SAN O LEPOTI I STVARALAČKI INAT: Pesnička knjiga Gojka Đoga "Put za Hum" u izdanju Srpske književne zadruge

Prva dva - "Na Savinom putu" i "Put za Hum" - već su najavljivana, a treći, sa četiri nama znane pjesme, ucjelovio se kao nov i ravnopravan, sa potvrdom pjesnikovog identiteta - "Ja nisam neko drugi". Đogu je taj naslov bio neophodan u njegovoj dubokoj zrelosti kao identitetski znak prepoznavanja, kao moralni i poetički stav, i kao putna isprava i na Savinom putu, i na putu za Hum i Zahumlje: i na putu metafizičkog uspinjanja uz Savine ljestve - uz lastare njegove loze - i na putu ka međi svijetova, "ovoga" i "onoga", da se zna ko to tamo ide i ko to tamo pjeva. Ali ništa u Đoga nije jednoznačno, pa ni ovaj naslov trećega ciklusa, koji je intertekstualna igra sa Remboom; replika Rembou, a može se razumjeti i kao blaga parodija na Đogu dragog francuskog pjesnika. Ova knjiga je puna kao oko: u njoj nema ništa suvišno ni prekomjerno; njoj ništa ne nedostaje. Ona je skovana i salivena kao ćivot spreman na put za onostrane predjele - za Hum i Zahumlje. Milosav Tešić je upozorio na višeznačnost ovih toponima: oni i zvučno i značenjski sugerišu Hercegovinu, ali i svijet s one strane humke, iza huma.

Gledana kao cjelina, ova knjiga je drugačija od svega što je Đogo napisao, mada se pojedine njene pjesme nalaze u ranijim zbirkama. Ovdje ćemo skrenuti pažnju samo na jednu pjesmu, sasvim novu - "Inat ćuprija".

Ima nečeg andrićevskog, mostograditeljskog, majstorskog i neimarskog u ovoj izvrsnoj Đogovoj pjesmi-priči. Po dominantnom značaju lirskog sižea - po postojanju priče - ova pjesma je žanrovski bliska Bećkovićevim pjesmama parabolama, lirskim "pričama", kakve su, recimo antologijske pjesme "Bodež" i "Ogledalo". Ovo je pjesma o građenju neobične ćuprije i o njenom neimaru Isaku, glavnom lirskom junaku. Ispjevana je kao "legenda", odnosno etiološko predanje o nastanku Inat ćuprije. Neimar je veliki i dokazani majstor-umjetnik - "koji voli svoj zanat"; inovator koji želi da bude nezavisan i vjeran samo svome snu, da na nov način gradi novu ćupriju
Kakvu je video samo u snu.
Taj san o novoj ćupriji, građenoj na nov način, neimarov je stvaralački ideal, iskazan u pet stihova prvog strofoida:
U jednom skoku da preskoči
S obale na obalu
Da se zagrle dva mlada meseca,
Onaj na suncu i onaj u vodi,
I reku ovenčaju burmom od kamena.

Neimarov ideal je kosmičke prirode: ćuprija bi, očito, bila jedan luk kao mlad mjesec, koji bi, sa svojim odrazom u vodi, gradio burmu od kamena i njome ovjenčao rijeku. U tom idealu su spojeni mjesec i sunce, nebo i voda, luk i njegov odraz, kamen i burma - kosmos u malom. Princip ljubavi, izražen slikom burme i vjenčanja, odnosno prstenovanje rijeke, ugrađen je u neimarov graditeljski ideal. Djelo se začinje u neimarevom snu, temelji se na ljubavi i prstenu, obuhvata ključne elemente kosmosa i teži ka neprolaznosti i vječnosti.

Ali između umjetnikovog sna i zanosa, s jedne, i životne stvarnosti i istorijskih užasa, s druge strane, postoji nepomirljiv zjap. Ratovi su usud ljudi i naroda "na krajini". Izbio je rat i gospodar je pokupio sve što je za rat sposobno, pa otišao na vojnu. Grad je dopao u ruke "nekakve haramije", koji je imao svoj ideal graditeljstva i želju da bude građevinom zapamćen i ovjekovječen. Zapovijedio je neimaru

Da gradi po njegovom planu.

