PREGOVORI U ŽENEVI PREDSTAVA ZA VELIKE SILE: Ne uspela šatl diplomatija međunarodnih posrednika

I konačno svi sjednemo za isti pregovarački stol: Stoltenberg, Ahrens, nas četvero iz hrvatskog izaslanstva, i njih četvorica iz srpske delegacije: general M. Novaković, I. Prijić, M.Vojnović i L. Macura. I sad, kad smo svi bili skupa, ja sam ispalila ovu rečenicu, obraćajući se pobunjenim Srbima: "Konačno da sjedimo zajedno. Naš zadatak ovdje je da vas pitamo želite li se vi konačno vratiti u ustavno-pravni poredak Hrvatske, jer ovo ovako stvarno više nema smisla! Mislite li se vi vratiti ili ne?" A onda se i Ivić Pašalić ubacio s rečenicom: "Naravno, to podrazumijeva i kompletno razoružanje!"

Tako se otprilike izrazio, poručio je Srbima da njihov povratak u ustavnopravni poredak Hrvatske podrazumijeva i predaju oružja, tj. da se kompletno razoružaju. "A Srbi su ono, ko zborno pjevanje, rekli: "Ne, to ne dolazi u obzir!" Njihov je odgovor bio jedinstven:

"Ne!" A tu je onda bilo i raznih dobacivanja, netko je od članova srpske delegacije rekao da je to ucjena. I mi smo na kraju kazali: "E kad tako mislite, mi onda stvarno tu nemamo više što razgovarati!"

Prema svjedočenju Vesne Škare Ožbolt, cijela se ta ženevska štorija završila - baš kao u kakvom napetom političkom thrilleru - ovakvom, čak pomalo melodramatičnom, scenom:

- Na kraju, kad je sve bilo gotovo i kad smo se Stoltenberg i ja već rukovali - bili smo još unutra, u dvorani - on mi je, nevoljko vrteći glavom, rekao: "Znao sam, Vesna, da ćeš to reći i da ćete to baš tako napraviti! I dobro, jeste li sad zadovoljni, jeste li ispunili svoj cilj?" Stoltenberg i ja smo doista imali jednu jako dobru komunikaciju. Svaki drugi dan čuli smo se telefonom, on je često i dolazio kod nas u Ured predsjednika...

NA MOJE PITANjE kako se vođa hrvatskog izaslanstva Ivić Pašalić držao tijekom pregovora, V. Škare Ožbolt mi je odgovorila:

- Pa dobro se držao. Nije gledao ni šutio nego je sudjelovao u razgovoru. Jednako smo sudjelovali. Vidite, Tuđman je iz Ureda predsjednika poslao dva ključna politička čovjeka: Pašalića i mene. Mene su ovi iz međunarodne zajednice svako malo gledali na pregovorima... Tuđman je s Pašalićem kao šefom hrvatskog izaslanstva zasigurno htio stvoriti netrpeljivu atmosferu kod Srba, a mene je, opet, cijenio kao osobu i dužnosnicu koja zna zanat te mi je stavio u zadatak da, podupirući Pašalića, vodim računa da se to sve završi sa srpskim "Ne!". A Smiljan Reljić i general Petar Stipetić bili su tu više kao neki, uvjetno rečeno, "ukras". Oni najvjerojatnije nisu znali za sve političke aspekte ove priče... Hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman za svakog od nas imao svoju točno određenu ulogu. Ali baš za svakoga! Prije polaska u Ženevu on je s Pašalićem i sa mnom razgovarao posebno te nam je rekao: "Kako god znate, ishodite od pobunjenih Srba odgovor 'Ne!'" U međunarodnoj diplomatskoj terminologiji, to što smo mi njima priopćili zove se - ultimatum. To je bio naš, hrvatski ultimatum njima, pobunjenim Srbima.

* * * * * * * * * *

Šok i strepnje šefa hrvatske delegacije

A NA MOJE DRUGO PITANjE, tko je sve od najistaknutijih dužnosnika u državno-političkom vrhu RH znao da su njih četvero - I. Pašalić, ona, V. Škare Ožbolt, S. Reljić i general P.Stipetić - bili toga četvrtka, 3. kolovoza (avgusta) 1995, u Ženevi na pregovorima s krajiškim Srbima, Vesna Škare Ožbolt mi je odgovorila:

- Hrvoje Šarinić je, naravno, znao za sve to. I ministar obrane Gojko Šušak također.

Ministar vanjskih poslova Mate Granić, s druge strane, nije znao...

I, naposljetku, na moje posljednje potpitanje, što bi se dogodilo da pobunjeni Srbi u Ženevi nisu rekli svoje odlučno "Ne!" na hrvatsku ponudu, odnosno bi li vojno-redarstvena operacija Oluja doista bila pokrenuta onako kako je to prvotno bilo detaljno isplanirano, Vesna Škare Ožbolt mi je dala ovakav odgovor:

- Opet bismo mi poduzeli akciju. Naravno, jer je sve bilo spremno. Ovo u Ženevi bila je ipak samo predstava pred međunarodnom zajednicom. Mislim, predstava... Bio je to još jedan dokaz našeg uvjeravanja međunarodne zajednice da pobunjeni Srbi ne žele povratak u sastav Hrvatske. I da je sada dosta!

