HRVATI PRISVAJAJU SRPSKA ETNIČKA I KULTURNA ZNAMENJA: Dokumentarna svedočanstva o narodnosnoj strukturi Boke

Stanovništvo rimokatoličke vjere narodnosno je pripadalo korpusu srpskog, albanskog i italijanskog ("latinskog") naciona. Sjeme budućeg hrvatstva zasijali su srpski misionari (prozelite) rimokatoličke vjere sa područja Crne Gore koji su fanatično mrzili braću pravoslavne vjere, npr. Vićentije Vicko Zmajević, Andrija Zmajević. Iako su Zmajevići starinom iz Njeguša, za apologete hrvatstva, koji su mahom bili rimokatolički svećenici, oni su "značajna pojava hrvatske povijesti".

Boka, Dubrovnik i Konavli imali su izuzetno mjesto u vatikanskim prozelitskim aktivnostima. "Biser Jadrana" (Dubrovnik) i "Nevjesta Jadrana" (Boka) u dugom su vremenskom razdoblju čišćeni od "šizmatičkih" Srba. Gusta mreža organizovanih biskupija na tom malom teritoriju svjedoči o vrlo ozbiljnim prozelitskim nastojanjima da se što veći broj pravoslavnih Srba prevede u rimokatolicizam, a potom i u hrvatstvo.

Pored dubrovačke i mostarske biskupije, koja je dopirala do blizine same Prevlake, organizovano je u dugom vremenskom periodu djelovala i kotorska biskupija. Teritorij Kotorske biskupije u prošlosti se često mijenjao. Od uskog primorskog pojasa u vizantijskoj i dukljanskoj eri, proširio se u 13. vijeku sve do Dunava. U dugom vremenskom periodu egzistirala je Risanska biskupija, ali je 1688. pripojena Kotorskoj. Budvanska biskupija je takođe dugo postojala, a "katalog njezinih pastira" počinje s prvim poznatim biskupom Silvestrom (1143). Ukinuta je tek 1828. godine.

BOKA KOTORSKA je kod tehnologa stvaranja hrvatstva predstavljana periferijom hrvatstva, mitološkom Dukljaninovom Crvenom Hrvatskom, "najčarobnijim kutićem lijepe hrvatske zemlje". Rimokatolički autor V. Tripunov to "ubjedljivo" dokazuje: "Boka je kroz cijelu svoju povijest bila nerazorivo povezana sa hrvatstvom, i ona je prepuna tvorevinama hrvatske kulture i hrvatskog duha. Kad bi Boka Kotorska u budućnosti bila odvojena od hrvatskog životnog kruga, ona bi zanijekala samu sebe i prestala bi predstavljati ono duhovno bogatstvo, koje je danas u njoj. Njena budućnost se mora odvijati u zajednici sa ostalom dalmatinskom Hrvatskom, ona je njezin nerazdruživ dio" Njena zapuštenost i zaostalost će prestati onog časa kada se ona ukopča u onom smjeru kako je upravljaju svi njeni interesi, njena historija i njena kulturna stvaranja u prošlosti.

S druge strane, srpski karakter Boke Kotorske saradnici dalmatinskog "Srpskog lista" su posmatrali kao očiglednu pojavu. Zato su se rijetko upuštali u dokazivanje te činjenice vjerujući da je to sasvim nepotrebno. S vremena na vrijeme pominjali su da je Boka srpska zemlja jer o tome "svjedoči istorija, uspomene, narod sam", jer se u bokokotorskom zalivu pjevaju pjesme o Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću, o caru Dušanu i Kosovu.

Konstataciju Hermana Bidermana da je "bokeško srpstvo sa zemljom sraslo" navodili su kao najčvršći dokaz ispravnosti svog stava. Prisustvo hrvatstva u Boki vidjeli su kao posljedicu propagandnog rada stranih doseljenih rimokatoličkih činovnika i profesora i generalnu austrijsko-vatikansku strategiju širenja svog domena uticaja. Dr Sofija Božić citira iz "Srpskog lista" ove značajne riječi: "Ova šaka došljaka u Boki, koji su došli gladni i žedni, goli i bosi pa se najeli i obukli, pa onda stali širiti nekakvu hrvatsku propagandu i sijati vjersku mržnju i bratski razdor između jednokrvne braće Bokelja". Svi napori rimokatolika ocijenjeni su kao uzaludni jer "Boka ne može bit drugo, već čisto srpska".

