RADIKALAN ZAOKRET U STAVU MEĐUNARODNIH POSREDNIKA: Formalni i neformalni susreti Hrvatskih i Srpskih pregovarača

Reljić je bio prilično iskusan pregovarač i znao je kako se to radi, tim prije što je prethodnih mjeseci i godina bio član pregovaračkog tima predstojnika Ureda predsjednika RH i voditelja hrvatskoga pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima Hrvoja Šarinića, tako da je (i) od njega imao prilike puno toga naučiti. Rekao mi je, uz ostalo:

- U studenome (novembru) 1993. bio sam na pregovorima u Dobanovcima (naselje u Srijemu, u Srbiji - op. aut.), koje je vodio Hrvoje Šarinić. Na tim se pregovorima utvrđivala linija razgraničenja. To je vodio general Bo Pelns iz Švedske, i to je četiri dana trajalo... Od srpskih pregovarača bio je tu i general Mile Novaković, a srpsku je delegaciju predvodio Goran Hadžić. A od naših su tu bili: Hrvoje Šarinić, Davor Domazet Lošo, general Petar Stipetić, ja i šef Šarinićeva kabineta u Uredu za nacionalnu sigurnost Duško Grabovac. Ti isti ljudi sastaju se nakon par mjeseci na pregovorima u Ruskoj ambasadi, u Bosanskoj ulici u Zagrebu. To je bilo nakon Dobanovaca. I sad gledajte kako ti pregovori funkcioniraju: tu se i jede, i pije, i uspostavlja se neka komunikacija, između nas i pobunjenih Srba. I mi se, malo-pomalo, upoznajemo, neometano pričamo jedni s drugima i uspostavljamo neke odnose...

Kao ilustraciju toga, S. Reljić mi je naveo jedan vrlo upečatljiv primjer svojevrsnoga ljudskog i osobnog (ne, dakle, na političkoj, odnosno državnoj razini) međusobnog upoznavanja i zbližavanja Hrvata i Srba kao članova pregovaračkih ekipa koje sudjeluju na hrvatsko-srpskim pregovorima. Radilo se, konkretno, o odnosu kakav su bili uspostavili zapovjednik vojske RSK general Mile Novaković i hrvatski general Petar Stipetić.

- KAD SU JOŠ BILI U JNA, tj. u Maršalki (u vojarni - kasarni - Maršal Tito, najvećoj vojarni JNA u Zagrebu, smještenoj blizu novozagrebačkog naselja Travno - op. aut.) - rekao mi je Reljić - Mile Novaković je vojno-hijerarhijski bio podređen Petru Stipetiću te se kao takav morao prema njemu i ophoditi. U ono prijašnje vrijeme, kad su obojica bili u JNA. A sad, nekoliko godina kasnije, u posve novim okolnostima, nakon izbijanja rata u Hrvatskoj 1991, oni se ponovno susreću zajedno, ali ovaj put u potpuno drugačijim ulogama, kao pripadnici međusobno zaraćenih strana. Međutim, onaj respekt što ga je Novaković imao prema Stipetiću u onome prošlome, mirnodopskom vremenu nije se ni sada mogao tek tako zanemariti i izbjeći, i to se baš vidjelo u njihovoj osobnoj komunikaciji, na tim našim pregovorima, od Dobanovaca nadalje...

Tim je veće bilo iznenađenje i čuđenje i kod jednih i kod drugih - i kod članova hrvatskoga izaslanstva, među kojima je bio i general Stipetić, i kod članova srpske delegacije, koju je predvodio general Novaković, kad su se suočili s činjenicom da im Stoltenberg i Arens ne dopuštaju čak ni da se međusobno fizički približe, a kamoli da razmijene barem rečenicu ili dvije. A o nekom pravom pregovaranju, u političkom smislu riječi, da i ne govorimo...

- Ja i Pero Stipetić - ispričao mi je Reljić - imali smo u glavi da, u tom dvorcu u kojem su se odvijali pregovori, pokušamo nekako prići generalu Novakoviću, s kojim smo već imali izgrađen odnos. Pa da, možda, učinimo korak-dva dalje u tim našim pregovorima. Međutim, mi nismo uspijevali doći do Srba, jednostavno nam to nisu dopustili. Dugo smo čekali u parku u sklopu dvorca, mislim da se odande vidjelo Ženevsko jezero. Srpska je delegacija bila udaljena od nas nekih 40 metara. I mi smo se, Pero Stipetić i ja, u jednom trenutku pokušali nonšalantno približiti Srbima, barem da ih pozdravimo, da pitamo kako su. Ali onda se, iznenada, pojave policajci s psima te nam zapriječe bilo kakav dodir! I mi se jednostavno nismo mogli približiti jedni drugima, niti kao ljudi niti kao pregovarači...

