HRVATSKI GENOCID NA OSTRVU PAGU I U PODVELEBITSKOM PRIMORJU: Logoraše bacali u more s kamenom oko vrata

"Zadnje oaze pravoslavnog srbstva u podvelebitskom morlačkom kanalu - sela Tribanj Šibuljina i Tribanj Kruščica, čišćene su od Srba tokom ljeta 1941. godine, da bi završni udarac srpskom opstanku zadale Tuđmanove frankovačke postrojbe 1991. godine.

Za samo nekoliko ljetnjih mjeseci 1941. nestali su brojni pravoslavni Srbi, koje su likvidirale bliže ili dalje rimokatoličke ličko-primorske komšije.

Odmah poslije obrazovanja NDH u Tribnju su vlast preuzele ustaše, na čelu sa ustaškim povjerenikom Milom Sjausom, koji je predvodio likvidacije. Već 23. travnja 1941. godine, po nalogu zloglasnog ustaše Jurice Frkovića (koji je tog dana automobilom došao iz Gospića) četvorica seljana odvezeni su u Gospić, iz kog su prebačeni na Jadovno i početkom juna bačeni u Šaranovu jamu. Dana 25. travnja 1941. u Gospić su takođe odvedeni seljani iz Tribnja, Njih sedmorica. Petorica preostalih u Tribnju su zvjerski mučeni i desetak dana poslije hapšenja bačeni u Šaranovu jamu u logoru Jadovno.

Početkom jula 1941. u Tribanj Šibuljini bio je stacioniran jedan odred italijanske redovne vojske, pod komandom kapetana Dorijana. Srpski živalj je očekivao da će s dolaskom Italijana doći spas i za njih, odnosno da će prestati ustaška mučenja i ubijanja.

Međutim, italijanska vojska nije sprečila ustaška zvjerstva, pa su se ona nastavila u još većem obimu. Uz prethodni sporazum s italijanskom vojskom da se ova neće mješati "u krvničku rabotu" ustaša, ovi su o Ilindanu (2. avgusta) "stali kupiti narod sve odreda (žene, starce i djecu) govoreći im da će biti prevezeni u Italiju, gdje vlada glad, pa radi toga da ponesu sa sobom sav novac i dobru robu, a njihovo blago da će biti popisano i da neće propasti."

"SAKUPILI su stotinak seljana, među kojima je dvadesetorici uspjelo da pobjegnu, a njih šezdeset osmoro je dovezeno u pravoslavnu crkvicu (u Tribnju), gdje su zadržani četiri do pet dana pod najtežim okolnostima, jer su fizički zlostavljani, mučeni glađu, žeđu i vrućinom. Pet djevojaka između 16 i 19 godina je silovano. Potom su svi prevezeni na otok Pag, gdje su ubijeni. Napominje se da su ustaški krvnici označenog dana izvršili mnogobrojne pljačke u blagu, robi i novcu". (Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, dosije br. 502, Izvještaj Tomislava Dominisa, člana Okružne komisije za ratne zločine u Zadru, o pokolju 68 osoba iz Tribnja Šibuljine, izvršenom od ustaša dana 10.VIII 1941.)

Za samo nekoliko ljetnjih mjeseci u ljeto 1941. iskorijenjeni su Srbi iz roda Poljaka, Marinkovića i Babaca, koje su likvidirale njihove bliže ili dalje rimokatoličke (hrvatske) komšije. Ubijeno je 30 članova porodice Poljak, 14 članova porodice Babac, 14 Marinkovića i nekolicina drugih. Ubijeno je i devetero djece uzrasta od 2 do 15 godina.

Svi ubijeni, ukupno 68, bili su "težaci" iz Tribnja, općina Starigrad, kotar Benkovac.

Prema izjavama svjedoka iz Tribnja, žrtve su odvedene i bačene u jame i u more oko otoka Paga. U zločinima je prednjačio ustaški povjerenik u Tribnju Mile Sjaus.

