HRVATSKE KONTROVERZE OKO OPERACIJE "OLUJA": Različite interpretacije burnih događaja u avgustu 1995. godine

I taj je plan, kao i ona prvobitna Zamisao iz listopada 1993, osmišljen u Glavnom stožeru (štabu) HV-a u Zagrebu, još u vrijeme kad je načelnik Glavnog stožera (štaba) bio general Janko Bobetko (dana 17. srpnja, jula 1995. naslijedit će ga na toj dužnosti general zbora Zvonimir Červenko).

Ključni dokument o pokretanju Oluje bila je Direktiva Glavnog stožera (štaba) HV-a od 26. lipnja, juna 1995, koju je potpisao načelnik GS-a stožerni, štabni, general Janko Bobetko.

Iz Glavnog je stožera (štaba) u Zagrebu ta Direktiva poslana (ili predana u ruke njihovim operativcima) svim Zbornim područjima u RH, njima šest. Operativac u Zbornom području Split satnik Marjo Milinović otišao je 2. srpnja (jula) 1995. u Zagreb, gdje mu je načelnik Operativne uprave GSHV-a general bojnik Vinko Vrbanac tu Direktivu osobno predao u ruke.

Naziv "Oluja" ušao je u uporabu kao kodno ime ili tajni naziv strateške napadne operacije o kojoj je riječ već u temeljnom dokumentu o pokretanju Oluje, Direktivi Glavnog stožera (štaba) HV-a od 26. lipnja (juna) 1995. U Izvodu iz Direktive što ga je Glavni stožer (štab) HV-a odaslao Zapovjedništvu Zbornog područja Split (tj. generalu Anti Gotovini) 27. lipnja (juna) 1995. piše, uz ostalo:

"Direktiva 'OLUJA-4' (brojka 4 odnosi se na ZP Split - op. aut.) dio je RATNOG PLANA RH te istu čuvati po svim kriterijima o zaštiti tajnih podataka glede uporabe OS RH. (...) Tajni naziv operacije je 'OLUJA-4' pod kojim će ZP Split izraditi i voditi svu dokumentaciju u svezi iste.."

OLUJA JE TRAJALA od 4. kolovoza (avgusta) 1995. u 5.00 sati do 13. kolovoza (avgusta) 1995. u 5:00 sati - u tom je trenutku prešla u obranu. A od trenutka započinjanja Oluje do zauzimanja/oslobođenja Knina proteklo je 28 sati; zadnja granata na Knin ispaljena je 5. kolovoza (avgusta) 1995. u 7.20 sati. Kuriozitet je da je zapovjednik Zbornog područja Split general Ante Gotovina čak tri dana bio na bračnom putovanju za vrijeme trajanja Oluje - bilo je to od 9. do 11. kolovoza (avgusta) 1995. Tijekom ta tri dana hrvatskim je snagama u zoni odgovornosti ZP Split operativno zapovijedao zapovjednik topništva u ZP Split stožerni brigadir Marko Rajčić, i to na izdvojenom zapovjednom mjestu (IZM) u selu Sajkovići pokraj Bosanskog Grahova.

Kao jedan od najistaknutijih zapovjednika unutar Zbornog područja Split, Marko Rajčić je bio nazočan i na tzv. Brijunskom sastanku 31. srpnja (jula) 1995., na kojem je obavljena vojna priprema za Oluju. Tijekom sastanka vodio je, prilično pedantno, svoje radne bilješke, koje mi je ustupio za potrebe ovoga mojega serijala o Oluji. Mislim da je važno i dragocjeno njegovo svjedočenje da je predsjednik RH Franjo Tuđman u početku računao da će Operacija Oluja potrajati nekih 8 dana, ali je, pod utjecajem vrlo optimistički i borbeno raspoloženih nazočnih zapovjednika HV-a, tu svoju prvobitnu procjenu na licu mjesta, tj. na sastanku na Brijunima, promijenio u samo 3-4 dana.

* * * * * * * * * *

Tuđman izdaje domaći zadatak za zauzimanje Dalmacije i Like

MARKO RAJČIĆ mi je o tome ispričao, služeći se pritom svojim radnim bilješkama s toga sastanka:

- Na početku Brijunskoga sastanka, Tuđman nam je rekao: "Dobili smo suglasnost međunarodne zajednice da vojnim načinom oslobodimo okupirana područja u Hrvatskoj!"

Onda je tražio od svakog zapovjednika svakog Zbornog područja da se izjasne jesu li spremni za napad, a od Davora Domazeta-Loše je tražio posebnu vojno-obavještajnu prosudbu. A od generala Vladimira Zagorca je, opet, tražio da se izjasni imamo li dovoljno svih resursa za provođenje vojne operacije. I kada smo svi mi zapovjednici pojedinih Zbornih područja izvješćivali o našoj vojnoj spremnosti za napad, general Gotovina me pozvao da ustanem i da na zid iza Franje Tuđmana izvijesim, zajedno s njime, zemljovid (karte) Zbornog područja Split. I tada je on, Gotovina, počeo obrazlagati temeljnu zamisao o borbenim djelovanjima u zoni odgovornosti našega, splitskoga Zbornog područja... I kad je Gotovina završio, Franjo Tuđman je upitao sve nas koji smo bili na tom sastanku: "Gospodo, je li vam dosta osam dana za cijelu operaciju?" A ja sam mu na to, bez mnogo razmišljanja, odgovorio: "Nama je dosta, gospodine predsjedniče, četiri dana!"