* * * * * * * * * * *

Čudni i nerazjašnjeni odnosi u srpskoj delegaciji

NA MOJE PITANjE što je moglo biti u pozadini i zašto im Stoltenberg i Arens nisu dopuštali da normalno međusobno komuniciraju, Smiljan Reljić mi je odgovorio:

- Mislim da su se međunarodni faktori, koji su koordinirali čitavu ovu priču, plašili da bi nešto moglo iskočiti izvan konteksta što su ga oni prvotno bili zamislili. Jer, u Dobanovcima smo mi imali tu izravnu, neformalnu komunikaciju - što je bilo nešto sasvim drugo od ovoga sad u Ženevi. Ovo ovdje zapravo i nisu bili ozbiljno formalizirani pregovori. Mi čak nismo sjeli ni u salu, to je više bilo sjedenje u dvorištu. To je Stoltenberg tako bio zamislio. Mislim da su se ti međunarodni posrednici bojali eskalacije koja bi mogla dovesti do još gorega... Plan Z - 4 se tu više nije ni spominjao, nije ga uopće bilo na stolu, nego je središnje pitanje bilo to da Hrvatska hoće mirnim putem zauzeti svoj prostor. To jest, Hrvatska vojska i policija...

I Ivić Pašalić mi je, kao šef hrvatskog izaslanstva, također posvjedočio da je na pregovorima u Ženevi bilo apsolutno isključeno bilo kakvo osobno, neformalno zbližavanje hrvatskih i srpskih pregovarača i skretanje pregovora sa strogo formalne na manje službene ili neformalnije oblike u kojima postoji znatno veći stupanj vjerojatnosti da bi, eventualno, moglo doći do određenog zatopljavanja ili čak međusobnog približavanja između dviju sukobljenih strana. Međutim, on mi je istaknuo da su za takav tijek pregovora u značajnoj mjeri bili krivi i politički predstavnici pobunjenih Srba iz Krajine, nazočni na ženevskim pregovorima, koji su se držali, kako mi je rekao, prilično hladno i rezervirano. Ovako mi je to opisao:

- U PRAVILU, NA SVIM pregovorima ovakvog tipa, koliko god to ponekad izgledalo čudno, ti si ipak na neki način neću reći prisiljen - ali nekako na njima dolazi i do tih osobnih susreta. Gdje postoje neke pauze pa se pije neka kava ili se nešto jede... Obično su to prilike za neformalne susrete. U neformalnim susretima ti možeš osjetiti što ljudi doista misle. I naravno da su ti neformalni susreti prilika da se jednog po jednog pregovarača lomi. Tako smo mi u našem pristupu imali predviđeno da će, primjerice, general Petar Stipetić pokušati prići nekome od srpskih vojnika s kojima se otprije poznaje, da će netko drugi tko poznaje ovoga ili onoga iz nama suprotstavljenoga, srpskog tabora pokušati utjecati na nj i na čisto osobnoj razini... Jer to je uobičajeni način u političkim pregovorima: da se koriste osobna poznanstva, osobni susreti, da osjetiš raspoloženje na onoj drugoj, neprijateljskoj strani, da osjetiš dokle su oni spremni ići, da ih pokušaš kroz takve, neformalnije razgovore usmjeriti na nekakav dogovor.

Međutim, Srbi su, ovdje u Ženevi, očito bježali od toga. Jer bilo je među njima i kojekakvih frakcija, nekih čudnih i nerazjašnjenih odnosa, nejasnoća oko toga tko je čiji... Meni se na trenutke činilo - a to sam kasno navečer 3. kolovoza (avgusta) 1995, nakon povratka iz Ženeve u Zagreb, i izjavio na HTV-u, u TV emisiji Slikom na sliku - da je u srpskom pregovaračkom timu svatko svakoga špijunirao. Znači, ako ovaj pripada frakciji Milana Babića, onaj, opet, krugu oko Milana Martića, onaj tamo je direktno naslonjen na Beograd itd., uvijek se tu gleda - ha! - tko je koga izdao. To jest, tko se nije držao dogovora, tko potajice surađuje s Hrvatima... I u svatko svakoga sumnjiči! Naša, hrvatska pozicija bila je krajnje jednostavna, a njihova (srpska - op. aut) vrlo komplicirana!

