ISTORIJSKI DODATAK - VLAST I KLER U HRVATSKOJ NEĆE ISTINU: Osamdeset godina manipulacije jasenovačkim stratištem

U brošuri se navodi da su to "masovni zajednički grobovi stotina hiljada Srba, Hrvata, Židova, Cigana" i da je u ovim logorima "umlaćeno maljem (batom), sjekirom ili zaklano nožem (upravo neznatan dio metkom iz puške ili revolvera), umoreno glađu do 800.000 ljudi". Kada je reč o Jasenovcu i Staroj Gradiški, krvnike iz ovih logora, "na čelu s njihovim poglavicama, stići će osvetnička ruka naroda za stotine hiljada izmučenih i ubijenih ljudi".

U izveštaju od 26. decembra 1945. godine, Jugoslavija je Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu predočila da je u logoru Jasenovac "do kraja 1943. najmanje 600.000 (šest stotina hiljada) ljudi pogubljeno", pri čemu su "većina žrtava bili Srbi, zatim Jevreji, Cigani, kao i Hrvati".

Komisija u Vojvodini konstatovala je da je u Jasenovcu ubijeno 800.000 ljudi, a Zemaljska komisija Hrvatske, u izveštaju objavljenom 1946. godine, zaključuje da ukupne žrtve logora Jasenovac iznose "oko 500.000 - 600.000" - "to je broj koji odgovara stvarnosti".

PRVE PORATNE godine su nesumnjivo omogućavale da se prikupe dragoceni podaci o logoru Jasenovac, ali je takođe nesumnjivo da su baš zbog te kratke vremenske distance snažan uticaj imale i različite nepogodnosti izrasle iz karakteristika jednog određenog istorijskog vremena. Uz ostale, kolektivna i pojedinačna nespremnost da se u sveže rane bratoubilaštva i genocidnog istrebljenja dira. Na odnos prema Jasenovcu su uticale i represivne mere nove, komunističke vlasti, koje će oštro doći do izražaja 1948, kada su u Sloveniji organizovani Dahauski procesi. Bio je to klasičan primer staljinističkih, montiranih sudskih procesa, na kojima su stradali revolucionari, španski borci i zatočenici logora Dahau. U tim procesima je bila sažeta sva pogubnost one Staljinove ocene i naredbe iz 1941. godine, da u nacističkim logorima nema "ratnih zarobljenika" iz Sovjetskog Saveza, pošto su svi oni "izdajnici otadžbine".

Ova formula se svakako protezala i na preživele iz Jasenovca i drugih logora, praćenih sumnjom kako su sačuvali glavu na ramenu.

Prvu knjigu o Jasenovcu objavio je kao sopstveno izdanje krajem 1945. predratni novinar zagrebačkih "Novosti" Đorđe Miliša, pod naslovom "U mučilištu - paklu Jasenovac". Već prvih dana januara 1946. knjiga je povučena iz knjižarskih izloga i početkom februara zabranjena odlukom javnog tužilaštva u Zagrebu.

Ovom zabranom, vlast je izašla u susret zahtevu predstavnika Vatikana, Đuzepea Masučija, koji je tvrdio da Miliša u svojoj knjizi iznosi laži o ponašanju Svete stolice u NDH.

POČETKOM FEBRUARA 1948. godine dr Nikola Nikolić je objavio obimnu studiju "Jasenovački logor", ali je ona brzo nestala iz javnog života.

Kada je 1948. godine, takođe u privatnom izdanju, štampao svoje kapitalno delo o klerikalizmu i klerofašizmu u Hrvatskoj "Magnum krimen", akademik Viktor Novak se suočio sa beskrupuloznom kampanjom Katoličke crkve s čijih predikaonica je od vernika traženo da njegovu knjigu spale, pošto je to delo "zlo najgore i najopasnije za spas vernih duša".

Započeta je ubrzana gradnja zida ćutanja i manipulacija na temu genocida u NDH i koncentracionog logora Jasenovac. U samom središtu te akcije bilo je pitanje razmera zločina počinjenog nad Srbima, Jevrejima i Romima.

Početkom pedesetih je u Udbi Hrvatske napisan četvorotomni elaborat o ustaškom pokretu, sa statusom državne tajne. U elaboratu je odnos Ante Pavelića prema katolicizmu prikazan kao "dvoličan", a za logor Jasenovac se navodi da je u njemu "hiljade i hiljade ljudi strijeljano". Ukupan broj žrtava u NDH procenjen je na "stotinu hiljada". Elaborat je služio za obrazovanje partijskih i udbaških kadrova, kojima je rukovodio Ivan Stevo Krajačić.

