LAŽNIM NAPADOM HRVATI ZAVARALI SRBE: Fingiranje pregovara u Ženevi dan pre početka operacije "Oluja"

Tamo su, zajedno s njima, već bili i polički predstavnici pobunjenih Srba iz samoproglašene Republike Srpske Krajine, na čelu sa zapovjednikom vojske RSK generalom Miletom Novakovićem.

Svakome od članova hrvatskog izaslanstva vrzmale su se, tijekom leta u Ženevu, raznorazne misli i asocijacije, kako o vrlo ozbiljnom i odgovornom zadataku koji toga dana moraju obaviti u Ženevi, tako i o njima samima, kao protagonistima ove iznimno važne i neponovljive povijesne priče, koja će se prepričavati generacijama. Praktički još jučer ili prekjučer bezbrižno su se kupali i sunčali na Brijunima ili u nekoj drugoj ljetnoj destinaciji na Jadranu, a sada o njima izravno ovisi hoće li sutradan, u petak 4. kolovoza (avgusta) 1995, započeti velika vojno-redarstvena operacija oslobađanja okupiranih područja u Hrvatskoj, ili neće. I ako hoće, kako će se, i kada točno, to dogoditi...

A OLUJA JETOGA dana, tj. na dan hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, zapravo već i bila pokrenuta. General HV-a Rahim Ademi u svojoj knjizi Samo istina (Zagreb, 2021.) piše da je "Oluja (...) de facto počela 3. kolovoza ( avgusta) 1995. godine", i to već u ranim jutarnjim satima, lažnim, tj. fingiranim napadom postrojbi HVO-a, što ih je predvodio brigadir Željko Glasnović, prema Malom i Velikom Vitorogu i Šipovu, u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, s ciljem da se zavara srpski neprijatelj. Ademi je u svojim ratnim memoarima ovako zapisao: "Napad mora biti snažan i temeljit, tako da neprijatelj zaključi kako glavni napad (tj. Oluju - op. aut.) doista izvodimo prema Šipovu..."

U našem razgovoru 15. srpnja (jula) 2024. general Rahim Ademi (koji je u vrijeme Oluje bio načelnik Stožera Zbornog područja Split, jednog od ukupno šest zbornih područja od kojih se sastojala Kopnena vojska HV-a) rekao mi je:

- Ovaj lažni napad na Šipovo bila je unikatna operativna varka, na strateškoj razini, koja je u cjelokupnoj svjetskoj povijesti ratovanja upotrijebljena možda samo jedanput ili dvaput. To je bila moja originalna ideja, a ne zamisao Glavnog stožera OS HV-a. To bi danas trebali izučavati vojni povjesničari, a mi toga kao da se stidimo. Udarili smo neprijatelja, tj. srpsku vojsku u Bosni, na mjestu gdje se on najmanje nadao i iz tog fingiranog napada izvukli dva benefita. Prvo, Srbi su pomislili da smo mi odustali od napada na Knin, Vrliku, Drniš, Benkovac i Obrovac, što je bio glavni, strateški cilj vojno-policijske operacije Oluja, te da nam je pravi cilj Šipovo, u smjeru Banje Luke. A drugo, Srbi su u toj za njih neočekivanoj borbi protiv nas upotrijebili svoju operativnu pričuvu i čak podigli i zrakoplove, tako da sutradan, 4. kolovoza (avgusta), na dan Oluje, više nisu imali dovoljno pričuve za intervenciju. A mi smo 4. kolovoza (avgusta) krenuli sasvim drugim pravcem: Bosansko Grahovo - Dinara - Crvena zemlja - Knin. Varka je uspjela!

* * * * * * * * * * * * *

Tuđmanov savetnik na velikim mukama

UPITAO SAM Ivića Pašalića (rođ. 1960. u Šujici, pokraj Tomislavgrada, u BiH) - u našemu drugom velikom razgovoru, što smo ga vodili 20. listopada (oktobra) 2023. u njegovoj obiteljskoj kući na Remetama - o čemu je sve razmišljao tijekom leta u Ženevu. Odgovorio mi je:

- Najviše me zanimalo kako će Srbi reagirati na naš, hrvatski prijedlog. Jer, oni nisu znali s čime mi dolazimo. Oni su ovo očekivali kao još jedan u nizu mirovnih pregovora.

