NERAZJAŠNJENA DILEMA - ZAŠTO JE HRVATSKA DELEGACIJA OTIŠLA U ŽENEVU: Nesuglasja glavnih protagonista "Oluje"

Tuđmanov je, dakle, krajnji i glavni naum bio da se ta poludesetljetna ratna priča jednom zauvijek okonča velikom hrvatskom pobjedom - i to pobjedom vojnoga karaktera - odnosno velikim i teškim srpskim porazom.

I to vojnim porazom, prije svega.

Taj mi je Tuđmanov glavni strateški cilj njegov savjetnik za unutarnju politiku u Uredu predsjednika RH Ivić Pašalić protumačio ovim riječima:

- Kada je riječ o ratu u Hrvatskoj i o okupaciji Hrvatske, 1991. i kasnije, ključna se igra, to svi znamo, vodila iz Beograda. Srbi u Hrvatskoj bili su cijelo ovo vrijeme samo žrtve - iako su u ovoj, zreloj fazi razvoja situacije, tijekom 1995, Srbi u Kninu postali i u odnosu na Beograd, rekao bih, vrlo nezgodni. A opet, iz nekih posebnih razloga, Srbi u Srbiji nisu imali neke osobite simpatije za Srbe u Hrvatskoj... Uglavnom, to je prije svega bila politička stvar velikosrpske miloševićevske politike. I Tuđman je imao stav da se tu politiku mora vojno poraziti. Ne Srbe u Hrvatskoj, ne Srbe kao narod, nego da se velikosrpska miloševićevska politika nužno treba vojno slomiti da bi ona propala. To je, dakle, bila osnovna misao. Najkraće i najjednostavnije rečeno - da bi velikosrpska politika, koja je prije svega vođena u Beogradu, bila slomljena, ona je morala vojno izgubiti. Naglasak je ovdje bio na riječi - "vojno".

PO IVIĆU PAŠALIĆU, hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman procijenio - i na temelju samih događaja koji su se na prostoru bivše Jugoslavije, a posebice u Republici Hrvatskoj i u Republici Bosni i Hercegovini, smjenjivali, jedan za drugim, kao na pokretnoj traci, tijekom cijele prve polovice 1995, ali i kasnije, zaključno s krajem srpnja (jula) i početkom kolovoza (avgusta) 1995, ali, naravno, i na temelju mnogih vrlo važnih i superpovjerljivih političkih, obavještajnih i vojno-obavještajnih informacija što ih je, putem svojih kanala, prikupio od vodećih čimbenika u međunarodnoj zajednici, a posebice od Amerikanaca - da je napokon kucnuo čas za taj dugoočekivani odlučujući trenutak: za vojnu, odnosno vojno-policijsku operaciju Oluja. Sad ili nikad - moglo bi se to i tim riječima reći, a što mi je Ivić Pašalić ovako interpretirao:

- U svemu ovome dogodio se trenutak, a to je stvarno bio trenutak kada je sve bilo zrelo.

To je kao kad slažeš mozaik, i ovo sad, što se događa u vremenu ili u trenutku o kojemu mi sada govorimo - to je bio zadnji puzzl u tom mozaiku. Sve je napokon složeno, i sada se donosi odluka: DA ili NE. I ako propustiš priliku, onda tko zna kad ćeš je opet dobiti!

Jednostavno je politika predsjednika Tuđmana bila takva da su se slagale okolnosti, slagao se puzzle, vanjskopolitički, unutarnjopolitički, vojni, pripreme... I svatko je odrađivao svoj dio posla, a zapravo se slagao mozaik kad će uslijediti trenutak da Hrvatska vojno oslobodi svoja područja. Fascinantno je da se sve ono ključno dogodilo u svega desetak dana!

* * * * * * * * * * *

Svedočenje šefa tajne službe Hrvatske

S IVIĆEM PAŠALIĆEM, kao šefom hrvatskoga izaslanstva, i Vesnom Škare Ožbolt, kao vrsnom i prekaljenom profesionalnom pregovaračicom u Uredu predsjednika RH, u Ženevu su, u četvrtak 3. kolovoza 1955. rano ujutro, krenuli, na pregovore s kninskim Srbima, još i Smiljan Reljić te general Petar Stipetić. Od njih četvero, danas više nije živ samo Stipetić. A osim I. Pašalića i V. Škare Ožbolt, s kojima sam u proteklih nekoliko mjeseci obavio nekoliko dugih i iscrpnih istraživačkih razgovora, svoj mi je doživljaj i svoju vlastitu interpretaciju te vrlo važne, ali do danas još neispričane i nerazjašnjene epizode detaljno opisao i Smiljan Reljić (rođ. 1958), tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH (Ivana Jarnjaka) i ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka RH (kolokvijalno rečeno, šef tajne službe Hrvatske).

