SEBIČNO OČUVANJE PRIZEMNIH INTERESA: Uvodna beseda na istorijskom forumu "Jugoslavija - prekjuče, juče, danas, sutra?" 1988. godine
OSNOVNI povod našeg razgovora je sedamdesetogodišnjica Jugoslavije, koja se navršava 1. decembra 1988. godine.
Fotografije: dokumentacije "Novosti", "Borbe", Tanjuga, i "Vikipedije".Arhiva "Književnih novina", SANU i privatna arhiva Žane Perišić
Generacija koja poslednje četiri godine uređuje i vodi "Književne novine", mogla je možda upriličiti ovakav razgovor na pedesetogodišnjicu stvaranja Jugoslavije - 1968. godine (naravno, razgovaralo bi se u nekom drugom listu ili časopisu), ali te '68. naša generacija nije znala za 1. decembar 1918. godine. Nije znala za datum ujedinjenja i on joj i nije bio važan. Odrastali smo i živeli u potpuno podrazumevajućoj državi. Nismo još otkrili istoriju, ali smo zato bili spremni da je stvaramo i da te '68. budemo aktivni politički i istorijski subjekt.
Godine 1978, na šezdesetogodišnjicu Jugoslavije, već smo, kao generacija, otkrili istoriju, ali smo odveć bili rezignirani neuspehom svog istorijskog nastupa, kontestacije i poduhvata, a svesni da živimo u jedno gluvo doba istorije, da prebivamo u jednom korumpiranom i neistorijskom vremenu. Znali smo da je ideja jugoslovenske federacije na avnojskim principima poražena ustavnim amandmanima i Ustavom 1974. To saznanje smo i sasvim opipljivo platili. Znali smo već pouzdano da smo kao društvo u krizi, ali smo još uvek mislili da se možemo izvući intelektualnom dovitljivošću i dosetkama iz literature, i kulturnog iskustva, te bez naročitog konkretnog istorijskog uvida i odgovornosti dobaciti režimu da ovo nije naša, već njegova kriza: "Mi nismo u krizi, vi ste u krizi. Ovo nije naša, već vaša društvena kriza!" Bilo je to vreme egzegeze, ali smo već slutili da nije reč samo o prolaznim teškoćama, nego o krizi kompletnog društvenog projekta. Nismo mislili da je u pitanju kriza same Jugoslavije. Mislili smo, još uvek, da se iz krize možemo izvući nekom prečicom, širom mobilizacijom na datim društvenim i političkim opredeljenjima, jednom rečju, voluntarizmom.
TEŠKO je ukratko reći s kolikim sve saznanjima danas, 1988. godine, raspolažemo. Prethodna godišta "Književnih novina" možda najbolje pokazuju koliko smo svesni vlastite odgovornosti i epohe u kojoj živimo. Danas, uoči sedamdesetogodišnjice Jugoslavije, svesni smo da bez objektivnog i svestranog saznavanja prošlosti i istorije ne možemo nigde i nikud.
RADIKALNI DEMOKRATSKI PREOBRAŽAJ
ĆOSIĆ je mogućnost opstanka i opravdanost postojanja Jugoslavije video u radikalnom preobražaju njene celokupne državne, političke i ekonomske strukture:
- Taj preobražaj može da se zasniva: na mirnodopskoj, demokratskoj proveri i potvrdi (referendumom) političke volje jugoslovenskih nacija da žive ili ne žive u jugoslovenskoj državnoj zajednici, sa slobodnim i stvarnim korišćenjem prava naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, na ukidanju političkog monopola Saveza komunista i zasnivanju društva političkog pluralizma i integralne demokratije - političke, ekonomske, duhovne...