Nisu ni slutili što ćemo mi njima ovaj put ponuditi. Nitko od njih nije mogao dešifrirati što mi u tom trenutku stvarno želimo i što se u Hrvatskoj doista planira.

To jest, da je predsjednik RH Franjo Tuđman procijenio da je napokon kucnuo taj dugo očekivani povijesni trenutak kada se može vojno intervenirati...

Na moje potpitanje u čemu se točno sastojala njegova ženevska misija, odnosno kakav mu je zadatak dao hrvatski predsjednik Tuđman prije nego što je krenuo u Ženevu, Pašalić je odgovorio:

- Trebao sam dobiti odbijanje Srba na sve moje prijedloge. Odnosno, na sve hrvatske prijedloge. To je Tuđman od mene izrijekom tražio. Konkretna i detaljna priprema za Ženevu dogodila se dan prije, u srijedu 2. kolovoza (avgusta) 1995. Tada mi je Tuđman sve točno objasnio, kako trebam istupiti u Ženevi. Naši su prijedlozi bili vrlo jasni: prihvatite hrvatsku državu, predajte oružje - i točka! Bezuvjetno! A mi vam jamčimo sva građanska, ljudska i manjinska prava, sukladno hrvatskom Ustavu, kao i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, iz 1992. Nikakav Plan Z - 4, ništa... A ako, opet, Srbi naše prijedloge prihvate, to je super! Onda nema rata, onda je riješen problem, mirnim putem...

MEĐUTIM, PAŠALIĆ je, kao i ostale članove hrvatskog izaslanstva, u ženevskoj vili Saugy dočekalo veliko, i to vrlo neugodno iznenađenje. Glavni organizator i koordinator hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi Thorvald Stoltenberg nije dopustio hrvatskoj delegaciji da razgovara direktno s političkim predstavnicima pobunjenih Srba (a to su, da se prisjetimo, bili general Mile Novaković, Ilija Prijić, Milivoj Vojnović i Lazar Macura), nego je u odvojenim prostorijama pregovarao malo s jednima, a malo s drugima, i tako nekoliko sati naizmjence. Nikako nije dopuštao hrvatskim i srpskim pregovaračima da zajedno sjednu za pregovarački stol te da se sami dogovore o najspornijim pitanjima. Nije im čak dopuštao ni najobičniji fizički kontakt, a kamoli nešto više od toga. Ivić Pašalić je time bio začuđen i konsterniran.

- Bio sam na sto muka - rekao mi je. - Jer, da bih odradio ono što mi je dao u zadatak predsjednik Tuđman, morao sam imati priliku - odnosno morali smo imati priliku - da razgovaramo sa Srbima direktno. Ali Stoltenberg i Ahrens nam to nisu omogućili, nego su se odlučili za jedan sasvim drugačiji scenarij. Bile su, u toj ženevskoj vili, dvije sobe.

I onda bi Stoltenberg malo razgovarao sa Srbima, pa malo s nama, pa prenosio njima ono što smo mu mi rekli, pa nama prenosio ono što su mu oni kazali. I tako naizmjence, nekoliko sati zaredom... I sad je moja muka ogromna. Ja znam da je Operacija Oluja spremna, imam nalog predsjednika Tuđmana da se u Zagreb vratimo do 18 sati, jer je za 18 sati bila zakazana sjednica VONS-a, na kojoj je trebala biti formalizirana odluka o pokretanju Oluje, i to što je meni Tuđman rekao da kažem, ja sam morao prenijeti Srbima.

Ali mi do Srba nismo mogli doći. Stoltenberg i Ahrens su nas držali strogo odvojenima...