* * * * * * * * *

Srpski put bez povratka od Karlobaga do rta Slano

U CILjU uništenja Srba (ali i Jevreja i jugoslovenski orijentisanih Hrvata) osnovan je krajem maja i početkom juna 1941. logor za Srbe i Jevreje na rtu Slano, i u blizini logor za žene i djecu u Metajni na Pagu. Pošto je u to vreme vlast nad Pagom imala Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska, logor su osnovale ustaše, predvođene čuvenim koljačem Ivanom Devčićem - Pivcem. Prebacivanje zatočenih Srba i Jevreja određenih za Slano, iz sabirnog logora u Gospiću, vršilo se do Karlobaga, a odatle brodovima (uglavnom "bracerama") do rta Slano na Pagu. Zatočenici iz cijele NDH dovoženi su u plombiranim vagonima ili kamionima do Gospića, a odatle su vezani pješačili preko Velebita do Karlobaga (40 km). Svjedok Luka Babić je slijedećim riječima opisao srpski put bez povratka od Karlobaga do rta Slano: "Zatočenici, koji su dolazili iz raznih policijskih zatvora, gdje su jamačno prošli kroz teške muke, ukrcavani su u Karlobagu na najbrutalniji način." Ovi nesretnici morali su sići u unutrašnjost broda (štivu). Onaj, koji ne bi mogao da u najvećoj brzini pred udarcima dobivenim od ustaških stražara, skoči u štivu, bio bi nemilosrdno guran u unutrašnjost broda nogama i rukama poput kakve vreće ili drugog predmeta, tako da bi pri završetku ukrcavanja ovi ljudi formalno pokrivali unutrašnjost broda". (Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, fascikla 29, Koncentracioni logor Slano na otoku Pagu.) Vožnja od Karlobaga do rta Slano pružala je ustašama mogućnost da zatočenike ponovo izlože okrutnostima, mučenju i besprimjernom ponižavanju. Naime, ustaški pratioci pri svakom putovanju brodom, u more su bacali žive ljude, sa kamenom vezanim oko vrata. Prethodno bi zatvorenike opljačkali oduzimanjem novca, zlata i nakita. Prilikom prebacivanja zatočenika na Slanu okrutnošću se naročito isticao Vinko Barić, koji je zatočenike putem tukao, ubijao i bacao u more.

PO DOLASKU na otok Pag žene i djeca bili su smješteni u Metajni u kućama, dok su muškarci ranije iskrcavani u Baškoj Slani (plaža u dragi otoka Paga koja gleda na Karlobag) i uvali Sušac, odakle su odvođeni u logor Slano. Logoraši Jevreji bili su smješteni u sjevernom dijelu logora, dok su Srbi i ostali bili smješteni u barakama u južnom dijelu logora. Zatočenici su spavali na golim daskama, na drvenim ležajevima na spratove.

Ishrana zatočenika je bila toliko loša, da nije bilo sumnje da se već takvim načinom ishrane htio dokrajčiti život logoraša. Oni su bili u tolikoj mjeri izgladnjeli, da su se katkad pri iskrcavanju hrane, koja je bila namjenjena ustaškoj logorskoj posadi, usuđivali uzeti po koji sirovi krompir, ne strahujući da bi zbog takvog postupka mogli biti strijeljani. Znalo se da su svi zatočenici bez suđenja već bili osuđeni na smrt. Samo je bilo pitanje vremena kada će koji od njih biti lišen života. Ustaše su vodile računa da kod odabiranja žrtava ostali zatočenici ne saznaju da će odabrani biti likvidirani.

Svakih desetak dana prozivani su zatočenici da se spreme na odlazak svojim kućama.

Obično bi ih ukrcali na brodove, prevezli iza jednog rta do uvale Sušac, gdje bi ih iskrcali i odvodili na predio zvan Furnaža. Prema izjavama svjedoka, "ovi bijednici, pošto bi sebi prethodno iskopali jamu, bili bi iskasapljeni noževima i pobacani u iskopanu jamu".