Preobražajem Jugoslavije koji bi se ostvarivao demokratskim i racionalnim sredstvima, preobražajem omogućenim i pomaganim od Evrope i razvijenih zemalja, Jugoslavija može da postoji kao demokratska, civilizovana i harmonična zajednica naroda, kao slobodno i otvoreno društvo. A ako ne može da bude takva državna zajednica i takvo društvo, ako u tom smeru ne možemo da usaglasimo nacionalne interese, ako svi nismo spremni za takve napore, Jugoslavija nema istorijskih i ljudskih razloga ni da postoji. (Dobrica Ćosić na istorijskom forumu "Književnih novina")
Posle svega što smo kroz minule dve decenije spoznali i onoga što smo kroz četvorogodišnji period uređivanja "Književnih novina" učinili, sa svim znanjima i iskustvima koja smo stekli (živeći demokratsku i ni od bilo kakve provere izuzetu i od napada zaštićenu poziciju), mi želimo da se na početku pete godine uređivanja "Književnih novina" zajednički sa vama upitamo: ne ističe li sa sedmom decenijom života vek jugoslovenske ideje čiju agoniju već čitav niz godina živimo ili se, pak, možda nalazimo pred novom istorijskom stranicom jugoslovenske ideje i Jugoslavije, pred dubokom i bitnom preformulacijom jugoslovenskog pitanja? Nalazimo da razmatranje ovih pitanja zaslužuje dijalog bez ikakvih ograničenja i predrasuda, kao i bez zaslepljenosti banalnim bezumljem aktuelnih političkih dešavanja.
Kao što ste videli u samom početku uvođenja u ovaj razgovor, pokušao sam da istorizujem (sasvim ovlaš i gotovo prirodno) delatnost jedne generacije koja to možda još uvek i ne zaslužuje. Shodno tome, to sigurno zaslužuje državna zajednica koja navršava sedam decenija postojanja i koja je u dubokoj krizi. Bez želje da vam bilo šta namećem (a to ne bi bilo moguće) ili dociram, pomenuo bih nekoliko pitanja o kojima bi možda bilo dobro da razgovaramo.
Da li je Jugoslavija tvorevina objektivnog istorijskog razvitka, ima li ona svoje istorijsko opravdanje i važi li i za nju tvrdnja da "države nikad i nigdje ne rastu bez dubokog istorijskog korijena i opravdanja"? Ima li Jugoslavija valjanu istorijsku podlogu ili je pak plod slučajnosti, sticaja okolnosti nečega što isključivo počiva na najutilitarnijim interesima koji su sami po sebi krajnje promenljivi i od trenutka do trenutka neizvesni i nepredvidljivi?
OD ODGOVORA na ovo pitanje ili na ova pitanja zavisi i sama mogućnost i opravdanost pitanja unutrašnje transformacije Jugoslavije. Da li je i na koji način pitanje njene unutrašnje transformacije uopšte smisleno, legalno i legitimno? A očigledno je da je pitanje transformacije Jugoslavije osnovno pitanje njene budućnosti. Miodrag Perišić i Milorad Vučelić sa saradnicima "Književnih novina", Fotografije:
dokumentacije "Novosti", "Borbe", Tanjuga, i "Vikipedije".Arhiva "Književnih novina", SANU i privatna arhiva Žane Perišić
Možda dragocenu trezvenost, neumoljivu hladnokrvnost i razumnost koja je neophodna da bi se postavilo pitanje o smislu i mogućoj budućnosti Jugoslavije potpuno onemogućava jedno drugo pitanje, upozorenje ili prekor: da li je moguće da je istorijski razvoj pre 1918. godine, kao i ovaj sedamdesetogodišnji period, protekao uzaludno i uludo i da li su sva ona herojska dela i velike žrtve ostali bez krunskog rezultata? Ali odustajanje od radikalnih pitanja i sladunjava "jutoslovenstvujušća" retorika (koja obično u svojoj osnovi ima neznanje, bekstvo od stvarnosti i istine, ili još češće banalnu prevaru i sebično očuvanje prizemnih interesa) ima samo jednu ali veliku manu, na koju je jednom već ukazao Milorad Ekmečić - nemoguće je da jedan narod živi od prošlosti. Kada bi to bilo moguće, onda nam ni groblja ne bi bila tako tužna.