Ovoliko od glavne pregovaračice u hrvatskom pregovaračkom timu Vesne Škare Ožbolt. A sada da vidimo kako mi je poslijepodnevni tijek (nakon stanke za ručak) hrvatskih pregovora s kninskim Srbima, toga četvrtka 3. kolovoza ( avgusta) 1995. u Ženevi, opisao vođa hrvatskog izaslanstva Ivić Pašalić:

- JA NIKAD PRIJE nisam sjedio sa Stoltenbergom. I nisam ni slutio kako će on voditi te pregovore. Mislio sam da ćemo mi odmah sa Srbima sjesti za pregovarački stol. Bio sam stoga u užasnom šoku, kad sam vidio kako je to krenulo. Prolazi dan, znam do kada moram javiti predsjedniku Tuđmanu poruku "Nema ništa!" (tj. javiti mu da su kninski Srbi odgovorili na naše prijedloge s "Ne!"), a ne mogu ništa učiniti... Stoltenbergom nas je razvukao cijeli dan. I još mi kaže: "Vi ste, Iviću, mladi, pa dajte si uzmite još malo vremena, odite se još s Tuđmanom konzultirati!" To je taj gard. Imaš jednog starog, iskusnog diplomata, prepredenog, ispred sebe, a ja sam tada imao 34 godine... Međutim, odgovorio sam mu: "Ne, ne, gospodine Stoltenbergom. Ja imam sve ovlasti za pregovore, ne trebam nikakve konzultacije!" Stoga i nisam tijekom toga dana nazivao predsjednika Tuđmana u Zagreb i poručivao mu: Srbi ovo, Srbi ono... Ništa. Eto, to je za mene stvarno bio jedan vrlo izazovan, težak posao. Imao sam u svojoj političkoj karijeri puno zadaća, ali ovo je bilo najteže što sam imao za odraditi. Netko bi sa strane rekao: pa dobro, ipak je to bila jedna formalnost. Ali ne, to je bilo daleko, daleko kompliciranije...

Međutim, sve je bilo vanjskopolitički kristalno čisto, u odnosu na pobunjene Srbe u Hrvatskoj. S našim odlučnim stavom: ponudili smo vam pregovore, odnosno pregovarali smo na način da smo vam dali prijedloge za mirno rješenje, vi ste ih odbili - mi smo išli vojno. Točka. To je čista situacija. To je tako bilo.

* * * * * * * * * *

Ključni faktor iznenađenja: Knin napadnut s leđa

IVIĆ PAŠALIĆ, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, mi je usto, u svom opisu poslijepodnevnog dijela ženevskih pregovora, još istaknuo:

- Ja sam na jedvite jade ishodio da mi sjednemo zajedno sa srpskom delegacijom. Jer, kad mi je Stoltenbergom počeo predlagati da se mi vratimo u Zagreb i obavimo nekakve naknadne konzultacije s Tuđmanom, shvatio sam da on vrlo vjerojatno sve zna. To jest, da zna za naše planove za Oluju. Pa sam mu rekao: "Nemam ja što ići u Zagreb, imam puni mandat predsjednika Tuđmana, imam vrlo jasne ovlasti za pregovore, prema tome nema nikakvih razloga da se vraćam u Zagreb! I tražim direktne pregovore sa srpskom delegacijom!" To je već bilo u kasnim poslijepodnevnim satima, s generalom Novakovićem i ostalima. Na kraju sam bio vrlo nervozan. Jer, bilo mi je itekako jasno da se bez moje poruke i javne objave predsjedniku Tuđmanu da su Srbi odbili naš prijedlog, ne može donijeti formalna odluka da krene Oluja!

Svoje je svjedočenje Ivić Pašalić kompletirao riječima:

- Znam, dakle, sve, znam svaki detalj; znam zašto, i to najkasnije do 18 sati, treba moj odgovor Tuđmanu iz Ženeve... A cijeli mi je dan prošao u tome da nas Stoltenbergom voza iz sobe u sobu. I kad smo napokon sjeli za pregovarački stol, odahnuo sam, rekavši sam sebi: "Dobro je, Iviću, sad više ne može biti nikakvih iznenađenja!" Jer, bilo mi je jasno što će Srbi, i kako, odgovoriti. Oni nisu imali u peti da ćemo mi ići vojno! Siguran sam da nisu...

LjETO, VLADA RH NA RASPUSTU, međunarodna zajednica, veleposlanici - svi su faktori bili na njihovoj strani te su bili sigurni da mi nećemo ići. To je klasična psihologija.

