GRAD LENJINGRAD: Nagrađena posleratna reportaža poznatog književnika i novinara

I veliki ruski grad na Nevi - Lenjingrad, čini vam se odnekud poznat - pa mu prilazite kao znancu kojem imate nešto da kažete i od kojeg imate nešto da čujete; i ono što toga časa poželite, jeste da negdje sjednete i da gledate; da sjednete onako kao kad ste kod kuće i da zatim potekne priča... A to je ono što vam ovdje svak nudi: i da sjednete, i da svoju priču ispričate.

Na nešto izvanredno domaćinsko naići ćete u ovome gradu i kada na to naiđete - onda su vam sve druge azbuke čitke... A u ovome sjevernom gradu ima mnogo da se pročita i više od toga da se izgovori. I neko će možda izgovoriti još sa prvim koracima po ovom gradu: grad muzej! Neko drugi će izgovoriti: grad istorija! Neko: grad borac, grad pobjednik, grad mučenik! A najviše će ih izgovoriti: grad heroj! Onaj o kojem je govorio cio svijet: još nije pao Lenjingrad! I kad se toga danas sjetimo, kuda sve ne odu naše misli odu na one strašne brojke, na onih devet stotina dana, koliko je ovaj bijeli grad bio opkoljen od Nijemaca. Te je dane brojao cio svijet: devet punih stotina dana! Jedna slika na groblju u Lenjingradu prikazaće vam napadače ovako: cijeli dugi zbijeni redovi Nijemaca. I svi su okrenuti Lenjingradu. A u zubima je svakom nož. Oštrica je okrenuta Lenjigradu. I ono što je u nožu, u očima, u riječima jeste: kolji!

Umirale su, u tih devet stotina dana, po cijele porodice za jedan dan. Svi skupa: otac, majka, baba, djeca - za jedan dan. Tako da su se vrata na kućama zatvarala i na njima lijepio natpis: "Ovdje više ne tražite nikog!" I tako redom od vrata do vrata: "Ne tražite nikog." Pa je, kaži, izgledalo tako: kao da je grad smorila kuga. I kud god se makli, kud nogom kročili, neko je mrtav pred vama ležao. Sjedio tako na klupi čovjek i tu na klupi i umro. Umro od gladi. Pred njim na zemlji umrlo dijete. Tamo dalje na travi umrla žena. I nosila se ne ispuštaju iz ruku.

Devet punih stotina dana! A umiranje svakoga dana. I groblje kraj grada raslo. Sahranjivalo se u zajedničkim grobnicama, a grobnice nazvali "bratskim mogilama". Tu među njih uđi ćutke. Sa kapom u ruci. S mislima da su to žrtve kakve si i ti imao u svojoj zemlji. Tako ćeš moći lakše da hodiš kroz ove beskrajne "bratske mogile". I zublja koja nad njima gori podsjetiće te na zublje žrtvama u tvojoj zemlji. Pa ti ovo groblje dođe kao ono u tvojoj zemlji - nad kojim si već lio svoju suzu: za drugovima, za prijateljima, za poznanicima ... I nije ti drukčije nego da ovdje leže i tvoji - tvoji znanci iz tvoga grada, djeca i djevojke koje si sretao na ulicama, borci sa kojima si se poznavao ili neko iz tvoje kuće.

Tu se ne govori. Jer sa jezika otiđu riječi, i iz glave otiđu misli, i pust si ... Možeš samo da ćutiš i da se izgubiš u nečemu što je groblje, što je smrzavanje, gladovanje i umiranje - što je onih devet stotina dana. Dobro bi bilo da tu brojku znaju svi profesori svih jezika i svih narodnosti, i da je đacima daju u zadatak.

Svim đacima, i u svim zemljama - na svim jezicima. Nek bi se ta brojka znala i pamtila, kako se više ne bi ponovila - ni u ovom gradu, ni u drugom gradu, ni u jednom gradu.

