VATIKAN KAO LABORATORIJA IDEJA: Stvaranje Hrvatske banovine i nastanak srpskog kulturnog kluba

Cvetković je bio mali političar, bez većeg ugleda u srpskom narodu. Milan Jovanović Stoimirović, Stojadinovićev politički saradnik, u martu 1939. zlobno beleži u dnevniku da se novi premijer "tuče sa svojom ženom" i da je pobegao iz vile na Dedinju. Nesposoban da reši odnose sa suprugom, Cvetković je sa lakoćom postigao sa hrvatskim vođom vekovima nerešiv sporazum o uspostavljanju hrvatske Banovine 26. avgusta 1939, a iste noći je u Moskvi pripremljen ugovor o savezu Ribentrop-Molotov. Požurili su u poslednjem času.

Hrvatska banovina je sastavljena ujedinjavanjem Savske i Primorske banovine, sa dodatkom srezova Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko (Derventa), Gradačac, Travnik i Fojnica. Hrvati su bili nezadovoljni ovim rešenjem, po Zagrebu su kružile priče da se Maček preselio u Beograd, gde je kupio kuću. Oni su tražili više nego što je postignuto sa svojom administracijom, pravom da vode politiku o ekonomskom, sudskom, sportskom i području socijalne zaštite. Zahtevali su Boku Kotorsku, da se Bosni i Hercegovini da autonomija, da imaju svoj novac (kuna, banovac, banica i novčić). Zajednički vladar je postavljao bana, a za prvog je princ Pavle odredio solunskog dobrovoljca Ivana Šubašića. U novu banovinu je ulazilo 4.400.000 stanovnika, sa manjinom od 168.000 muslimana i 866.000 Srba.

USPOSTAVLjANjE Hrvatske autonomne banovine nije rešilo unutrašnju krizu u jugoslovenskom društvu. Političke stranke su ojačavale svoje partijske vojske. Nasuprot hrvatskoj seljačkoj straži, Srbi su u Lici stvorili svoju Srpsku stražu, sa šajkačom kao obeležjem. "Čista katolička akcija" pod vođstvom nadbiskupa Stepinca vodila je kolo u hrvatskom narodu, a ne više Hrvatska seljačka stranka. Sporazumom o banovini 1939. ona je prestala da postoji kao vodeća politička snaga u hrvatskom društvu.

U srpskoj istorijskoj nauci, dobrim delom i ostaloj, postoji ubeđenje da je vođa te stranke, i ona sama, bio prelazni faktor ka stvaranju nezavisne države, posle okupacije Jugoslavije u aprilu 1941. Njeni funkcioneri su se ipak, od 1936, žalili da gube podršku u narodu i da je masu počela da preuzima tajna ustaška organizacija. Možda bi bliže istini bila ocena da je Hrvatska seljačka stranka, sporazumom o autonomnoj banovini, prestala da deluje na separatističkom programu i pretvorila se u parlamentarnu stranku, kakve su stranke hrišćanske demokratije u zapadnoevropskim zemljama. Ta stranka je u hrvatskoj istoriji sporazumom 1939. doživela svoj istorijski poraz. Cela Jugoslavija je time bila destabilizovana. Na područjima Dalmacije, Hercegovine, Hrvatske i Slavonije, sa mešanim srpskim i hrvatskim stanovništvom počeli su sukobi koje su očevicima izgledali kao uvod u građanski rat. Hrvatsku stranu je vodio ustaški pokret. Pred sam rat 1941. došlo je do oružanog sukoba u selima kod Nevesinja i Imotskog. Ustaški povratnik Mile Budak je u Zagrebu pokrenuo ustaški list "Hrvatski narod", po naslovu, ideologiji i opremi identičan Musolinijevom listu u Rimu. Sve kulturne ustanove su, na prvom mestu "Maticu hrvatsku" preuzeli ustaški kandidati. [...]