* * * * * * * * *

NEGIRANjE SRPSTVA KRIVOTVORENjEM I BEZOČNIM LAŽIMA

SRPSKA ISTORIJA prepuna je antisrpskog krivotvorenja, bez sprovedene neophodne revizije bezočnih laži i to od lažnih najviših autoriteta jugoslavenstva, kao što je na pr. Viktor Novak, koji je nekritički uzdizao staro mitološko hrvatstvo, velikohrvatske apologete pretvarao u Jugoslovene kao što je to radio sa Štrosmajerom, Franjom Račkim i drugima.

Pozadinu tzv. Štrosmajerovog slavenstva, apostolata "sloge i bratstva", razotkrio je "Srpski list" ("Srpski glas") u nizu svojih članaka u kojima se ističe Štrosmajerov prozelitizam. Zbog toga "Srpski list" nije vjerovao u iskrenost biskupovog ubjeđenja o potrebi prevazilaženja postojećih suprotnosti između Istočne i Zapadne crkve. "Srpski list" je smatrao da na Štrosmajerov apel za izmirenjem crkava srpski narod ne treba da odgovori jer bi ga to izložilo, ne samo pokatoličavanju ili u najmanju ruku unijaćenju, već i odnarođavanju tj. pohrvaćivanju. Poslije imenovanja biskupa Štrosmajera za počasnog člana društva "Slavjanski dom" u Kotoru, usljedila je njegova zahvalnica u kojoj je izrazio nadu na "zbliženje po krvi i jeziku Hrvata i Srba, zbliženje u misli, u djelu, težnji pak i u samoj svetoj vjeri".

"Srpski list" je prenio ove Štrosmajerove "lijepe riječi" koje ga, međutim, nisu zavele već su ga učvrstile u ranijem mišljenju prema kojem "zbliženje ima značiti prelazak u katoličanstvo ili najmanje unijaćenje Srba". Prema mišljenju Save Bjelanovića, iznesenom u "Srpskom listu" od 17. juna 1887, Štrosmajer je bio jedan od finansijera "Slavjanskog doma" u Kotoru, koji je trebao postati centar hrvatske prozelitske propagande u Boki Kotorskoj.

TREBA ISTAĆI skrivenu činjenicu da je biskup Josip Štrosmajer, poslije rimokatoličke jugoslavenske prozelitske faze (iz prvih decenija druge polovine XIX vijeka), bio krajem XIX vijeka najžešći, nepopustljivi borac za hrvatstvo, kao preteča pretvaranja Ilirskog zavoda u hrvatski. O tome je pred Račkim 1898. izjavio slljedeće: "Budući da se radi o našem hrvatskom (Croatorum) Institutu sv. Jeronima u Rimu, u prvom redu treba ići za tim da uvijek ostane netaknut katolički značaj spomenutog Zavoda... U srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima. Stoga se naš Zavod, ilirski ili hrvatski, u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim. Taj se pojam apsolutno ne smije upotrijebiti. Ako se već mora mijenjati, neka se radije nazove Svetojeronimski institut za katoličke Južne Slavene. Ako netko od crnogorskih Srba želi sudjelovati u Zavodu za katoličke Južne Slavene, neka zna da mora nesumnjivim dokazima potvrditi da je pravi pravcati sin Katoličke crkve...".

Puna ofanziva hrvatstva dešava se dakle, na prelomu vjekova, u vreme oca Hrvata Leona 13, kada se 1900. održava Prvi hrvatski katolički sastanak (pod motom "svi rimokatolici Balkana i Panonije Hrvati"), kada Ilirski Zavod sv. Jeronima mijenja ime u hrvatski 1901, ali neuspješno sve do 1971, odnosno do posjete Josipa Broza Vatikanu. Nakon održavanja Prvog hrvatskog katoličkog sastanka naglo se, dakle, pojačavaju aktivnosti isticanja hrvatskog imena. Godine 1903. proglašava se tzv. najstariji hrvatski grb, koji je u stvari bio ilirski grb (polumjesec sa zvjezdom) i u prošlosti imenom vezan za "ilirsku" odnosno srpsku naciju. Godine 1911. počinje da se objavljuje rimokatolički klerikalni časopis Croatia sacra čiji je naziv u trendu sa tadašnjim vjersko-nacionalnim modelom pretvaranja ilirskog imena u hrvatsko. Naziv za novu vjersko-nacionalnu publikaciju crpljen je iz Farlatijevog i Koletijevog višetomnog djela Illyricum sacrum. [...]

