HRVATSKI OBAVEŠTAJCI PRATE SVAKI KORAK SRBA: Uloga tajne službe u pripremi pregovora u Ženevi

- Kad smo mi i Srbi konačno sjeli za stol, imao sam osjećaj kao da to nije bio neki čvrsti, formalizirani sastanak iz kojega bi se mogli izvući neki zaključci. Moj je doživljaj bio da je to jedna stihija gdje oni (pobunjeni Srbi - op. aut.) ne prihvaćaju ništa od ovih uvjeta koje smo mi stavili pred njih: povratak u sastav Hrvatske i predaju oružja. U jednom se trenutku čak počelo razgovarati o tome hoćemo li mi i sutra ponovno doći u Ženevu, budući da na pregovorima nismo postigli nikakav ozbiljan rezultat. Ja inače ne volim letjeti avionom, pa kad se počelo spominjati da bismo se mi sutra opet trebali pojaviti u Ženevi, rekao sam Vesni Škare-Ožbolt: "Vi se vraćajte, ja se sigurno neću vraćati!"
Sam trenutak povratka u Zagreb, negdje oko 9 sati navečer, Smiljan Reljić mi je ovako opisao:

- Kad smo sletjeli, svih nas četvero članova hrvatskog izaslanstva otišli smo kod predsjednika Tuđmana, da mu referiramo kako je bilo u Ženevi. U Uredu predsjednika na Pantovčaku upravo je završavala sjednica VONS-a, na kojoj je bila formalizirana odluka državno-političkog vrha RH o pokretanju vojno-redarstvene operacije Oluja. S Tuđmanom je na Pantovčaku bio tada i Ivan Aralica. Nakon što je Ivić Pašalić podnio Tuđmanu izvještaj o rezultatu pregovora u Ženevi, tj. da mi tamo nismo napravili de facto ništa i da su Srbi sve odbili, Tuđman je rekao: "Dobro, kad ne prihvaćaju, onda ujutro počinje koncert!" Time je rekao da sutradan, u petak 4. kolovoza (avgusta) u 5 ujutro, počinje Oluja.

Malo poslije, kad je sve to završilo, pitam generala Petra Stipetića: "Pero, gdje ti sada ideš?" On kaže: "Idem na svoje izdvojeno zapovjedno mjesto." Mislim da je išao u Ogulin.

Znao sam i prije leta u Ženevu da smo mi u nekoj pojačanoj pripravnosti, glede operacije Oluja. I moj je doživljaj Oluje bio taj da se ja s Olujom vraćam doma. U svoj Drniš došao sam 4. kolovoza navečer, a 5. kolovoza bio sam pored svoje spaljene kuće...

ALI PRIČA O HRVATSKO-srpskim pregovorima u Ženevi, u četvrtak 3. kolovoza (avgusta) 1995., nije ovime bila završena. Ovdje, na hrvatskoj strani, nedostaje još jedan krunski svjedok. Vesna Škare-Ožbolt mi je u našim razgovorima, u travnju (aprilu) i lipnju (junu) 2024, više puta napomenula da se svakako moram vidjeti i s tim čovjekom, visokim dužnosnikom u vojno-obavještajnoj zajednici RH u ono vrijeme, pa da mi on ispriča i jednu drugu, čak i najobavještenijim ljudima u Hrvatskoj apsolutno nepoznatu stranu svih tih događaja (kao i njihovu širu i užu pozadinu). Ovako mi je rekla:

- S nama je u Uredu predsjednika stalno bio u kontaktu načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga RH Davor Domazet Lošo. Zamolite ga neka vam on ispriča kako su on i njegovi suradnici, naši vojni obavještajci, pratili komunikaciju Slobodana Miloševića s Milanom Martićem i njegovim ljudima u Kninu. Oni su prikupili jako puno informacija, koje su nam puno pomogle da dođemo do pravih odluka. Davor Domazet puno zna. On je pratio i snimao Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića (šefa tajne službe Srbije - op. aut), Frenkija Simatovića (drugog čovjeka SDB-a Srbije - op. aut.), Milana Martića (trećeg po redu predsjednika RSK-a - op. aut.), Boru Mikelića (predsjednika Vlade RSK-a - op. aut.)... A pratio je i vojnu paradu održanu na Vidovdan 1995. u Slunju...