* * * * * * * * * * * * *

Pokušaj manevra međunarodnih posrednika

IVIĆA PAŠALIĆA sam upitao da li izravnu komunikaciju s hrvatskim pregovaračima nisu htjeli ni pobunjeni Srbi. Odgovorio mi je: "Ne znam tko sve nije htio, ali mi smo inzistirali na tome, tj. ja sam osobno inzistirao da nam se omogući izravan kontakt. Ali, Stoltenberg je to uporno odbijao." Na moje potpitanje zašto se tako ponašao, Pašalić je odgovorio:

- Moguće je da su međunarodni posrednici u Ženevi, Stoltenberg i ekipa, obavještajnim putem doznali s čime mi dolazimo. To je lako moguće. I da zato nisu dopustili da mi sa Srbima pregovaramo direktno. Stoltenberg je vjerojatno imao uvid u sve što se događa, jer ne možeš ti tek tako sakriti pokrete vojnih jedinica, kakve smo mi imali u fazi zadnjih priprema za Oluju. On možda nije znao za Oluju, ne mogu to tvrditi, ali da je imao dovoljno obavještajnih podataka da je to moguće - u to sam siguran da je znao. A to sam zaključio i po tome što mi je u jednome trenutku rekao: "Ajde se vi još malo konzultirajte s predsjednikom Tuđmanom, ajmo nastaviti razgovore kasnije!" Znači, on je radio manevar da se razgovori prekinu. I to je meni davalo do znanja da on zna ili vrlo vjerojatno zna da je vojna operacija spremna. Svi su oni imali obavještajce na terenu. I vrlo je vjerojatno da je Stoltenberg uz pomoć raznih diplomatskih kanala znao da je sve spremno za vojnu akciju, pa je tim svojim potezima - ja sam ga barem tako shvatio - htio to odgoditi!

Na moje pitanje što je Stoltenberg konkretno htio postići time da se ženevski pregovori između Hrvata i krajiških Srba prekinu - toga četvrtka 3. kolovoza (avgusta) 1995. - i da se nastave neki drugi dan (zagrebački je Vjesnik u broju od 4. kolovoza 1995. objavio da je Stoltenberg u Ženevi najavio nastavak pregovora u Zagrebu već sutradan, u petak 4. kolovoza (avgusta) , a onda također i u Kninu i u Beogradu), Pašalić mi je odgovorio:

- On je očito znao koji je stav Srba. Očito je znao koja je pozicija Srba. On je vrlo izvjesno znao da je na našoj strani sve spremno za vojnu operaciju. I način da to spriječiš jest ili da okriviš Hrvatsku ili da tražiš odgodu pregovora, u smislu: "Ajmo se mi opet naći za nekoliko dana!"

"DOBRO, A JE LI STOLTENBERG doista htio odgoditi Oluju?" - upitao sam, vrlo decidirano, Ivića Pašalića. Odgovorio je:

- Da, stoposto. U to nema nikakve sumnje. U tome i jest bila moja trema, u tome i jest bio moj strah. To je bila najteža misija koju sam obavio u svojoj političkoj karijeri. Jer, bilo je jasno da on rasteže i da želi odgoditi krajnju odluku. U stilu: "Malo se još konzultirajte sa svojim predsjednikom, ne treba žuriti, valja ići polako, korak po korak..." Jer, gledajte, da je Hrvatska krenula u vojnu operaciju bez odgovora pobunjenih Srba koji je glasio: "Ne, mi ne prihvaćamo vaše, hrvatske prijedloge!" - mi bismo se našli u vrlo teškom međunarodnom položaju. Jer, bili bismo optuženi da smo izbjegli pregovore i da smo išli vojskom. I onda bi međunarodna zajednica imala ozbiljne argumente da nas gadno nagazi. Ja nisam diplomat, ja nikada nisam vodio pregovore između Hrvata i Srba, a ovo sada u Ženevi, 3. kolovoza (avgusta) 1995., bili su najvažniji pregovori s pobunjenim Srbima od početka rata u Hrvatskoj. Jer iza ovoga nije bilo nastavka!