TA JE PRIČA međutim - onako kako ju je pribilježio u svoj notes i kako mi ju je, u našem razgovoru u Šibeniku 24. srpnja (jula) 2024., prepričao Marko Rajčić - imala i svoj nastavak, odnosno epilog. Evo Rajčićeve interpretacije:

- Nakon što je službeni dio sastanka na Brijunima bio završen, ministar Šušak je rekao:

"Moram natrag u Zagreb jer je već kasno, svi će u MORH-u otići doma ako se ja ne vratim na vrijeme!" Međutim, predsjednik Tuđman je na to odgovorio: "Moram počastiti ručkom ljude koji su došli s fronta!" Mislio je na nas, zapovjednike iz pojedinih Zbornih područja. Bilo je tada oko 13 sati. Ručak je bio na terasi uz more. Za vrijeme ispijanja aperitiva, Tuđman i Šušak su se zadržali na nekom međuprostoru, a mi svi ostali smo uzeli aperitiv u ruke, uz samu obalu, i tu je Gotovina uzeo mene za ruku i rekao mi: "Slušaj, Stari, što si ti ono rekao, nakon što nas je Tuđman upitao je li nam dovoljno osam dana za Oluju?" Mislio je na onu moju ad hoc izgovorenu rečenicu: "Gospodine predsjedniče, nama su dovoljna četiri dana za cijelu operaciju!" I nije prošlo ni 15 minuta, a predsjednik Tuđman je, dok se nama, zapovjednicima svih Zbornih područja, ponovno obraćao, promijenio svoj prvobitni stav ili mišljenje te je istaknuo, definirajući vremenski okvir u kojem trebamo izvršiti svoj ratni zadatak: "Zadaća oslobađanja Like i Dalmacije (tj. Operacija Oluja - op. aut.) treba biti izvedena za tri-četiri dana!"

* * * * * * * * * *

Tajna vojna služba prisluškuje Miloševića i Martića

NA MOJE PITANjE zašto je on otprve bio siguran da bi operacija Oluja mogla biti, barem kada je riječ o njezinu glavnom i središnjem dijelu - oslobađanju Knina, Benkovca, Drniša, Obrovca i ostalih većih gradova na okupiranom području RH - završena i sprovedena za tako kratko vrijeme, Rajčić mi je odgovorio:

- Meni je tu prosudbu izgeneriralo poznavanje naših pozicija na Dinari nakon naše vrlo uspješne napadne operacije Ljeto-94. (koja je trajala od 25. do 30. srpnja (jula) 1995. - op. aut.), gdje je Sedma gardijska brigada imala na dlanu cijeli grad Knin, preko vojnog poligona Crvena zemlja!

Tome je Rajčić još dodao:

- Ali da vam nešto kažem... To što smo grad Knin i RSK napali s one suprotne strane Dinare, tj. s Livanjskog polja, odnosno s teritorija BiH, to i nije, u vrijeme Oluje, bilo neko posebno iznenađenje za Srbe. Po meni, nije bilo nikakvog iznenađenja, samo glupani govore o iznenađenju! Pa mi smo se tamo tukli mjesecima. Na Dinari su hrvatske snage bile još od studenoga (novembra) 1994. Tada je počela naša napadna operacija Zima-94, koja je bila uvod u Ljeto-95, koje će se dogoditi potkraj srpnja (jula) 1995. Od svih naših napadnih operacija, Zima-94 je najduže trajala, od 29. studenoga (novembra) pa sve do 24. prosinca (decembra) 1994. Mi smo, dakle, planski, već u to vrijeme, spremili naše borbeno-spremne postrojbe, posebno Četvrtu i Sedmu gardijsku brigadu. I Srbi su, kad smo pripremali Oluju, morali znati da ćemo Knin napasti s Dinare, jer smo na njoj ili na njezinoj suprotnoj strani bili već mjesecima. I Srbi su se protiv nas borili dokle god su mogli, ali nisu se mogli boriti do kraja, nisu nam mogli parirati. Bili smo puno jači od njih. Glavni im je protivnik bila naša domicilna, Četvrta gardijska brigada, kojom je zapovijedao general Damir Krstičević...

UPITAO SAM, danas brigadnoga generala u mirovini, Marka Rajčića kad je točno počela evakuacija Srba iz Knina. Odgovorio mi je:

- Srbi su započeli evakuaciju po naredbi Milana Martića, predsjednika RSK, u petak 4. kolovoza (avgusta) 1995. oko 17 sati, 12 sati nakon početka operacije Oluja. A Glavni štab Vojske RSK je počeo evakuaciju iz Knina na rezervno zapovjedno mjesto na Otriću u noći između 4. na 5. kolovoza 1995. Dakle, nakon civila. I, naravno, kad je Glavni štab krenuo, krenula je i sva vojska za Glavnim štabom...