* * * * * * * * *

PODVALA SA SVECIMA KOJI NISU RODOM IZ BOKE

POTISKIVANjE PRAVOSLAVLjA iz Crne Gore, Boke i Dalmacije dvadesetih i tridesetih godina XX vijeka odvija se i preko kanonizacija i beatizacija svećenika, kojima se podržava hrvatski nacionalizam, pa se slavi tzv. prvi mitski hrvatski svetac Nikola Tavelić iz 14. vijeka, vjerovatno iz srednje Dalmacije (iz okoline Šibenika).

Ilustrativan je i indikativan primjer proglašenja blaženom Ozane Kotorske (pokatoličene Srpkinje Crnogorke) odlukom pape Pija XI 20. decembra 1927. godine. Papa je Ozanu uvrstio u red blaženih i naredio da joj se ima odavati "javno i crkveno štovanje". Rimokatolička crkva u biskupiji Kotorskoj i Arcibiskupiji barskoj i primasiji srpskoj nastojala je, zbog što uspješnije misije i prozelitizma, da proširi "štovanje prema katoličkoj blaženici Ozani" i među pravoslavnim Srbima u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori. Takvoj misionarskoj propagandi odazvao se čak i jedan pravoslavni Crnogorac, cetinjski učitelj B. Dumović, koji je odobravao tu propagandističku akciju i javno pozivao pravoslavne Bokelje i Crnogorce na odavanje poštovanja "rimskoj blaženici".

Prčanjski župnik don Niko Luković napisao je propagandnu brošuru o Ozani sa namjerom da je rastura među pravoslavnim življem u Crnoj Gori kako bi se skupilo što više priloga za jubilarnu svečanost.

SRPSKI DALMATINSKI književnik Vladan Desnica bio je sin Uroša Desnice i Fani Desnica Luković iz Prčanja, koja je bila rođaka don Nike Lukovića. Zbog toga je pod uticajem majke katolkinje u dobroj mjeri bio nacionalno indiferentan. Rasprave "čiji je Desnica", održavane su u okviru "Desničkih susreta" u Beogradu u organizaciji Instituta za književnost i umetnost i Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Svetim je proglašen, kao jedini od tzv. Hrvata, Srbin rimokatolik Bogdan Leopold Mandić iz Herceg Novog, i to u Rimu 1976. godine od strane pape Pavla VI. Bio je visok samo 135 centimetara. Potom je beatifikovana, blaženica Marija Propetoga Isusa Petković, rođena u Blatu na Korčuli. Blaženicom je proglašena od pape Jovana Pavla Drugog u Dubrovniku 2003. godine.

I pored pomenutih istoričara (hroničara) koji su pisali da je "bokeško srpstvo sa zemljom i morem sraslo" (Biderman), hrvatski rimokatolički krivotvoritelji su u svojoj "naivnosti" bokeljski zaliv proglasili zalivom hrvatskih svetaca, iako bokeljskog porijekla njih skoro da i nije bilo (iznimka je jedini bokeljski svetac Bogdan Mandić ljudina od 135 centimetara, koji je za sveca proglašen u Italiji, daleko od rodnog Herceg Novog).

Rimska crkva je imala ambicije da preko svojih novoproglašenih blaženih svetaca pomuti značaj i veličinu pravoslavnih crnogorskih svetitelja - ostroškog čudotvorca Vasilija, Petra cetinjskog, Stevana piperskog i drugih.

* * * * * * * * *

MEGALOMANSKO PREUZIMANjE NAZIVA IZ EPSKE BAŠTINE

VRLO VELIKE razmjere dobijala su velikohrvatska krivotvorenja tokom XX vijeka. (Iz raznih izvora svjedoci smo dakle, prisvajanja tuđeg etničkog, etnološkog i kulturnog znamenja, pa tako i vjerskog. Može se uočiti neprirodni šareniš muzičkih, pjevačko-folklornih oblika. Ako krenemo od Dubrovnika, Konavala uočavamo nekadašnji srpski ples "linđo" (izvorno poskočica srpsko-rimokatoličkog Dubrovnika) koji se igra uz modernizirane gusle sa tri žice, koje se zovu lijerice. Linđo se igrao i među Srbima Hercegovine, odakle je prodro u Dubrovnik (kroatizirao ga je veliki falsifikator srpske povijesti Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od bitnih tvoraca hrvatskog identiteta). "Linđo" se najviše igrao kod proslave dubrovačkog sveca Sv. Vlaha. I kotorski, bokeljski ples proglašen je hrvatskim, kao i bokeljska mornarica.