A ono što ovdje može da se pročita i što je napisala đačka ruka, nije bio zadatak nego je to jedno pismo od užasa. Pod taj se užas potpisala Tanja. Bila je učenica. I to što je stigla da napiše jedna učenica, čitamo danas kao knjigu... A knjiga nije - nego je svega nekoliko riječi koje je đače stavilo na papir. A tih nekoliko strašnih riječi, čitava su hronika o Savičima. Saviči su bili porodica, a Tanja je bila najmlađa. Bila je njihova učenica. I na listu iskinutom iz teke ostale su ovakve njene riječi:

"Ženja umrla 28. decembra u 12 časova i 30 minuta izjutra 1941. godine.

Babuška umrla 25. januara u 3 časa izjutra 1942. godine.

Leka umrla 17. marta u 6 časova izjutra 1942. godine.

Deda Vasja umro 13. aprila u 2 časa noću 1942. godine.

Deda Lješa - 10. maja u 4 časa 1942. godine.

Mama - 13. maja u 7 časova i 30 minuta izjutra 1942. godine."

Time se ova kratka hronika male lenjingradske učenice završava. To će i sama ona da napiše:

"Savičevi umrli. Umrli svi, ostala jedina Tanja."

Ali ni ona nije ostala - umrla je od gladi i danas leži u jednoj od mogila na ovom beskrajnom lenjingradskom groblju. A tu ih leži mnogo. Leži ih oko pola miliona! I to samo iz jednog grada - iz ovoga grada Lenjingrada, i samo iz jednog jedinog vremena: iz onih devet stotina dana. Prema njima stoji kip majke domovine. One za koju su svi oni pali. To je žena. Lice joj je zasijenjeno bolom. Jer majka je svih njih koji tu leže.

Ima brojki koje moraju da se pamte, jer bez njih bi nešto u životu stalo. Izgubio bi se bez njih putokaz. Neka bi na svim đačkim tekama stajao broj: devet punih stotina dana, kako se ne bi zaboravio - ni u Evropi, ni u Africi, ni u Americi. Neka bi ga u novčaniku nosili putnici pokraj putnih isprava. Neka bi ga vojnici nosili u svojim vojničkim bukvicama. Žene i djevojke pokraj svojih nakita. Kako ga niko ne bi zaboravio - ni unuci, ni praunuci; ni u Aziji, ni u Africi, ni Americi.

Preko pola miliona građana! I svi umrli.

"Savičevi umrli" - napisala je ona učenica. "Umrli svi."

Leže tu; leže po godinama: četrdeset prva, četrdeset druga, četrdeset treća i četvrta. Svaka godina po cijelo polje, a polje uređeno kao kakva leja.

Pred ovim grobljem se stoji kao pred istorijom. I nek bi došli svi mladi - iz raznih zemalja i raznih naroda da tu stanu. Da tu stanu i pročitaju samo jednu stranicu izvještaja iz onih devet stotina dana, koliko je trajala opsada ovoga grada. Na jednoj stranici izvještaja stoje ovakve brojke žrtava:

"Osamnaestog februara 1942. godine 3.421 leš - za jedan dan.

Devetnaestog februara 1942. godine 5.509 umrlih - za jedan dan.

A dan kasnije - 20. februara, 10.043 mrtvih!"

Toliko palih i umrlih za jedan dan. Deset hiljada za jedan dan! A to je cio jedan grad!

Nek bi svi pismeni zapisali i pamtili taj broj, pa ma gdje bili, ma kako se zvali, ma kojoj vjeri i partiji pripadali. Jer ima brojki koje treba pamtiti, zato što su te brojke istorija. I da više Tanja ne bi zapisala: "Savičevi umrli. Umrli svi."

Gradovi su kao i ljudi. I čini vam se da, kao i ljudi, imaju svoj lik i svoje bore. U borama brige, žalosti i radosti. I ono što ih čini takvim kakvi jesu. Ovaj grad na Nevi čini njegova istorija. I neko će tako reći: grad istorija. Neko drugi će reći: grad muzej. Neko: grad heroj. A neko će samo slušati onu muziku iz "bratskih mogila". Ona nikada ne prestaje. Kao što ne prestaje ni vječna vatra nad njima. A to dvoje u noći: vječna vatra i vječna muzika... I riječi one rečenice: "Savičevi umrli. Umrli svi."