* * * * * * * * * * *

Strah u hrvatskoj delegaciji da neće ispuniti Tuđmanov zadatak

SRETNA JE OKOLNOST po Hrvatsku, ovdje u Ženevi 3. kolovoza (avgusta) 1995, bila ta da se u hrvatskom (Tuđmanovu) izaslanstvu nalazila i jedna veoma iskusna i prekaljena profesionalna pregovaračica, Vesna Škare-Ožbolt (rođ. 1961. u Osijeku), kojoj su pregovori s pobunjenim Srbima bili, da tako kažem, dio uže profesije, barem u to vrijeme. Ona je tada u Uredu predsjednika RH na Pantovčaku istodobno obnašala dvije funkcije: s jedne je strane bila zamjenica predstojnika Ureda predsjednika i voditelja hrvatskoga pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima Hrvoja Šarinića, a s druge je, u tome istome Uredu, bila i savjetnica predsjednika RH Franje Tuđmana za politička pitanja i pregovore.

Tako je iskusno pregovaračko oko Vesne Škare-Ožbolt zamijetilo u ženevskoj vili Saugy i neke detalje koji su ostalim članovima hrvatske delegacije, pa i njezinu šefu Iviću Pašaliću, bili promakli. Evo njezina viđenja i interpretacije tih pregovora - kako mi je ona to ispričala u našim razgovorima 17. travnja (aprila) i 20. lipnja (juna) 2024.:

- Pregovori su počeli u 10 sati, u tome dvorcu koji se nalazi na periferiji Ženeve.

Parcijalni pregovori. Prvo razgovaraju s nama, onda razgovaraju s njima, pa onda opet razgovaraju s nama, pa opet razgovaraju s njima... I ja gledam, vrijeme neumitno ide i trebala je već biti i pauza za ručak. I ja shvaćam da oni nas uopće ne žele staviti za isti stol s njima te da mi nećemo moći ispuniti zadaću zbog koje smo tu došli. Ali Ivić Pašalić to nije skužio. Nije skužio zato što je on mislio da to tako mora biti. A ja sam skužila jer znam kako se taktika vodi, ja sam pregovarala prije toga milijun puta...

VESNA ŠKARE-OŽBOLT mi je to detaljnije protumačila ovim riječima:

- Ivić nije skužio taj tzv. shuttle diplomacy, s kojim su Stoltenberg i Arens bili krenuli u ove pregovore. To bi se na hrvatski prevelo kao - "unakrsno ispitivanje". Ovo u Ženevi je bilo upravo to: razgovaranje prvo s jednima, pa onda s drugima, pa opet s jednima, pa opet s drugima, gdje Stoltenberg nikako nije dopuštao da mi i pobunjeni Srbi zajedno sjednemo i da zajedno razgovaramo...

Usput rečeno, o značenju pojma shuttle diplomacy može se danas puno toga pročitati na internetu. Na engleskoj Vikipediji taj se pojam tumači ovako: "U diplomaciji i međunarodnim odnosima, shuttle diplomacy je radnja vanjske strane (u ovome konkretnom, ženevskom slučaju radnja T. Stoltenberga i G. H. Arensa - op. aut.) koja služi kao posrednik između principala u sporu, bez izravnog kontakta između principala." Taj je izraz, piše na Vikipediji, prvi put primijenjen kako bi se opisali napori američkog državnog tajnika Henrija Kisingdžera, počevši od 5. studenoga (novembra) 1973, koji su onemogućili prekid arapsko-izraelskih neprijateljstava nakon Jomkipurskog rata.
U Vikipediji se posebno napominje kako pregovarači često koriste shuttle diplomacy "kada jedan ili oba principala odbijaju priznati drugoga prije obostrano željenih pregovora".

Ministar vanjskih poslova u vrijeme Oluje Mate Granić mi je, u našem razgovoru 24. lipnja (jula) 2024, pojam shuttle diplomacy definirao kao takav način pregovaranja gdje se - kako se točno izrazio - "pregovara s jednom i s drugom stranom posebno, dok se ne stvore uvjeti da se nađu zajedno". Odnosno, dok se ne stvore uvjeti da se "nađu na istome, tj. da se dogovore".

