da se okrenemo samima sebi, na savremen, naučno utemeljen način, kako bismo znajući ko smo mogli da uspostavljamo istinite odnose sa drugima.

(Autor je redovni profesor na Katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu)