RATNO STANJE BEZ NEPRIJATELJA: Politička hrestomatija nepodobnih dela i stvaralaca iz Srbije

U suštini te ideje je tvrdi policijski duh, birokratska želja i politička nakana da na sve što se miče i govori stavi svoj pečat: cenzurisano. Knjiga centra CK SKH za informisanje i propagandu je samo vrhunac ledenog brega te počasti zvane neostaljinizam, koja je decenijama harala zemljom, čija se pratilja na vlasti hvalila upravo time što je Staljinu rekla "ne".

U uvodnim napomenama je rečeno da je svrha ove "bijele knjige" sa "crnim listama", da se zaštiti "sam pravac društvenoga razvoja" od pojačane kritike u zemlji, s desne i lijeve strane. Čak je i stavljena ograda, da je "nemoguće i registrirati" sve što se dnevno plasira kao poruka u etru, a što "svjedoči o atmosferi malograđanske kulture i kontrarevolucije". Šta su autori ovog indeksa nepodobnih i neposlušnih želeli da zaštite i sakriju od javnosti, vidi se iz liste tema i područja, u kojima je, po njihovom sudu, došlo do politizacije. Zagrebački čuvari poretka nijednom rečju nisu spomenuli hrvatsku emigrantsku publicistiku i leteraturu, antijugoslovenske i nacionalističke sadržine pogotovo dela u kojima se demistifikuje istorijska uloga, ali i ličnost Josipa Broza Tita. Valjda zato da ne bi narušili ravnotežu negativaca u javnom prostoru. U Beloj knjizi naspram stotinu i osamdeset srpskih intelektualaca spomenuto je samo nekolicina hrvatskih poput Igora Mandića, Predraga Matvejevića, Stanka Lasića, Rajka Grlića...

ALI, zato su pokazali visok stepen zabrinutosti za Sovjetski Savez i zemlje socijalističkog lagera. Zbog toga u svojoj analizi raskrinkavaju sve one koji prevode, štampaju ili objavljuju intervjue sa disidentima iz ovog dela sveta. "Uporedo s tekstovima domaćih autora, u kojima su sadržane određene političke poruke, objavljivani su i objavljuju se (prevode) mnogi tekstovi stranih autora, pišu osvrti na njihova djela (knjige, predstave, filmove), a da, sudeći po čitavome kontekstu, ni urednicima, ni kritičarima, ni onima koji na sve strane u našim sredstvima informisanja i na raznim tribinama te tekstove reklamiraju, nisu pred očima estetske vrijednosti, već - politički eho, politička poruka za nas i nama danas i ovdje. Takvih je tekstova u protekle dvije godine objavljivano doista mnogo i nemoguće bi ih bilo i nabrojiti. Neki tekstovi i poruke ljudi, koji su "disidenti" ili "progonjeni" u zemljama Istočne Evrope, ili su pak emigrirali na Zapad, prožeti su radikaliziranim političkim stavovima koji ne dovode u pitanje ove ili one strane suvremene stvarnosti u tim zemljama, već socijalizam, komunizam i marksizam kao takve".

Čuveni francuski kardinal Rišelje je svojevremeno rekao: "Dajte mi samo dva retka, napisana rukom najpoštenijeg čoveka i ja ću naći načina da ga spalim!" Po tom principu anonimni priređivači crne liste iz Centra za informisanje CK SK Hrvatske secirali su napise Brane Crnčevića. - Upozoravamo na jedan karakterističan (pun aluzije) tekst Brane Crnčevića, pisan povodom zavođenja vojnog stanja u Poljskoj ("Moja Poljska", "Duga", 30. januara 1982). Poslije mnogih pregovaranja, piše B. Crnčević, "vlast je osetila da podanici zahtevaju nemoguće i prekratila je pregovore". "Prvi put u istoriji ratova objavljeno je ratno stanje bez prisustva neprijatelja." Ironizirajući dalje, piše da je narod "hteo sve da upropasti, a požrtvovana vlast ga je u tome zaustavila", te da je on "pristalica teorije da su okupatori privremeni, a oslobodioci večni. Okupirani narodi imaju šansu da se bore protiv svojih okupatora, srca im greje nada da će jednoga dana biti slobodni", a njegova je Poljska "nesrećna stoga što je svojevremeno bila oslobođena. Poljska je osuđena na slobodu zauvek, niko je više, za to garantuju oslobodioci ne može okupirati, sem ona sebe samu".