A sad - ti stvarno kreneš. I oni kažu: "Uh, k vragu, pa krenuli su!" Ključan je, dakle, tu bio faktor iznenađenja, uključujući i to iznenađenje da se u Knin dođe iza leđa, s one strane Dinare, s bosanskohercegovačke strane. A momci, hrvatski vojnici, visoko motivirani, istrenirani, pripremljeni... Znači, to je stvarno bilo briljantno isplanirano. Taj naš sastanak za zajedničkim stolom, u poslijepodnevnom dijelu programa, bio je vrlo kratak - iako smo se u ženevskoj vili Saugy sveukupno bili zadržali dobrih sedam, ili čak sedam i pol, sati, računajući da smo krenuli u 10 sati prijepodne. Kad smo mi, članovi hrvatskog izaslanstva, iznijeli svoje prijedloge, netko je od Srba dobacio, onako sa strane: "Pa to je ucjena, to je neprihvatljivo!" A nama je jedino i trebao srpski odgovor "Ne!" - na ono što smo mi bili iznijeli. I meni je doista laknulo kad sam još iz Ženeve predsjedniku Tuđmanu mogao poslati poruku na temelju koje je on taj čas mogao donijeti odluku: "Srbi su odbili naše prijedloge i mi sad idemo vojno!" Da ja Tuđmanu iz Ženeve nisam javio "Odbili su!" - ili da se to nije dogodilo taj dan - ne mogu sada stopostotno sigurno reći koja bi bila odluka Franje Tuđmana, ali gotovo sigurno Oluja tog dana (4. kolovoza - avgusta - 1995. rano ujutro - op. aut.) ne bi bila! A sve je bilo spremno. Samo se čekala naredba vrhovnog zapovjednika...

* * * * * * * * * *

Šifra je glasila: Srbi nažalost nisu prihvatili naš predlog

NA KRAJU SVOJEGA opisa tijeka i sadržaja hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, tj. kako je od krajiških Srba uspio ishoditi njihovo konačno i neopozivo "Ne!", Ivić Pašalić mi je otkrio i odakle je, i na koji način, uspio javiti hrvatskom predsjedniku Tuđmanu da je njegov zadatak besprijekorno izvršen:

- Čim sam od srpskih pregovarača dobio taj njihov "Ne!", što je bilo ono jedino radi čega smo mi, tj. naše, hrvatsko izaslanstvo, došli u Ženevu, završio sam ovaj naš sastanak riječima: "Za nas su, gospodo, ovi razgovori završeni!" I ja se te iste sekunde dižem od stola, znajući da se vani, ispred vile Saugy, okupio poveći broj hrvatskih novinara, iz raznih hrvatskih novinskih redakcija i s HTV-a, kojima sam se morao obratiti s unaprijed pripremljenom izjavom za medije. A onda smo svih nas četvero članova hrvatskog izaslanstva odjurili autom u hrvatsko veleposlanstvo u Ženevi, da bih s onoga zaštićenog telefona razgovarao s predsjednikom Tuđmanom. I ja ga zovem i kažem mu:

"Gospodine predsjedniče, nažalost Srbi nisu prihvatili naše prijedloge!" Bila je to šifra kojom sam Tuđmanu javio da je sve završilo O.K., jer sam računao da svi prisluškuju taj telefon, neovisno o tome što je to bila zaštićena veza. A Tuđman mi je na to odgovorio: "Dobro, Iviću, hvala. Dolazi što prije za Zagreb!"

IVIĆ PAŠALIĆ na samom kraju svojega iskaza mi je rekao:

- Dođem u Zagreb, javim se predsjedniku Tuđmanu i ispričam mu sve kako je bilo. Budući da sam te večeri imao poziv HTV-a na gostovanje u tada vrlo gledanoj političkoj emisiji Slikom na sliku (voditelj Goran Rotim - op. aut.), upitao sam Tuđmana mogu li otići i mogu li u toj emisiji biti malo grublji - obzirom da je u TV-dnevniku te večeri bilo objavljeno da je u napadu na Dubrovnik toga dana, 3. kolovoza (avgusta) 1995., srpska granata pobila troje djece, dok je nekoliko mladih ljudi bilo ranjeno. Tuđman mi je odgovorio: "Možeš, Iviću, samo pazi što govoriš!" I ja sam u TV-emisiji izjavio: "Ovo su zadnje srpske granate koje su pobile hrvatsku djecu!" Ne može biti preciznije, kad kažem da su to zadnje. Pametnima je na temelju toga bilo - kasnije su mi pričali - jasno da će se nešto dogoditi. Iako za samu Oluju, koja će početi za samo nekoliko sati, još nitko ništa nije znao. Ne samo u široj javnosti, nego je u tom trenutku pola Vlade, ministara itd. još uvijek bilo na godišnjem odmoru. Nisu ljudi ništa znali. To je uistinu bilo vrlo tajnovito...