PRISVAJANJE JEZIKA PREKO JUGOSLOVENSTVA: Epilog sistematske kroatizacije srpskog prostora u drugoj polovini XIX veka

HRVATSKOJ su, kako su zapažali onovremeni spisatelji, u posljednjih četrdeset godina više puta mjenjali svoje načelo o narodnosti (identitet, kako to danas ističu liberali):

"Od 1848. do 1852. bili su oni Iliri; od 1852. do 1860. bili su oni ništa (preciznije rečeno "Jugoslavjani"), jer je nastupila Bahova sistema ponjemčivanja, i da je ista još koju godinu potrajala odoše svi inteligentni Hrvati u Njemce, jer se u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu i svuda više govorilo njemački nego hrvacki, dok na Srbe, gdje ih god ima, njemština nije ugrabila korijena, isto kao što Srbi u Dalmaciji očuvaše svoj jezik.

Posle 1860. porodi se među ideolozima hrvatstva ideja o jugoslavenstvu (zahvaljujući Kukuljeviću, Štrosmajeru i Račkom - N. Ž) i oni se neko vreme prozivaše Jugoslavenima i isticaše se neko vreme kao Slaveni... Neko vreme priznavaše oni jugoslovensko načelo, ali i to batališe pa se prozvaše "Hrvato-Srbima". I to batališe pa udariše u velikohrvatstvo i veliku Hrvacku (od devedesetih godina XIX vijeka - N. Ž)".

Pošto je Austrija 1843. zabranila ime ilirsko (u stvari vezano za srpstvo) nastupila je malodušnost u velikohrvatskim krugovima, ali je uskoro otpočela pomenuta "promocija jugoslavenskog imena", kako bi se preko jugoslavenstva ostvarili velikohrvatski ciljevi prisvajanja srpskog jezika, etnoloških i uopšte kulturnih vrednota srpskog naroda.

Zapadno srpstvo je, dakle, nestajalo pred agresivnim rimokatoličkim krivotvorenjima u drugoj polovini 19. vijeka. "Velika Srbija" Stevana Kaćanskog (članak novinara Popadića), komentarisala je pisanje "Narodnih novina" iz 1856. godine o tome da je Kukuljević) izdao "Arhiv za jugoslovensku povjesnicu" i da je on tim povodom čitaocima obećao, čim izađe ta "povjesnica", da će skupiti spomenike i građu "za domaću istoriju". Istakao je da "ne bi bilo zgoreg kad bi kogod od hrvatske strane otišao u zemlje koje se sada zovu srpske, da vidi ima li tamo između "nesjedinjenih" Uskokah, Vlahah, Ilirah grčke vjere i po koji Hrvat, kad se ne zna iz kojeg se razloga zovu nesjedinjeni naši Hrvati Srbima."

TVORAC UMJETNOG neetničkog hrvatstva Ante Starčević, u mladosti je naginjao Beogradu i sveslavenstvu. U "Velikoj Srbiji" su spoznali da je Antun Starčević srpskog narodnosnog korijena (bunjevačkog - srpsko-katoličkog, majka Milica pravoslavna Srpkinja), da je u mladosti pisao ćirilicom prozvavši se jednostavno regionalnim imenom "Ličanin" koji je govorio slavjanskim jezikom. Imao je jarku želju da se naučno dokaže u Beogradu, pa je 1851. godine konkurisao molbom (napisanom ćirilicom) da se kao profesor matematike zaposli na "Mudroslovnom" (Filozofskom) fakultetu, ali je "kobnom odlukom" po srpstvo a slavodobitnom po hrvatstvo odbijen, i od tada, zbog povređene "ličke" sujete, svom novonastalom antisrpskom energijom počinje da radi u korist promovisanja novog nacionalnog "identiteta" hrvatstva. Mržnju je pojačano sipao među Srbe različitih vjeroispovijesti.

Jezgro "novog hrvatstva" Banska Hrvatska, sa odvojenim Slavonijom i Sremom, bila je prosta administrativna jedinica u ugarskoj polovini Monarhije, narodnosno heterogena i bez izraženijeg hrvatskog obeležja, naročito u slavonskom i sremskom delu. Ta ugarska administrativna jedinica bitno se širi posle ukidanja Vojne krajine 1881. godine, na ličke, kordunaške, banijske, zapadnoslavonske, istočnoslavonske, južnoslavonske i sremske srpske prostore. Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. Hrvatska i Slavonija su u sastavu Ugarske kraljevine, tj. "neodjeljivi deo zemalja krune Sv. Stefana".