* * * * * * * * * *

U posleratnom javnom životu Srbije nije bilo

KAO ODGOVOR na slom pokreta i partija koje su nakon 1918. pokušavale da stvore jugoslovensko jedinstvo bez unutrašnjih verskih podela, srpski intelektualci su se okupili oko najistaknutijeg - Slobodana Jovanovića. Tada najglasnije srpsko pero, on je pokušao da zaustavi srpsko propadanje na jednoj realnoj crti. Jasno je video i pisao da je jugoslovenska unitarna država propala zbog toga što je Srbija u ratovima do 1918. izgubila svoju snagu, na prvom mestu izgubila najvitalniju generaciju u svojoj istoriji. "Brojno upropašćena, natprirodnim naporima iscrpljena, Srbija je morala da predahne. I, sve zlo posleratno nije od njena prisustva, a kamoli od neke tobožnje hegemonije, nego baš otuda što u našem posleratnom javnom životu Srbije nije bilo.

Bez njene mudrosti i širokogrudosti, njene slobode i dalekovidosti, teško se moglo zamisliti da će biti drukčije." Milanu Jovanoviću Stoimiroviću Slobodan Jovanović veli u februaru 1939: "Mi treba da umanjimo svoju srpsku zonu pa da je utvrdimo, tj. da postupimo kao knez Miloš kad je vratio svu srpsku akciju u granice Beogradskog pašaluka. Inače ćemo se istrošiti u borbi sa Hrvatima i doći u težak položaj. Ja na primer, smatram da je Makedonija već izgubljena". Video je da iza jugoslovenskih katolika "stoji jedan laboratorij ideja, koji se zove Vatikan".

Kad se formirao Srpski kulturni klub 1937, njegov osnovni zadatak je bio da formuliše neki nacionalni program za budućnost. On je imao glasilo "Srpski glas", ali je najznačajnija aktivnost obavljana u predavanjima istaknutih intelektualaca sa tribine kluba. Pogrešno je ocenjivati, na način kako je to uradila posleratna politika, koja je u tom jezgru videla središte velikosrpske zavere. Neka predavanja jesu bila velikosrpska, ali je sam Slobodan Jovanović držao predavanje i u njemu izrazio uverenje da Hrvati neće srušiti jugoslovensku državu, jer imaju odveć dugu obalu, koju će im velike sile oteti.

Da su se Hrvati ponašali po nekoj logici, a ne verskom fanatizmu koji joj je suprotan, verovatno bi sve tako bilo.

KONAČNI PROJEKAT za rešenje srpskog nacionalnog pitanja je počeo oko rasprava o "Srpskim zemljama" 24. novembra 1939. Bio je pripremljen i jedan nacrt uredbe o "Srpskim zemljama" 1940. Prestonica je predviđana u Skoplju, u sastav te autonomne države u jugoslovenskim okvirima bi ulazilo sve izvan granice Banovine Hrvatske. Ta bi autonomna država imala kralja i Sabor, kao zakonodavna tela. Bivše banovine bi se pretvorile u oblasti, sa posebnim skupštinama i "velikim županima". Sve je ostalo na nacrtu i papirima, a zvanična politika svih vlada od toga vremena do 1992. smatrala je da je taj klub učinio više štete jugoslovenskom jedinstvu nego hrvatski separatizam.

Projekat o "Srpskim zemljama" su radili intelektualci u člancima "Srpskog glasa" i predavanjima u Srpskom klubu. Pored sveg ubeđenja da to odgovara istorijskoj tradiciji i stanju svesti naroda, to je ipak bilo dete panike. Bilo je nejasno, kao što će ostati vrlo zamagljeno u budućim istraživanjima, ko je povlačio granice hrvatskog etničkog prostora.

U Bosni i Hercegovini su Srbi imali apsolutnu većinu u 28 srezova, muslimani u 13, a Hrvati u šest, pored još šest sa hrvatskom relativnom većinom, "Srpski glas" je pisao da su te granice pravljene "metodom grabeža", jer je 13 srezova obuhvaćeno u hrvatsku etničku teritoriju u Bosni i Hercegovini. Odmah za Hrvatima, tadašnji glavni muslimanski vođa, naslednik Mehmeda Spahe, u bajramskom broju sarajevske "Pravde" 3. maja 1940, zahtevao je da i Bosna i Hercegovina dobiju "historijske granice" po reci Drini na istoku. Kao "Srpske zemlje" je "Srpski glas" naveo Srbiju (sa Makedonijom i Kosovom), Crnu Goru, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, Liku i delove Dalmacije i Slavonije.