* * * * * * * * *

Ustaški monstruozni krvavi pir na dan Velike Gospe

U MNOGIM slučajevima odabira žrtava, ustaše su obično pitale logoraše da li hoće dobrovoljno da se prijave za premještaj u neki drugi logor ili na liječnički pregled. Često su ih bacali žive u more sa kamenom vezanim oko vrata. Pojedine žrtve ustaše su prebacivale sa Slanog do Drvarice, gdje su ih pljačkali, a zatim vodili na Velebit i bacali u jame. Ustaša Vjekoslav Fačini, zvani "sudija", pričao je 8. kolovoza 1941. svjedoku Vicku Donadiću da su ponekad u samom logoru postrojili ljude i pucali na njih iz mitraljeza, i na taj način ubijali od 50 do 100 ljudi dnevno. Kasnije je došlo naređenje da se logoraši isključivo kolju nožem, kako se ne bi čula pucnjava i na taj način uznemiravalo obližnje paško stanovništvo.

Žene i djevojke, koje su bile smještene u selu Metajna, morale su da podnose teška ponižavanja, mučenja i silovanja, da bi na kraju bile poklane zajedno sa djecom. Obično su, vezane sa djecom, bacane u more, o čemu su svjedočili ribari koji su u mrežama nalazili takve grupne leševe. Rimokatolički svećenik don Ljubo Magaš, župnik iz Barbata, javno se hvalio da je sa ustašom zvanim Pavica, silovao pa potom ubio neku Židovku staru 18 godina.

Zadnji veći pokolj logoraša na Slani izvršen je na Veliku Gospu 15. kolovoza 1941. godine, uoči italijanskog preuzimanja vlasti na otoku Pagu, kada je odjednom ubijeno 700 do 800 logoraša. Slaveći "rajsku djevu Majku Božiju - Kraljicu Hrvata", ustaše su tom prilikom priredile najkrvaviji monstruozni pir. Prema svjedočenjima preživjelih, ovaj pokolj je bio neopisivo monstruozan: ubijana su i djeca s majkama; ustaše su se hvalile govoreći "bilo je noćas krvi, poklali smo 700 od te bagaže židovske i srpske"; ustaša Martin Magaš je pričao da je u logoru ubijao žene, živim ženama rezao grudi, hvaleći se da je to "divna stvar kad se na to čovjek navikne"; ostale ustaše su isticale da kolju Srbe, da ih polužive bacaju u jame i more, dok je jedan od njih govorio kako je jednoj trudnoj ženi rasporio trbuh, izvadio dijete, a drugo živo dijete od tri godine stavio u njenu utrobu, te ih zajedno bacili u jamu.

POSLIJE pokolja ustaše su u krvavim uniformama htjele da sudjeluju u čuvenoj paškoj procesiji prenosa Gospinog kipa od Starogradske crkve do druge crkve na brdu iznad grada Paga (15. kolovoz). Ustaše u krvavim uniformama i s oružjem ipak su bile sprečene da uđu u crkvu zbog otvorenog negodovanja naroda. Neposredno prije ovog "zadnjeg pokolja" na Veliku Gospu, iz logora je odjednom nestalo više od tri hiljade pravoslavaca (Srba), koji su odvedeni na Velebit i bačeni u velebitske jame (ponajviše u Šaranovu i Katinu jamu). Navedena masovna klanja vršena su uglavnom na kopnu, i to na predjelu zvanom Furnaža. Prilikom uviđaja, na Furnaži su nađena tri veća zajednička grobišta, koja su Italijani otkopali krajem augusta 1941. godine.

Koncentracioni logor na području rta Slano ukinut je poslije preuzimanja logora od strane Italijana krajem augusta 1941. godine. Nekoliko dana prije preuzimanja logora od Italijana, u Metajnu je stigao transport žena, koje su zbog prisustva italijanske komisije prebačene u Casku (selo do sela Barbata na otoku Pagu), pa potom prevezene do "paških vrata" (moreuz na Pagu kojim su prolazili brodovi do rta Slano, gdje su se nalazili "rovovi za lješine". Svjedok Jakov Dokozić, koji se nalazio na Slani kao ustaša od kraja srpnja do početka kolovoza, tvrdio je da su žene iste noći bile pobijene, jer je "čuo kako su se ustaše vratile ujutro na Slanu pjevajući pjesme.")