Time je neimarov graditeljski ideal razoren, kao što je razorena i njegova iluzija o autonomiji stvaralaštva. U pjesmu je uvedena tema odnosa umjetnika i (nelegitimne) vlasti, odnosno nasilja "haramije" i "osamljene skitare" nad umjetnikom i njegovim snom.
Majstor se opirao nasilju, pokušavajući da očuva svoj san i ideal; nije lako umjetniku da se odrekne sna o djelu i ljepoti. Nasilje za umjetnikove snove nema razumijevanja, već traži izvršenje naređenja. Primoran da udovolji nasilniku, nelegitimnom samozvanom vlastodršcu, majstor nije mogao da uguši ni sopstvenu pobunu, odnosno da poništi svoju stvaralačku ličnost. U gradnju se umiješao inat, pomrsivši "san i plan". Majstor se odlučio za parodiju sopstvenog ideala iz sna, pa je napravio neki neobičan most s elementima groteske:
Zainat je savio lukove,
Male i krive,
Ko magareće samare.

Taman je neimar pomislio kako se narugao nasilju haramije deformacijom sopstvenog stvaralačkog ideala, kad nastupi novi socijalno-politički preokret: još nije ni skinuo skele s građevine, stiže glas da se vraća pravi gospodar, a da je nasilnik nekud nestao. Promjena vlasti ne znači za majstora spas, već novu nesreću - osvetu gospodara što je radio za samozvanca i haramiju. Čekaće ga
Tupan na tepi i telal
Što saziva svetinu
Da urliče i broji bičeve
Po njegovim leđima.

Predanje ne pamti šta se zbilo s majstorom - je li preživio izliv vlastodrščevog bijesa - već samo njegov inat i njegovo djelo - Inat ćupriju. Majstor je za pamćenje manje značajan od njegovoga inata koji je obilježio njegovo djelo. Važno je djelo, njegov nastanak i trajanje, a ne majstor Isak i njegov bijedni kraj. Inat ćuprija je pokazala svoju otpornost na prolaznost i vrijeme:
Tolike su ćuprije stare i nove
Bujice i bune odnele,
A ova se inati s vekovima
Kao da je juče ćemerana.
Pa, hajd, sad recite
Da je inat svat naopak.

Pjesma je, nesumnjivo, pohvala djelu i stvaranju, ali i stvaraočevom otporu - inatu - koji se dvostruko prenosi na djelo: obilježava ga parodijom i groteskom i čini ga otpornim i sposobnim da se "inati s vekovima". Stvaralački inat je jedino što majstor može da suprotstavi nasilju samozvanca i haramije. Majstorov inat je ambivalentan: on razara njegov sopstveni ideal ljepote, parodirajući ga, ali gradi djelo otporno na vrijeme i prolaznost. Razarajući jedan ideal, majstor, parodijom i groteskom, gradi nešto novo, "avangardno". Razaranje ideala može biti stvaralački produktivno. Inat kao stvaralački otpor potvrđuje, sada u novom ključu, majstora kao inovatora.

Majstor je meta vlastodršca, bio on legitimni gospodar ili samozvanac haramija: svaki hoće da ga potčini sebi, svojim planovima i namjerama, veličanju sebe i sopstvene vlasti, dokazivanju sopstvene moći i veličine. Za vlast nije važna ćuprija, kao ni majstor, a ponajmanje majstorov san o ljepoti; važna je ćuprija kao dokaz snage i veličine gospodara, nelegitimnog kao i legitimnog. Umjetnik i njegova autonomija su na udaru; umjetnik je dvostruko ponižen: prisilom da radi za haramiju, protivno svojim uvjerenjima, i javnim batinanjem kao kaznom zato što je to radio. Inat, parodiju i grotesku vlast ne primjećuje. Poniženje dolazi od legitimne i od nelegitimne vlasti. Majstorova unutarnja drama - inat i otpor, i tehnika koja ih izražava - zanima samo pjesnika. Jedina majstorova odbrana je inat, unutarnji stvaralački otpor, koji se realizuje kao parodija sna, ideala ljepote - kao Inat ćuprija. Ali djelo ne spasava majstora od kazne i vlastodrščevog bijesa; od životne neizvjesnosti; možda čak i od nasilne smrti.

I san o idealu ljepote i Inat ćuprija u blizini su majstorove smrtne opasnosti. Gojku Đogu se u tim stvarima može vjerovati: provjeravao je to pišući na svojoj koži, iznutra.