Na moje potpitanje zašto se krajiški Srbi nisu jače i energičnije borili protiv odlično motiviranih i iznimno borbenih i srčanih pripadnika Hrvatske vojske i specijalnih postrojbi MUP-a RH, te zašto Srbima u Hrvatskoj nisu pritekle u pomoć srpske snage iz Republike Srbije (tj. predsjednik Republike Srbije Slobodan Milošević i Vojska SRJ, na čelu s generalom Momčilom Perišićem), Rajčić mi je dao ovakav odgovor:

- Martić je znao da se nema s čime boriti. On je tražio od Miloševića pomoć, međutim Milošević mu je odgovorio neka se bori, a ako ne može izdržati, neka se ubije! Taj je razgovor između njih dvojice snimila naša, dalmatinska središnjica za elektronsko djelovanje unutar Vojno-obavještajne službe HV-a. Ona je prisluškivala Martića kako u Kninu razgovara s Miloševićem. Zapovjednik te dalmatinske središnjice bio je pukovnik Mile Budiša. Ovo o čemu vam govorim je prislušni dokument naše Vojno-obavještajne službe... Mislim da se taj razgovor između Martića i Miloševića vodio 4. kolovoza (avgusta) 1995. u poslijepodnevnim satima, sasvim sigurno prije Martićeve naredbe za evakuaciju koja je bila toga dana u 17 sati. Martić je Miloševića najvjerojatnije nazvao u onome trenutku kad je počela pucati srpska crta obrane na Dinari...

* * * * * * * * * *

Podele u najvišim vojnim i političkim krugovima

OD VOJNO-REDARSTVENE Operacije Oluja do danas proteklo je punih 29 godina; u Hrvatskoj će se iduće, 2025. godine obilježavati 30. obljetnica te velike vojno-redarstvene akcije kojom su bila oslobođena sva okupirana područja u RH (osim Istočne Slavonije, odnosno Podunavlja, koji će u sastav RH biti vraćeni, potkraj 1990-ih, mirnim putem). Mnoga pitanja o Oluji, međutim, i do danas su ostala nerazjašnjena.

Postoji nekoliko razloga zašto je to tako. U proteklih 29 godina izredao se velik broj protagonista Oluje, i onih jako važnih i onih manje važnih, koji su o Oluji, kao i o svom doprinosu Oluji, napisali i objavili raznorazne memoarsko-publicističke knjige, što je svakako O.K. i od toga uvijek i kreće svaka ozbiljnija i vjerodostojnija rekonstrukcija određenog povijesnog razdoblja kao i povijesnih događaja što su se odvijali u njemu - no problem je što se interpretacije u tim vojno-političko-životnim memoarima nerijetko drastično razlikuju te se katkada može steći dojam kao da autori tih publicističkih djela uopće nisu sudjelovali u istim događajima. Očito je da tu faktor taštine i slavodobitnosti čini svoje (što je opet, s druge strane, ljudski posve razumljivo).

Osim toga - na ovo me posebno upozorio moj šibenski sugovornik Marko Rajčić - ima dosta ljudi koji su u Domovinski rat stupili, te su samim time odigrali određenu ulogu i u Oluji, prvenstveno iz materijalnih motiva i interesa, pa se onda po logici stvari ta njihova interesna motivacija prenosi i na njihove današnje interpretacije kako Oluje tako i Domovinskog rata u cjelini.

KADA JE O OLUJI konkretno riječ, postoji nekoliko osobito kontroverznih tema u kojima postoje dijametralno oprečna mišljenja i tumačenja među kojima će, čini se, vrlo teško biti pronaći nekakav kompromis (ili, recimo, sintezu). Nabrojat ću ih, za ovu prigodu, samo nekoliko.

Prvo je pitanje kontinuiteta ili diskontinuiteta - kada je o historijatu Oluje riječ. To jest, je li taj historijat tekao koliko-toliko glatko i ravnomjerno, ili je u njemu bilo puno diskontinuiteta, s naglaskom na oštrije i radikalnije podjele i antagonizme osobito u vojnom (ali isto tako i u političkom) vrhu RH, iz čega su se onda, po logici stvari, razvile i sasvim različite, pa i međusobno suprotstavljene koncepcije i tumačenja vojno-redarstvene operacije Oluja. Ovdje je ključno i najosjetljivije pitanje je li u najvišim vojnim krugovima i strukturama RH doista postojala podjela ili čak polarizacija na dvije sasvim različite i međusobno nepomirljive linije - s jedne strane na Glavni stožer (štab) Oružanih snaga RH, na čelu s generalom Jankom Bobetkom, kojega je 17. srpnja (jula) 1995. naslijedio general Zvonimir Červenko, a s druge strane na MORH, na čelu s ministrom obrane Gojkom Šuškom (a kojemu je u mnogo čemu bio blizak general Ante Gotovina) - ili bi takvo tumačenje bilo pretjerano, a samim time i pogrešno?