* * * * * * * * * * *

Stoltenberg je znao da Zagreb sprema tajnu akciju

PO ONOME KAKO su mi to zajedno posvjedočili i Ivić Pašalić, i Vesna Škare-Ožbolt, i Smiljan Reljić, do preokreta (i to radikalnog, za 180 stupnjeva) u hrvatsko-srpskim pregovorima u Ženevi, pod pokroviteljstvom i u koordinaciji T. Stoltenberga i G. H. Ahrensa, došlo je tek u poslijepodnevnim satima, iza stanke za ručak. Tek tada je Stoltenberg, ali pod snažnim pritiskom hrvatskog izaslanstva, dopustio i jednima i drugima, i hrvatskim i srpskim pregovaračima, da zajedno sjednu za jedan te isti isti pregovarački stol. I da kažu jedni drugima slobodno i otvoreno što misle, odnosno što imaju za reći i što su pripremili za tu, finalnu pregovaračku rundu. Međutim, interpretacije pojedinih članova hrvatskog izaslanstva o tom velikom zaokretu u nekim se pojedinostima prilično razlikuju pa će, zasigurno, biti najbolje da čujemo (tj. pročitamo) priču svakoga od njih posebice...

Dajem najprije riječ jedinoj profesionalnoj pregovaračici u hrvatskom pregovaračkom timu Vesni Škare-Ožbolt, da nam ona, iz svojega vlastitog kuta gledanja, prepriča i objasni kakav se to zaokret - i zašto - u Ženevi, u poslijepodnevnim (možda već ranopopodnevnim, svakako nakon pauze za ručak) satima, dogodio.

- BILO JE POPODNE - započela je svoju verziju V. Škare-Ožbolt. - Vrijeme je curilo. Mi smo razgovarali u dvorištu, unutar dvorca. Bilo je lijepo vrijeme, vani smo bili... Prvo sam rekla našoj ekipi: "Ajmo sad stati tu malo na stranu, da se dogovorimo što ćemo dalje." Pa kažem: "Oni očito imaju taktiku da nas ne sjednu za stol. I mi pobunjenim Srbima nećemo uspjeti reći: 'Jeste li vi, Srbi, za to da se vratite u sastav Hrvatske ili niste?' Jer, ovo nam je zadnja prilika da im to priopćimo. A to nam je predsjednik Tuđman i stavio u zadatak, da ih to izrijekom pitamo." I kažem ekipi: "Gledajte, ja sad idem kod Stoltenberga i Arensa, i reći ću im da nas izvole staviti za zajednički stol, inače se mi ovaj čas vraćamo u Zagreb!" Otišla sam k Stoltenbergu sama. Ja sam u našoj ekipi jedina govorila engleski. Ivić Pašalić nije najbolje znao engleski.
V. Škare-Ožbolt je nastavila:

- I odem kod Stoltenberga. Arens je već bio otišao pa kažem samo Stoltenbergu, a dobri smo si inače bili: "Torvalde, ovo meni ne zvuči dobro! Ovo sad postaje ozbiljno! Što vi to izvodite? Ja te molim, jer ovo zaista više nema nikakvog smisla, daj da sjednemo i da popričamo sa Srbima!" A on meni odgovori: "Da, da... Ali ja znam da vi potajice spremate neku akciju. Mi imamo neke povjerljive informacije o onome što spremate..." A to mi je i Ahrens nešto prije bio dao do znanja. Ja mu na to kažem: "Gledaj, Thorvalde, što god mi ovdje radili, mi smo ovdje radi pregovora, ali mi ne pregovaramo s vama, s međunarodnim posrednicima, mi s vama ionako razgovaramo stalno. Nego, mi sad hoćemo i s njima (s pobunjenim Srbima - op. aut.) sjesti i razgovarati, i upoznati ih s našim prijedlozima!"

Jer, to je nama bio cilj: sjesti sa Srbima za stol i reći im sve što mislimo, odnosno koji su naši konkretni prijedlozi. Stoltenberg mi na to odgovori: "Dobro, Vesna, meni je sve to jasno, ali, znaš, imamo i mi svoje informacije..." Ja kažem: "Dobro, imate svoje informacije, i to je O.K., ali daj da sjednemo više i da razgovaramo ko ljudi! Pa došli smo tu da razgovaramo s njima, a ne ovako! Ovo je skandal!"