S Reljićem sam, za potrebe ovog serijala, razgovarao, na terasi zagrebačke kavane "Kavkaz", 6. lipnja (juna) 2024. (On inače danas živi - kao što je živio i prije Oluje - u Drnišu.) Evo što mi je on tada rekao:

- JA SAM TADA (u ljeto 1995, neposredno prije Oluje - op. aut.) bio, zajedno sa suprugom i sinčićem, na odmoru u Grebašnici kod Šibenika. A onda je, iznenada, uslijedio poziv da dođem na Brijune. Predsjednik Tuđman mi je rekao da idem u Ženevu, na pregovore s pobunjenim Srbima, zajedno s ostalih troje članova hrvatskoga izaslanstva. Molio sam ga da ne idem (supruga mi je tek bila rodila), nego da umjesto mene ide Joško Morić. On je također, kao i ja, bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova, ali za temeljnu policiju.

Tuđman je, međutim, bio odlučan i nepopustljiv, inzistirao je da ja idem. Meni to nisu bili prvi pregovori, a ja sam se prije pokazao kao tvrd - a ovdje je, očito, baš to trebalo!

Tim od četvero hrvatskih pregovarača - u kojem su bili Ivić Pašalić, Vesna Škare Ožbolt, Smiljan Reljić i general Petar Stipetić - uputio se u Ženevu u četvrtak 3. kolovoza 1995. rano ujutro, malim zrakoplovom Vlade RH. Kao mjesto pregovora hrvatske delegacije s izaslanstvom pobunjenih Srba odabrana je vila (po nekima dvorac) Saugy, na periferiji Ženeve. Tamo je obje delegacije primio organizator i moderator tih pregovora, visoki međunarodni posrednik Thorvald Stoltenberg, inače Norvežanim, zajedno sa svojim suradnikom, Nijemcem Geertom-Hinrichom Ahrensom (rođ. 1934). Thorvald Stoltenberg je, inače, otac aktualnoga glavnog tajnika NATO Jensa Stoltenberga (rođ. 1959).

Srpsko su izaslanstvo na pregovorima u Ženevi sačinjavali: zapovjednik Vojske RSK general Mile Novaković (koji je ujedno bio i šef srpskoga pregovaračkog tima), ministar unutarnjih poslova u Vladi RSK od 24. travnja 1994. do 27. srpnja 1995. Ilija Prijić, ministar vanjskih poslova u Vladi RSK Milivoj Vojnović te član Vlade RSK Lazar Macura.

* * * * * * * * * * *

Kontroverze u istorijatu vojne operacije

MEĐUTIM, NA OVOME mjestu valja zastati i napraviti jednu širu digresiju. Čak ni unutar hrvatske strane - ovdje mislim na glavne hrvatske protagoniste ove naše priče, koji su, u ovome mom serijalu o Oluji, ujedno i moji sugovornici - nije do kraja razjašnjeno zašto je, zapravo, hrvatsko izaslanstvo, u sastavu koji sam maločas naveo, opće otišlo na pregovore s pobunjenim Srbima u Ženevu. To jest, nije posve jasno, ili nije uopće jasno, čija je to bila ideja ili inicijativa - da li hrvatska (tj. Tuđmanova), ili Stoltenbergova, ili, možda, od neke treće ili četvrte strane. Mišljenja o tome su dijametralno podijeljena, čak toliko da se na trenutak (gotovo) može učiniti kao da i nije riječ o istom događaju. Ovo je jedna od najvećih kontroverzija (naravno, ne i jedina) u cjelokupnome historijatu vojno-redarstvene operacije Oluja, tako da zaslužuje da se njome malo ozbiljnije pozabavimo.

Ovo je ključno, esencijalno, a ne naprosto tehničko ili metodološko pitanje, jer ovdje, čak i kod glavnih hrvatskih protagonista Oluje, imamo veliko nesuglasje ili čak posvemašnji razdor u interpretaciji one temeljne uzročno-posljedične linije koja nas vodi prema početku same Operacije Oluja (petak 4. kolovoza (avgusta) 1995. u 5.00 ujutro).

Događaji su se smjenjivali vrlo zgusnuto i u snažno pojačanom ritmu, što se vidi i po tome što su hrvatsko-srpski pregovori (koji zapravo i nisu bili pregovori u pravom smislu te riječi, ali o tome kasnije) u ženevskome dvorcu Saugy bili zakazani za dan uoči početka Oluje.