(Naročito je kroatizirana srpska uskočka Sinjska alka, koja se održava i slavi u čast uskočke pobjede nad Turcima 1715. godine. Sinjska alka je dobila veliko priznanje od otimača srpske nematerijalne kulturne baštine - Uneska, koji je staru srpsku vitešku igru, kao i ranije krajiško "ojkanje", međunarodno priznao kao uspomenu na hrvatsko bojevanje protiv Turaka 1715. godine, i samim time, kao na tradicionalno viteško kulturno okupljanje hrvatskih vitezova. Hrvati megalomanski preuzimaju i tradicionalne istorijske nazive iz srpske epske baštine; ne smeta im ni današnja "velikosrpska" vojnička (četnička) titula alkarskog "vojvode" - čauša.

SENj ISPOD VELEBITA (smješten u srpskom "morlačkom" kanalu) predstavlja se kao hrvatski uskočki grad, iako su ga srpski uskoci iz Klisa, bježeći ispred Turaka naselili početkom 16 vijeka. Međutim, već 1612. uskoke je opet dijelom raselio grof Rabata u Žumberak u kome su primili uniju i grkokatolicizam i s vremenom mnogi postali Hrvati (u Žumberku je rođen i Stepinac, zajedno sa kanonikom unijatom Jankom Šimrakom koji je bio srpskog porijekla).

Prisvajani su i vjerski objekti, naročito u Boki, kao što je to katedrala sv. Tripuna, i brojne pravoslavne crkve uz more. Pročelje crkve sv. Tripuna skrnavi ploča kroatiziranog, mitološkog slavenskog (srpskog) kralja Tomislava (otvoreno je pitanje njegovog postojanja), postavljena 1925. povodom proslave izmišljenog tzv. tisućgodišnjeg hrvatskog kraljevstva. Te godine diljem "hrvatskih zemalja" pompezno je obilježavan taj povijesni jubilej.

* * * * * * * * *

INŽENjERING RIMOKATOLIČKOG PREVERAVANjA STANOVNIŠTVA

NARODNOSNA STRUKTURA Boke u drugoj polovini 19. vijeka može se svesti na dominantno etničko istorijsko srpstvo, o čemu svjedoče dokumenti i egzaktni austrijski popisi stanovništva kao i neutralna literatura. Promjena narodne strukture u Boki vršena je u skladu sa onovremenim vatikansko-habsburškim misionarskim (prozelitskim) i geopolitičkim zamislima (planovima) i koncepcijama zatiranja Srba i pravoslavlja.

Crnogorstvo u etničkom smislu nije postojalo. Prisutan je regionalizam crnogorskih srpskih pokrajina (Crna Gora, Brda, Boka...). Hrvatstvo u Boki je stvarano od sredine 19. vijeka rimokatoličkim vjerskim aktivnostima od Srba i stranaca i time je mijenjana i stvarana dodatna narodnosna svijest (struktura). Romanski element u strukturi Boke je prisutan sticajem istorijskih okolnosti kao posljedica vladavine venecijanskog gospodara. Arbanasi (Šiptari) nisu istorijski prisutni u Boki, već se prostiru od Bara na jug prema Ulcinju i Bojani.

BOKA SA PRIMORJEM je jedna u nizu srpskih zemalja koja je podvrgnuta takvom inženjeringu rimokatoličkog prevjeravanja i hrvatizacije stanovništva:

U istraživanju se dakle, krenulo od dokumentarnih svjedočanstava o narodnosnoj strukturi srpskih zemalja, Boke, ističući izuzetnu važnost popisa za otkrivanje etničke i nacionalne strukture stanovništva. O tome da popisi stanovništva i mnoge druge statističke edicije iz 19 stoljeća ne sadrže podatke o etničkoj ili nacionalnoj identifikaciji i etničkim strukturama stanovništva, stvoreni su u hrvatskoj ali i u srpskoj istoriografiji mnogi stereotipi i mitovi koji se vrlo uporno brane i prenose iz studije u studiju, iako izvori o tome govore sasvim suprotno. Odlučno je odbacivana mogućnost istraživanja etničke, a time i nacionalne identifikacije stanovništva, smatrajući da statistički izvori ne sadrže podatke o nacionalnosti stanovništva, o tzv. nacionalnoj svijesti naroda u Monarhiji.

(Delovi iz opširnog teksta "Narodnosna struktura Boke u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. vijeka" namenjenog naučnom skupu "Boka u ogledalu istorijskog nasleđa")