Pašalić je tome još dodao:

- Bio sam vođa hrvatskog izaslanstva i imao sam osobnu odgovornost za uspjeh ili neuspjeh tih pregovora. Znao sam, s jedne strane, da je vojna akcija spremna, a s druge sam znao sam što bi značilo kada mi ne bismo imali jasnu poziciju u Ženevi. Operacija tada ne bi krenula! I Hrvatska bi se time dovela u jednu vrlo tešku i nezavidnu situaciju. Zato nam je trebao vrlo jasan stav Srba iz Knina, da oni ne prihvaćaju naše prijedloge. Mi smo vam ponudili to, to i to, vi to ne prihvaćate, i mi vrlo jasno kažemo da mi imamo pravo to riješiti na jedan drugi način. I da taj drugi način ima svoje argumente. Niste prihvatili naše prijedloge, e mi sada idemo vojno! Da toga nije bilo, za nas bi situacija bila vrlo teška i vrlo neugodna!

Eto, takva je, u najkraćem, bila početna pozicija Ivića Pašalića za pregovore Hrvata s pobunjenim kninskim Srbima u Ženevi 3. kolovoza (avgusta) 1995.

* * * * * * * * * * * * *

Vrbovanje nezadovoljnih srpskih političara

A DA VIDIMO SADA kako su početak tih pregovora doživjeli ostalih dvoje članova hrvatskog izaslanstva Vesna Škare-Ožbolt i Smiljan Reljić (onaj četvrti član, general Petar Stipetić, kako rekosmo, danas više nije među živima; umro je 2018).
Evo najprije rekonstrukcije ženevskih pregovora Smiljana Reljića (rođ. 1953. u Šibeniku; inače je on po mjestu stanovanja Drnišanin), tadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova (Ivana Jarnjaka) i ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka RH, kolokvijalno rečeno - šefa tajne službe Hrvatske. Uz ostalo, rekao mi je, u našem razgovoru u Zagrebu 6. lipnja(juna) 2024.:

- Ja sam, vidite, bio u nešto drukčijoj poziciji u odnosu na Ivića Pašalića i Vesnu Škare-Ožbolt. Bio sam jedini na tim, ženevskim pregovorima kojima su, u ratu, moju kuću spalili. Točnije rečeno, spalili su mi dvije obiteljske kuće, i to obje u Drnišu. Ova u kojoj i sad stanujem spaljena je odmah na početku srpskog napada na Drniš, a druga deset dana kasnije. Sve se to dogodilo u rujnu (septembra) 1991. Tada sam imao 33 godine. Meni su, ovo, inače bili peti ili šesti pregovori s političkim predstavnicima pobunjenih Srba - od početka rata u Hrvatskoj pa sve do ovih zadnjih pregovora u Ženevi. Sve sam te pregovore vodio u poziciji funkcije koju sam imao u MUP-u RH.

Upitao sam S.Reljića koji mu se od svih tih pregovora posebno urezao u pamćenje.

Odgovorio je:

- Možda oni s Veljkom Džakulom, srpskim političarom iz Zapadne Slavonije (V. Džakula je rođen 1955. u Pakracu; bio je potpredsjednik Vlade RSK nakon izbora 1992. i predsjednik Srpskoga demokratskog foruma od 1995. - op. aut.). Mjesec ili mjesec i pol dana prije Operacije Bljesak, u proljeće 1995., poslao sam Džakuli pismo u kojem sam izišao s prijedlogom da nam pomogne da na miran način reintegriramo Zapadnu Slavoniju u sastav Republike Hrvatske. Jer, raspolagali smo informacijom da Džakula ima određenih nesuglasica s političkim vrhom RSK. On je, međutim, to odbio, s obrazloženjem da još nije vrijeme. Kasnije je tvrdio - to je bilo prije nekih 6 -7 godina - da nije bio siguran je li u tom mojem pismu bio moj potpis. To smo bili razgovarali na Cvjetnom trgu u Zagrebu.

Mislim da nije govorio istinu.