BESJEDA O KOSOVU: U srpskom jeziku postoje dve reči prepoznatljive u celom svetu

To je riječ Kosovo i riječ Jasenovac. One se izgovaraju tišinom, a zvuče gromoglasno, one su jače od nas - od uzdrhtalog srca čovjekovog jer kad izgovorimo Kosovo mi sve vidimo - i bojne kalpake, i Boška Jugovića, i majku Jugovića, i Caricu Milicu, i monahinju Jefimiju i vojvodu Prijezdu. Mi vidimo kneza kako na kneževoj večeri blagosilja junake i najavljuje izdaju. Pred nama se otvara prostor sudbine naroda kojem pripadamo, strah od izdaje i žudnja za slobodom. "Ključ od Kosova" je nesvakidašnja knjiga u kojoj su stranice ispunjene pričom.

- Zašto? Kako je nastalo? Zašto mi sa takvom strašću pratimo priču o Kosovu? Zašto od 1389. ne prestajemo misliti na bojne jurišnike, na one koji su se zakleli čašću i životom i kako to, ta piramida koja je izgrađena u ovoj knjizi, kako u tu piramidu ugrađujemo svoju istoriju, svoju tradiciju, svoje vjerovanje, svoj folklor, svoje oltare, svoje crkve, svoju Bogorodicu Ljevišku, svoju Patrijaršiju? Kako mi istovremeno kleknemo pred suncem i vidimo svjetlost, a kleknemo samo onda kada mislimo da je svjetlost zašla, a da je ostalo Kosovo?!

U tim čuvarima Kosova, u knjizi u kojoj sve ključa životom, u kojoj su u jednoj surovoj istini rečene priče o nama - kako je majka vidjela neviđeno, kako su glasnici donijeli glas neslućeni, kako je djevojka uzalud čekala vojvode bojne i kako je nepoznati pjevač, nepoznati to smo mi bili, opisao tri vojvode bojne - za njim ide krasan junak na ovome svijetu, i mi ga vidimo i danas - krasan junak i Kosovka Djevojka koja je zavrnula rukave i traži po razboju mlada, po razboju čestitoga Kneza. To je spjevao čovjek u patnji, u radosti, u nadi i čekanju, a pred nama se prostrli božuri i pusto Kosovo prešlo u novi vijek. U novom vijeku novo pjesništvo, u novom vijeku jauk sa Kozare i mi čujemo kako tutnji Jasenovac i kako ječi Kozara i kako Stojanka poziva na osvetu. I vidimo kako Stojanka postaje majka Jugovića i majka Jugovića postaje Stojanka, i kako nad mrtvom majkom svojom obećava ljubeći hladno joj čelo da neće nikada biti uzaludno nijedno rađanje i nijedna sudbina. Onda odjednom ulazimo u legendu o Jefimiji Milana Rakića i shvatamo: seli se pjesništvo, sele se priče, seli se legenda. Ne može da se ugasi ognjište tamo zapaljeno na Kosovu - tamo gdje je knez rekao: "Neka tu, silne se sudare vojske".

I tako, u tim hodočašćima, od manastira do manastira, od Dečana do Sopoćana, od onog što mislimo da smo pa nikad nismo u sumnji da to nismo, a onda Jefimija, kćerka gospodara Drame i žena despota Uglješe, odjednom presavija tugu bolnu za jedincem i vezući poklon za dar manastiru veze tugu za jedinčetom na ikonici dvostrukoj. I tako ide pjesništvo, idu pjesnici sve do Crnjanskog, sve do ovog dana da bi progovorio svetlopis Boška Suvajdžića, neobičnog pjesnika, neobičnog izraza i neobične leksike u sedam pjesama nesvakidašnjeg izraza i bez stroge poetske forme osim u sonetu. Jedino tu poštujući formu odvija se u pjesničkoj duši Boška Suvajdžića prostor od trinaestog vijeka do dana današnjeg, i mi opet vidimo bojne oklopnike i Kneza, i zakletvu i Bogorodicu Ljevišku sa pet kupola u zlatu okovanu žicom, a tamo negdje ispod oltara golubica bijela najavljuje da negdje u Hilandaru ima vez Jefimijin i tuga za jedinčetom.

Odjednom, u tom izrazu mi shvatamo da je pjesništvo najveći izraz života i da se tu u pjesmama, u sedam pjesama svetlog zapisa, nalazi jedan prozni zapis u kojem pjesnik kaže:

"Ključ od Kosova" - je svjetlost. Ta svjetlost se nikad ne može ugasiti, ni riječ koja nas opominje, pominje, pamjatnik života, pet zlatnih kupola Bogorodice Ljeviške, sva uzaludna rušenja i paljenja, sve uzaludne orme slobode, a tamo visoko STOJI KOSOVO I JEČI JASENOVAC u najsvetijim riječima ovog jezika.

(Reč izgovorena na predstavljanju knjige Boška Suvajdžića "Ključ od Kosova",
u izdanju kuće "Albatros plus", Gradiška, 13. jun 2023)