JEDAN JEDINI DAN prije vojne operacije o kojoj je riječ! Ali čemu uopće pregovori ako je toga dana, 3. kolovoza (avgusta) 1995, pa čak i nekoliko dana ranije, već sve ionako bilo spremno za vojno djelovanje hrvatskih snaga (a hrvatski vojnici i njihovi zapovjednici, pripadnici HV, kako već rekosmo, bili su na svojim početnim položajima)?

Među mojim sugovornicima, ujedno i protagonistima Oluje (ili, u najmanju ruku, događaja vezanih za Oluju), postoje dva tipa ili modela objašnjenja kako je došlo do hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, pod međunarodnim pokroviteljstvom Stoltenberga i Ahrensa, dan uoči početka Oluje. Jedan model (ili jedan tip tumačenja) zastupa ministar vanjskih poslova RH u vrijeme Oluje Mate Granić (rođ. 1947), a onaj drugi, njemu izravno suprotstaljen, Vesna Škare Ožbolt, jedna od četvero članova/članica hrvatske delegacije na ženevskim pregovorima 3. kolovoza (avgusta) 1995. godine.

Pritom su mišljenja ili interpretacije ostalih ključnih protagonista Oluje (ili događaja vezanih za nju), a ujedno i mojih sugovornika - Ivića Pašalića, Miomira Žužula (rođ. 1955) i Davora Domazeta Loše (rođ. 1948) - puno bliža onome što tvrdi Vesna Škare Ožbolt nego tumačenju koje zastupa Mate Granić.

* * * * * * * * * * *

Diplomatska oluja ministra Mate Granića

OSNOVNA JE TEZA Mate Granića da je posebni predstavnik Glavnog tajnika UN za bivšu Jugoslaviji Thorvald Stoltenberg pritisnuo hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da ide na još jednu rundu hrvatsko-srpskih pregovora, i to ponajprije ili isključivo zbog toga da Hrvatska ne bi krenula u već detaljno isplaniranu vojno-policijsku operaciju oslobađanja okupiranih područja (koja je, kao što smo to već rekli, počela dan nakon hrvatsko-srpskih pregovora u Ženevi, 4. kolovoza (avgusta) 1995. rano ujutro).

Mate Granić to izričito tvrdi u onom dijelu svoje knjige Diplomatska oluja (Zagreb, 2022) u kojem prepričava svoj telefonski razgovor s predsjednikom Tuđmanom tijekom (kako se to može iščitati iz teksta, proširenog) vikenda 29-31. srpnja (jula) 1995., kad se on, Granić, nalazio u Baškoj Vodi (u gradu u srednjoj Dalmaciji u kojem je i rođen). Pritom Granić stavlja akcent na 31. srpnja (jula) 1995. (to je bio ponedjeljak), kada ga je, u stanci sastanka s vojno-redarstvenim vrhom (riječ je o tzv. Brijunskom sastanku, na kojem je obavljena ključna vojna priprema za operaciju Oluja) nazvao predsjednik Tuđman. Po Graniću, Tuđman ga je u tom telefonskom razgovoru tražio da mu precizno procijeni moguće reakcije međunarodne zajednice ako Hrvatska krene u operaciju oslobađanja okupiranih područja.

ZA OVAJ NAŠ serijal bitan je završni dio toga Tuđmanova telefonskog razgovora s Matom Granićem, koji je Granić u svojoj knjizi ovako prepričao:

"Na kraju razgovora predsjednik me informirao da Thorvald Stoltenberg inzistira na posljednjem sastanku u Ženevi s pobunjenim Srbima o našem planu mirne reintegracije.

Predložio sam da ga prihvatimo, a predsjednik je odlučio da naše izaslanstvo vodi Ivić Pašalić te da naša pozicija bude vrlo čista i tvrda. (...) Bili smo svjesni da taj sastanak neće dati nikakav rezultat, ali smo ga morali odraditi. Pašalić se dobro držao u Ženevi. Lokalni Srbi odbili su plan i otpao je posljednji razlog za oklijevanje s operacijom."

Moram reći da se Ivić Pašalić, nakon što sam mu, prije otprilike tjedan dana, pročitao ovaj odlomak iz Granićeve knjige, samo slatko nasmijao. Ključna je riječ u tome Granićevu prepričavanju svojega telefonskog razgovora s Tuđmanom "inzistirao" - u smislu da je T. Stoltenberg inzistirao kod predsjednika Tuđmana (dakle, da ga je pritiskao) na novim pregovorima između Hrvata i pobunjenih Srba u Ženevi, iako je već sve bilo spremno za početak Oluje.