* * * * * * * * * *

Paklen britanski plan za genocid nad srpskim narodom

ADMIRAL DAVOR DOMAZET Lošo rodio se u Sinju 1948. On je neka vrste metafore ili sinonima za old school u Hrvatskoj vojsci - imamo li na umu činjenicu da je završio sve jugoslavenske vojne škole, uključujući i Ratnu školu, školu strategije u Beogradu. Po svom temeljnom pristupu, Domazet Lošo je prije svega strateg. Za njega je strategija srce i duša vojnog i vojno-obavještajnog pristupa stvarima. Bio je sudionik i planer glavnih vojnih operacija Oružanih snaga RH od početka do završetka Domovinskoga rata.

Obavještajna služba Glavnog stožera OS RH, na čelu koje je bio admiral Davor Domazet Lošo, prisluškivala je, uz ostalo, i razgovor srpskog izaslanstva iz RSK u Ženevi s čelnim političkim ljudima iz Beograda - toga kritičnoga četvrtka, 3. kolovoza 1995, dok su se u ženevskom dvorcu Saugy, pod pokroviteljstvom Stoltenberga i Ahrensa, odvijali hrvatsko-srpski pregovori. Ono do čega se došlo tim prisluškivanjem, Domazet Lošo mi je opisao ovim riječima (u našem razgovoru što smo ga vodili na terasi Zagrebačke pivovare u Ilici 8. srpnja (jula) 2024.):

- Tijekom tih pregovora u Ženevi, članovi delegacije RSK, koju je predvodio general Mile Novaković, javljaju u Beograd da sve ide dobro, tj. da Hrvati ne pristaju na dogovor.

Srbima je, dakle, išao u prilog onaj hrvatski ultimatum - koliko god je on na prvi pogled bio njima neprihvatljiv. Na temelju te informacije, koje smo se domogli tim tajnim prisluškivanjem, mi smo, u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera OS RH, došli do nekoliko ključnih spoznaja i zaključaka. Među njima je najvažniji bio taj da Oluju žele i jedni i drugi - i Hrvati i Srbi! Srbi su željeli da mi ne pristanemo na dogovor, dok smo mi, Hrvati, tj. predsjednik Franjo Tuđman, bili na stajalištu da možemo i trebamo pregovarati, ali da sa Srbima nema dogovora. I jednoj i drugoj strani, dakle, odgovaralo je da se dogovor ne dogodi! Hrvatima jer je sve bilo spremno za Oluju, koja će početi 4. kolovoza (avgusta) u 5 sati, a srpskoj politici, a time i britanskoj, da dođe do velikog broja srpskih žrtava!

BIO JE LISTOPAD (oktobar) 1993, nešto manje od dvije godine prije Oluje. Vojno-obavještajna uprava RH, na čelu s admiralom Davorom Domazetom Lošom, došla je do sadržaja tajnog sastanka političkih predstavnika Velike Britanije, predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije generala Momčila Perišića. Domazet Lošo:

- Na tom su sastanku Britanci rekli da će Velika Britanija voditi takvu politiku kojom će prisiliti predsjednika RH Franju Tuđmana da mora ići u oslobađanje okupiranih područja RH, tj. Krajine. U tom slučaju, rečeno je, zadaća srpskih snaga i srpske politike bit će da učine tako da Hrvati pobiju 40-50 tisuća Srba. To bi bilo okarakterizirano kao genocid - jer bi se radilo o oko 25 odsto od ukupnog broja žitelja na okupiranom području zahvaćenom Olujom. I to bi onda značilo da su Hrvati genocidan narod te da samim time nemaju pravo na svoju državu. To je poznata britanska teza - da smo mi, Hrvati, genocidni.

S tom je informacijom načelnik Vojno-obavještajne uprave OS RH upoznao hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika HV-a Franju Tuđmana, kao i ministra obrane Gojka Šuška. Tuđman je onda dao zapovijed načelniku Glavnog stožera OS RH generalu Janku Bobetku da izda zapovijed admiralu D. Domazetu Loši da u Vojno-obavještajnoj upravi OS RH razradi Zamisao za oslobađanje okupiranih područja RH pod nadzorom UNPROFOR-a. I Zamisao je razrađena...