* * * * * * * *

RAZORAN STEPEN OKUPACIJE ZAPADNIH SRPSKIH ZEMALjA

POPULARNO NAZVANA Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine (koja je u stvari "Zakonski članak za Kraljevinu Hrvatsku i Kraljevinu Slavoniju"), a koja je posle carske sankcije dobila snagu osnovnog zakona, Hrvatskoj nije davala gotovo nikakve mogućnosti da sudjeluje u pretresanju poslova zajedničkih čitavoj carevini: u ugarsku delegaciju, koja se sastojala od 60 članova, trebalo je da uđe samo 5 poslanika iz Hrvatske, Slavonije i Srema. Treba istaći da njih nije birao sabor Banske Hrvatske, već ugarski parlament.

Na taj način Hrvatska sa Slavonijom je bila isključena iz sudelovanja u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti Ugarske, i nad njima nije imala nikakve kontrole. Hrvatska je priznala samo jedno krunisanje, što je bio još jedan formalan poraz ideje "hrvatskog državnog i historijskog prava".

Hrvatski sabor je morao bez raspravljanja primiti kao zakon sve odredbe ugarskog parlamenta. Izvršna vlast u zajedničkim poslovima pripadala je ugarskom ministarstvu. Pitanjem saobraćaja takođe je upravljala ugarska vlada. Ona je imala mogućnost da utiče na ekonomiku Hrvatske, Slavonije i Srema, regulišući pomorsko, trgovačko i industrijsko zakonodavstvo i upravu na železnicama.

Autonomna prava u Hrvatskoj i Slavoniji (sa Sremom), prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, bila su dakle vrlo skučena. Na čelu autonomne vlade stajao je ban, kojega je imenovao car na predlog ugarskog ministra-predsednika. Ban nije imao pravo na neposrednu vezu sa carem, već je sve predloge caru morao podnositi preko ministra za hrvatske poslove. Član 52. postavljao je ograničenje da je vlast bana samo građanska i da se ona ne može sjediniti s vojničkom vlašću.

Administrativni autonomni centar u Zagrebu Austrija je stvorila, preko Mađarske, u cilju da se Srbi i ostali Slaveni Monarhije vežu uz Austro-Ugarsku i da se, na taj način, svesno udalje od Beograda kao mogućeg "Pijemonta" južnoslavenskog ujedinjenja.

UPRAVO SE U DRUGOJ polovini XIX i početkom XX veka stvaraju austrofilske političke stranke (Mažuranićeva "Nezavisna" Samostalna narodna stranka, Štrosmajerova Narodna stranka, Frankova "Čista" stranka prava, Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka) koje su isticale hrvatsko "povijesno pravo", državni trijalizam i austroslavenstvo kao ideal kojem treba da teži buduća "Velika Hrvatska" u austrijskom državnom okviru.

U vezi sa čudovišnom pojavom nacije hrvatstva metodološki sam krenuo od samog početka njegovog stvaranja, da bi se spoznao razoran stepen provođenja okupacije zapadnih srpskih zemalja imperijalnom voljom vatikansko-austrijskih kolonizatora. Taj početak se nalazi u vremenu austrijskih užurbanih nastojanja da spase svoje Habzburško carstvo, koje se u drugoj polovini XIX vijeka nalazilo na smiraju i zalasku. Poslije austrijskog poraza kod Sadove 1866. i pruskog (njemačkog) preuzimanja vodstva među germanskim narodima, poslije prisilne dualne rekonstrukcije carstva sa Mađarima i evropskog poklona u vidu Bosne i Hercegovine, Austrija je dobila apetite da u svom samrtnom ropcu nastavi osvajanje zapadnih srpskih zemalja i da time ide k svom kataklizmičnom kraju. U tim paničnim nastojanjima, zbog onemogućavanja ostvarenja svesrpskog ujedinjenja, ona pokreće svoj megalomanski projekt, uz pomoć Vatikana i Rimske crkve, stvaranja i širenja umjetne rimokatoličke nacije hrvatstva, koja je trebalo postati glavna uzdanica prilikom stvaranja trećeg dijela carstva - velikohrvatskog, suprotstavljenog mađarskim (protestantskim) pretenzijama stvaranja mađarskog hiljadugodišnjeg carstva.
Po pitanju nastanka i ekspanzije hrvatstva, srpsko-hrvatska, odnosno jugoslavenska istoriografija ostaje prenatrpana falsifikatima i mitološkim konstrukcijama koje su nastajale u epohama romantično-agresivnog podmuklog knjiškog konstrukta tokom XIX vijeka i jugoslavenskog srpsko-hrvatsko-slovenačkog istorijskog nivelisanja i izjednačavanja historicizma "jugonaroda".