Kao vodeći nosilac ekskluzivističke, šovinističke politike prema Srbima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, Krajačić je svoje lice pokazao i 3. jula 1966. godine, kada se nije pojavio na otkrivanju spomenika u Jasenovcu, nego je deo pristiglih gostiju - izostavljajući one koji su došli iz inostranstva - pozvao na ručak u neku kafanu. Predstavniku SUBNOR-a Srbije, organizacije partizanskih veterana iz Drugog svetskog rata, Raji Nedeljkoviću, misleći na srpske žrtve u Jasenovcu, tada je rekao: "Malo smo vas ovde pobili!" Posle tog skandala smenjen je sa funkcije predsednika hrvatskog Sabora, ali to nije ugrozilo njegovu izuzetnu moć i uticaj na Josipa Broza Tita.

PET GODINA ranije, na veliki pravoslavni praznik Vidovdan, 28. juna 1961, u Jasenovcu se dogodilo nešto što je raspametilo državno-partijska rukovodstva u Zagrebu i Beogradu. Iako su odmah posle rata srušeni ostaci jasenovačkog logora, a gubilišta bila zapuštena, hiljade ljudi došle su sa svećama u rukama da se pomole žrtvama Jasenovca i da im oda počast.

U vrhu vlasti došlo je do oštre rasprave da li to gubilište treba obeležavati. Presudnu ulogu imao je ministar narodne odbrane, general Armije Ivan Gošnjak, koji je poručio Ivanu Krajačiću da ako on i njegov krug u Hrvatskoj brane ustaše, onda će Armija i jugoslovenska federacija podići spomenik u Jasenovcu. Tom Gošnjakovom predlogu priklonio se i Josip Broz Tito. Tako je spomenik, delo Bodana Bogdanovića, otkriven 1966. godine.

U takvim okolnostima organizovan je popis "Žrtve rata 1941 - 1945", čiji su rezultati sistematizovani baš u junu 1966. godine. Popis je proglašen za državnu tajnu i stavljena je oznaka "za internu upotrebu", što znači da su proglašeni za državnu tajnu zbog katastrofalnih rezultata. Za logor Jasenovac je "utvrđeno" da je u njemu ubijeno 49.337 lica, u Staroj Gradiški 9.326, a na Gradini 122 osobe!

Na ovom mestu ističem podatak da je 1962. godine stručna komisija na Gradini, od oko trideset hektara sa 120 masovnih grobnica, istražila samo jednu desetinu grobišta i pronašla 58.000 ljudskih lobanja. Broj žrtava procenjen je na 350.000 - 400.000 ljudi.

OD POČETKA osamdesetih je, kao što smo videli, pokrenuta dvostruka mašinerija - na jednoj strani Katoličke crkve u Hrvatskoj, s najvišeg mesta, od strane kardinala Kuharića, a na drugoj strani, u istoriografskim revizionističkim krugovima predvođenim Franjom Tuđmanom, u akciji "obaranja jasenovačkog mita". Ključni cilj bio je da razmere genocidnog zločina u NDH budu sabijene u što uži okvir. Od onda do danas, Tuđmanovu tvrdnju o "30.000 - 40.000" ubijenih neki autori su sveli na oko 2.000 stradalih. Njegovo insistiranje na stavu da je Jasenovac bio "radni" logor sve šire je prisutno.

U takvim okolnostima, kada su raširena do neslućenih razmera krila manipulacije i iznošenja laži o koncentracionom logoru Jasenovac, nije nikakvo čudo što se u Hrvatskoj poriče i postojanje genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH. Kako je to davno, 15. januara 1989. godine, napisano u uvodniku vodećeg katoličkog glasila "Glas koncila": "Pišu i govore o genocidu koji se nije dogodio", pošto to navodno pokazuju "prebrojivi rezultati".

Danas smo, nažalost, svedoci činjenice da je i u krugovima istoriografa, koji su pod snažnim pritiskom revizionističkih pogleda, sve prisutnija spremnost da se sa osnova minimiziranja razmera genocida u NDH, vodi navodni naučni dijalog. U stvari, u takvom "dijalogu" se ne traga za istinom, nego za dogovornom formulom koja u provincijalnom duhu treba da pomiri različite stavove. Dublje istraživanje bi svakako pokazalo da je to posledica delovanja političkog faktora koji na koncentracioni logor Jasenovac već decenijama gleda iz ugla dnevne politike i političke trgovine.