Godine 1918. jasno su došli do izraza i bili su na delu neki istorijski procesi dugog trajanja - da li oni i kako deluju danas, kako su i koliko modifikovani i da li se uvidom u njih mogu odgonetnuti uzroci krize i prve i druge Jugoslavije? Da li su moguće i kakve su istorijske paralele izmeću dve Jugoslavije?
UJEDINjENjE RATNIH POBEDNIKA
I PORAŽENIH
ISTORIJSKI uzroci jugoslovenske drame nalaze se, po Ćosićevom mišljenju, u nejedinstvenim motivima ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu na samom kraju Prvog svetskog rata. To ujedinjenje rezultat je pobedonosne oslobodilačke borbe srpskog naroda na strani saveznika.
- Ujedinjenje je bilo mogućno samo na porazu i rušenju Austrougarske carevine, među čijim su podanicima bili Hrvati i Slovenci, kojima je ujedinjenje sa ratnom pobednicom - Srbijom, bilo tada imperativ nacionalnog opstanka i integriteta, a Srbima nacionalni interes - nestanak najvećeg neprijatelja Austrougarske - piše Ćosić.
- To ujedinjenje ostvareno je posle užasnog bratoubilačkog i verskog rata, koji se vodio na balkanskom bojištu od 1914. do 1918. godine, u kojem su Hrvati, Slovenci, bosanski muslimani i drugi Sloveni pod habzburškom zastavom i primorano ratovali protiv Srbije. To ujedinjenje je bilo ujedinjenje ratnih pobednika i poraženih, oslobodilaca i oslobođenih.
Ta negativna odrednica biće od ogromnog političkog, moralnog i psihološkog uticaja na celokupan život nove države.
Ćosić je podsetio da su Srbi i Hrvati iako govore jednim jezikom - narodi sa suprotstavljenim religijama i nacionalnim ideologijama:
- Dok su Srbi u stvaranju Jugoslavije videli ostvarenje svog nacionalnog cilja - život čitave srpske dijaspore u jednoj državi, Hrvati i Slovenci su u Jugoslaviji, pre svega, videli spasavanje svojih etničkih teritorija, prebegavanje od poraženih među pobednike, uslov za stvaranje samostalnih nacionalnih država evolutivnim putem. Kraljevinom Jugoslavijom niko nije bio zadovoljan: ne samo Hrvati i Slovenci koji su se oslobodili vekovne potčinjenosti, nego ni Srbi, koji su za stvaranje zajedničke države žrtvovali u ratu trećinu svog stanovništva. U stvari, čitav mir između ratova, bio je u velikoj meri unutrašnji i spoljni rat protiv Jugoslavije.
Hrvatski separatizam, ističe Ćosić, zasnovan na snažnim težnjama da se stvori nacionalna država Hrvata, politički se oslanjao na antijugoslovenska i antisrpska raspoloženja, da bi, posle ratnog sloma Jugoslavije, najekstremnije fašističko krilo hrvatskog nacionalnog pokreta osnovalo Nezavisnu Državu Hrvatsku na čijoj teritoriji će izvršiti genocid nad Srbima koji je po razmerama i surovosti prevazišao nacističke genocide.
- Posledice traju i trajaće sve dotle dok se hrvatska nacionalna svest, politika i kultura, ne odrede prema ustaškim zločinima bar onako kako se savremena Nemačka određuje prema nacizmu i njegovim zločinima - zaključio je Ćosić.