* * * * * * * * *

Italijanski vojnici spaljuju leševe ubijenih žrtava

ITALIJANI su po preuzimanju otoka Paga otkopavali zajedničke masovne grobnice, slikali ubijene, pa potom spaljivali njihove zemne ostatke. Naime, krajem augusta 1941. komanda Petog italijanskog armijskog korpusa u Kraljevici poslala je ekipu od 35 vojnika sanitetskog odjeljenja na čelu sa doktorom Staziom, sa zadatkom da sve leševe spali "ukoliko su se isti nalazili po raznim rovovima na čitavom predjelu logora na Slani".

Prema izjavi dr Stazija, koji je svaki leš fotografisao prije spaljivanja, leševi "potiču od žrtava koje su bile ubijene zadnjih četiri dana prije dolaska sanitetske komisije", a sve žrtve su bile prethodno opljačkane. (Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje na Sušaku, izvjestila je u februaru 1946. da se pokraj svih pronađenih jama "još vide ostaci spaljenih kostiju i pepela iz onog vremena kada su Italijani spaljivali lješine ubijenih žrtava").

Broj ubijenih i poklanih Srba i Jevreja (i manjeg broja Hrvata-Jugoslavena i komunista) nije precizno utvrđen. Okružna komisija za ratne zločine Hrvatskog primorja procjenjivala je da je na otok Pag dotjerano najmanje 6.000 logoraša. Broj ubijenih svakako je veći, jer je dobar broj logoraša bačen u more prilikom transporta. Prema iskazima svjedoka, ustaše su svaki dan dovozile u Karlobag logoraše i puna tri mjeseca ih prebacivale na Slanu, dok su rijetke logoraše vraćali i odvozili na Velebit u jame.

Svjedok Pavle Lovrić navodio je da je dnevno gorilo tri do pet lomača, na kojima je dnevno gorilo 45 do 70 leševa. Pošto je spaljivanje trajalo 18 dana, proizlazi da su Italijani spalili više od 6.300 žrtava. Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, za Hrvatsku, za vreme trajanja logora na Pagu kroz njega je prošlo oko 19.000 logoraša, od kojih je većina ubijena na samom otoku Pagu. Ustaška logorska posada brojala je oko 100 ljudi. Klanje Srba i Jevreja vršilo je tridesetak ustaša, koji su za svoj krvnički posao primali 100 dinara po satu.

USTAŠE koje su prisustvovale klanju Srba i Jevreja morale su djelovati vrlo konspirativno, jer je krvoločna operacija držana u najvećoj tajnosti. Stanovnici otoka Paga nisu se smjeli približiti logoru na razdaljinu od 500 metara, jer bi u protivnom bili streljani. Glavni zapovjednik logora Slano, koji je rukovodio svim zlostavljanjima, mučenjima i ubijanjima, bio je ustaški dopukovnik Ivan Devčić zvani "Pivac", rodom iz Redina, općina Karlobag (kotar Gospić). Njegov zamjenik bio je Pavao Devčić zvani "Žila", rodom iz sela Pržunca, općina Karlobag. Komandant ženskog logora u Metajni bio je ustaški vodnik Maks Očić, rodom iz Zagreba. Komandant je bio i ustaški poručnik Frane Šlibar iz Bjelovara.

To su bili glavni organizatori, ali i izvršioci zločina, dok su ostali članovi logorske posade aktivno učestvovali u izvršenju zločina. Najviše ih je bilo iz "bunjevačkih" podvelebitskih primorskih naselja (Lukovo Šugarje, Barić Draga, Karlobag, Cesarica, Prizna i Tribanj Kruščica) i poneki sa Paga. Prema izjavama svjedoka, cijeli logor na rtu Slano, kao i onaj u Metajni (za žene i djecu), prije odlaska ustaše su poprskale krvlju zatočenika - logoraša. Preostale preživjele logoraše, njih oko 450, ustaše su u noći 19. na 20. kolovoz 1941. povele sa sobom i likvidirale bacanjem u more, na Jadovnom ili u Jasenovcu i Gradišci. Likvidaciju logora Slano lično je izvršio ustaški dopukovnik Maks Luburić, koji je nastavio svoj krvavi monstruozni posao likvidacije Srba i Jevreja u novom sistemu hrvatskih logora smrti - u Jasenovcu.