NAKON ovog uvodnog (prigodnog) dijela, Crnčević prelazi na glavne poruke teksta - o pastirima i stadu: "Uvijek se događalo da se odnekud pojavi kakav neophodan istinoljubac, reformator, koji saopštava ljudskom stadu za čiju se naklonost bori da su ga pogrešni ljudi vodili na pogrešnu ispašu. Pasli su, dakle, na krivom mestu. Ljudi pristaju da budu stado zato što je to najvažniji dokaz da su naivni, i nevini, i svakojaka im se zla događaju zato, veruju, što su ovce. Divno je biti ovca i misliti da ne biste bili tolika ovca da ste znali kolika ste ovca". "Pravi pastiri vode stado na bogatu ispašu, tamo gdje je trava najsočnija, a voda najbistrija. Vremenom, naviknuti na podaničko blejanje, pastiri postaju nemarni. Svejedno im je gdje stado pase, teraju stado na goli krš, a traže sve više mleka i vune i biraju najbolju jagnjad za svoju trpezu. To je vreme za pojavu reformatora. Kad stado spozna da je paslo na pogrešnom mestu prestaje da bleji i počinje da misli. Stado koje misli može da se razjari i pregazi svoje pastire. Pastiri uvek hoće da spreče prevrat, pokušavaju da ljudsko stado vrate nazad, u tor, i da ga ponovo učine poslušnim. Kadikad pastirima uspeva da razjedine stado, da nateraju ovce na ovce, ta borba veoma depresivno utiče na stado. I krug se zatvara. Opet počinje najsmeliji ljudski san o stvaranju društva u kome će svako biti pastir, a niko ovca."

NA kraju ovog dela analize autori upozoravaju na tekst, koji, po njihovom mišljenju, najpotpunije zaokružuje "sliku stanja", viđenu očima većine citiranih" i još mnogih, zbog ograničenog prostora, necitiranih autora". Riječ je o tekstu Miroslava Egerića, objavljenom u "Književnoj reči" (br. 223-224, 25. decembra 1983).

- M. Egerić piše i da je na fakultetima "zacario kriterij moralno-političke podobnosti, što će reći duh negativne selekcije", u umjetnosti je bilo slično, dominirali su "podobni", ali zato "bez ikakve stvaralačke fizionomije" itd. "Plodni elan kriticizma, probuđen i razvijen pre i za vreme 1968. godine potiskivan je u stranu ili je služio kao maska, kao koprena za konačni obračun sa neposlušnim ili nepoćudnim delovima inteligencije". Na sceni je, po mišljenju M. Egerića, bio prisutan "antiintelektualizam, a najviše se isplatilo pevati važeću melodiju, prorađivati prorađene teze... Bili smo zato svedoci humornih i tužnih situacija da su vrhunskim intelektualcima naše zemlje držane lekcije (od političkih skorojevića i lovaca karijera) kako treba da se priklone "udruženom radu", i kako taj isti rad neće "tolerisati njihove, elitističke pretenzije".

U završnici ovog dokumenta - optužnice, koji je imao 237 strana, nastalog u kontrolnom centru dr Stipe Šuvara, kaže se da su "nosioci neprihvatljivih idejnih i političkih poruka u redovima umetnika, kulturnih radnika, književnih i drugih kritičara, novinara u kulturnim rubrikama i redakcijama", veoma su glasni, nametljivi, nasrtljivi... Ističe se da su često prisutni u javnosti, daju intervjue, govore na tribinama, pojavljuju se na televizijskim ekranima. U nameri da mobilišu svoje istomišljenike tvorci crne liste na beloj podlozi tvrde: "U odnosu na sve stvaraoce u kulturi i umjetnosti, oni svakako čine manjinu, čak veliku manjinu. A većina stvaralaca u kulturi i umjetnosti 'mirno radi svoj posao', uglavnom se ne javlja ili zbog toga što smatra da joj u stvaralaštvu i javnom djelovanju takva politizacija ne priliči, ili što joj se jednostavno ne daje prilika, ne zove ju se, ne angažira, da u sredstvima informiranja i u javnosti istupa."