(Dobrica Ćosić na istorijskom forumu "Književnih novina")
Koliko je pitanje unutrašnjih transformacija Jugoslavije unapred određeno i da li je sasvim određeno nacionalnim ideologijama, istorijskim, ekonomskim, civilizacijskim, kulturnim i nacionalnim razlikama ili već postoji neka konstanta koja, naravno, ne ignoriše razlike, ali ih i ne apsolutizuje? Da li taj uporišni sistem vrednosti već postoji i da li je ta okosnica integracije uopšte moguća? Kako je stvoriti? Može li se uopšte približavanjem nacionalnih programa ili kompromisom među nacionalnim ideologijama i isključivo nacionalnim snagama uspostaviti neki relevantan oblik integracije ili je neophodno neko drugo, ošptije, univerzalnije stanovište?
IMAM utisak i saznanje (koje možda i nije osnovano) da u civilizovanom svetu nema zemlje u kojoj je ulog svakog iole ozbiljnijeg političkog konflikta ili manevra, ni manje ni više nego sam državni integritet, sama državna teritorija i njeno nasilno cepanje? Kako je moguće da i pored sedmodecenijkog trajanja Jutoslavije kao države sve više ima onih koji se ne zadovoljavaju time da se konflikti različitih političkih interesa moraju rešavati u jednom zadatom i unapred određenom državnom okviru koji se zove - Jugoslavija? Janko Pleterski i Milorad Vučelić u Ljubljani, Fotografije:
dokumentacije "Novosti", "Borbe", Tanjuga, i "Vikipedije".Arhiva "Književnih novina", SANU i privatna arhiva Žane Perišić
Kako je i zašto moguće da u Jugoslaviji i nakon sedamdeset godina nije stvorena pravna država niti pak stabilni demokratski oblici političkog života i demokratske institucije? Da li je Jugoslavija, i ona prva i ova druga, neka vrsta prostora u kome propadaju ili pak poniru brojne demokratske tekovine, prethodna državna kulturna i civilizacijska iskustva i tradicija, koji su inače ulozi svih naroda koji su u njenom sastavu? Da li je ta konstatacija tačna i zašto je to tako?
Neizostavno, čini mi se, mora se postaviti pitanje da li mi danas razgovaramo suočeni sa krizom Jugoslavije kao države, krizom jugoslovenske ideje ili je pak reč samo o krizi socijalizma u Jutoslaviji? Ili je u pitanju i jedno i drugo? Da li je tu, napokon, reč o krizi jednog ideološko-političkog projekta ili o krizi samog ideološkog društva?
Da li je i u kojoj meri kriza Jugoslavije uzrokovana umorom, moralnom, istorijskom i političkom istrošenošću generacije koja ju je predugo vodila? Da li današnji vladajući slojevi neodoljivo podsećaju na neke iz minulih vremena?
Iskušenja Milorad Vučelić, Foto arhiva
DANAS, kao da smo suočeni sa dva velika negativna iskustva - svi su nezadovoljni i svi se osećaju prikraćenim, ali imamo li razloga da ipak ustvrdimo da još nije kasno za mogući preporod, za moguću rekonstrukciju Jugoslavije (koja se ne mora ni kvantifikovati niti obavezno izražavati u rednim brojevima)? Mogu li ta negativna iskustva biti eliksir ili neka vrsta putokaza kao opomena za budućnost? Može li na ovom tlu nstorija odista biti učiteljica života? Nije nikako reč samo o nekim lepim željama, već o realnoj i trezvenoj projekciji.
Foto arhiva
Međunarodne okolnosti i odnosi snaga u Jugoslaviji? U kojoj meri spoljnopolitički faktor i strategija velikih sila danas utiču na stišavanje i blokiranje naših političkih ludosti i neodgovornosti, a u kojoj meri ih raspiruje i na osnovu kojih širih geopolitičkih i strateških zamisli?
I konačno, ali nikako ne na kraju, moraju se postaviti pitanja koja se tiču Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji. Moramo staviti u odnos srpsko i jugoslovensko pitanje, srpsko pitanje i Jugoslaviju. Moramo postaviti pitanje budućnosti srpskog naroda u Jugoslaviji, duhovne i kulturne integracije i jedinstva srpskog naroda u Jugoslaviji.
("Književne novine", 1988. godine)