NARODNI SUVERENITET IZNAD KRALJA: Nacrtom novog Ustava radikali nameravali da stvore modernu građansku državu

Insistirajući, kao i uvek, da je jedini suveren narod i da njemu pripada sva vlast, otišao je i korak dalje u svom radikalizmu, zalažući se za državu u kojoj narod sam upravlja. Oslonac za tu tezu je našao ne u ideološkim postavkama, nego u pozivu na neprecizirano istorijsko iskustvo drugih država: "Istorija razvitka čovečanstva nas uči da su one države dostigle najveći stepen obrazovanja u kojima je narod sam upravljao", kao i u srpskoj državotvornoj tradiciji.

Pašićev cilj nije bio ukidanje monarhije, nego podsticanje političke klime u kojoj bi se ograničila apsolutistička vlast monarha. Zato je u ime "nauke i iskustva" odrekao monarhu pravo da sebi potčini sve i založio se za demokratsko parlamentarno uređenje srpske države, u kojem će do punog izražaja doći moć naroda, koji po "pravu i nauci, po radu i požrtvovanju treba da bude najveći gospodar u svojoj zemlji". Ovakav, za ono vreme vrlo smeo, koncept narodne države, Pašić je temeljio na dobroj proceni da je šansa dolaska na vlast Radikalne stranke, kojoj je narod sve više prilazio, u što slobodnijem izboru narodnih predstavnika u institucije vlasti.

PAŠIĆ NIJE ZA RAZARANjE, već za iskorišćenje postojeće državne organizacije ugrađivanjem pripadnika stranke u sve njene organizacione ćelije, za začinjanje novog državnog ustrojstva u krilu starog. To potvrđuje i njegov zahtev da se organizacija stranke potpuno prilagodi postojećoj organizaciji države na teritorijalnom planu i da, počev od svakog sela, ne bude mesta ni nivoa gde neće biti predstavnika i odbora Radikalne stranke.

Druga godišnja skupština stranke, održana u Beogradu od 12. do 14. septembra 1883. godine, prošla je opet u znaku referata Nikole Pašića, u kojem je on, pred velikim brojem inostranih posmatrača, ustao protiv nasilja države nad članovima Radikalne stranke koje je prati od osnivanja, a koje se naročito intenziviralo posle atentata na kralja Milana. Dosledno je nastavio sa zahtevima za ustavnim normiranjem suverenih prava naroda, a pored isticanja taktičkih ciljeva, kao što su omogućavanje ostvarivanja prava na zbor, najavio je "okrnjenje" glomazne države "ukidanjem izlišnih ustanova" radi štednje. Dosledan u svojoj osudi ugnjetavanja malih od strane velikih država, Pašić je tada najavio i borbu za sprečavanje izgradnje pruge od Niša do Pirota austrougarskim kapitalom, što je za Pašića bio uvod u ekonomsku i političku dominaciju Austrougarske nad Srbijom.

Za upoznavanje Pašićevog shvatanja države u ovoj fazi od velike važnosti je i nacrt novog Ustava, koji je, umesto za to na partijskoj skupštini zaduženog stručnjaka za ustavna pitanja Gige Geršića, skicirao lično Nikola Pašić, a koji su kasnije dopunjavali neki članovi Glavnog odbora, uz Pašićevo učešće.

* * * * * * * * * *

MONARHA JE ODABRAO NAROD, A NE BOŽJA VOLjA

VEĆ U PRVOM ČLANU tog Ustava se ističe da je "srpski narod suveren u Kraljevini Srbiji. Iz naroda potiče sva vlast. Narod je izvor i utoka vlasti u državi". Dakle, ni reči o monarhu i njegovoj poziciji suverena.

Mada se dalje kao oblik državnog uređenja predviđa ustavna monarhija, monarh je odabran narodnom, a ne božjom voljom. Takođe, monarh više ne daruje Ustav narodu, nego narod sam sebi stvara Ustav preko narodnih predstavnika. Predviđena su i druga ustavna ograničenja monarha kao suverena, naročito u pogledu formulacije poslaničke zakletve bez pominjanja kralja i u pogledu njegovih prava da raspusti Skupštinu ili odloži njeno zasedanje.

Značajne radikalne novine su i članovi Nacrta po kojima se bez pristanka i rešenja Narodne skupštine ne mogu donositi važne odluke, kao što su, na primer, zaduživanje zemlje (države) ili upotreba vojske (sem u slučaju iznenadne agresije na državu).

Međutim, ni Skupštini se ne daje sva moć. Mnogo prava prelazi u domen samoupravnih ovlašćenja opština i srezova.

Veoma slobodoumno zvuče i predlozi o pravima zbora, dogovora i udruženja "bez ikakve prethodne prijave vlastima", kao i predlog da se najzad omogući dotad ograničena sloboda kretanja građana. Predviđa se i maksimalna sloboda štampe i ukidanje "svih preventivnih cenzura".

Socijalistički zahtevi radikala su najpre ispoljeni na planu uređenja odnosa države i crkve. Članom 156 se predviđa eksproprijacija nepokretnih crkvenih dobara u korist države, preciznije u korist sreza.

Elementi socijalističkog i narodnjačkog uticaja su isprepleteni i u odredbama koje se tiču svojinskih prava. Svakom seljaku se "zajemčuje šest dana oraće zemlje sa potrebnim alatom" , a svakom zanatliji se mora obezbediti od strane države "potreban alat", pod uslovom da se ta zemlja i taj alat ne mogu otuđiti od strane korisnika budući da predstavljaju opštu svojinu, koja se da formulisati na granici između državne i društvene.

IAKO JE OVAJ NACRT Ustava naišao na oštru osudu vlasti i izazvao bes monarha, a u zvaničnoj štampi označen kao "komunistički Ustav kojim se uništava kraljevska vlast" i u "Srbiji uvodi rastrojna samouprava opština i srezova" koja će "od Srbije načiniti komunsku državu" po uzoru na "Parisku komunu", on, bez sumnje, ne samo da nije "komunistički" već, uz svu svoju "radikalnost", predstavlja prvi vidan programski znak gubljenja socijalističke oštrice u radikalnim zahtevima. U ovom dokumentu Radikalna stanka potpuno napušta sistem globalne samouprave kao oblika političke organizacije društva, svodeći ga na sistem lokalne samouprave. Zatim, napušta se, u korist oportunih kao realnijih rešenja, princip izonomije u državi, koji je kao i sistem samouprave do tada istican kao jedno od udarnih programskih načela Radikalne stranke. Na primer, iako je u toku izrade nacrta Ustava na sednici Glavnog odbora, od 29. marta 1883. godine, kojem je predsedavao Pašić, zaključeno da se u Nacrt Ustava unese da su svi građani Srbije "pred zakonom ravni i uživaju jednaka građanska prava", u nacrtu je izrazito ograničeno opšte pravo glasa. Članom 37. se predviđa glasačko pravo samo za one koji plaćaju porez, dakle ne i za radnike i seljake - bezemljaše.

Takođe, postoje i članovi Nacrta koji, mada ne negiraju u potpunosti prvi član o apsolutnom narodnom suverenitetu, nude monarhu direktno mostove ka podeli suvereniteta. Na primer, u članu 4. se kaže da narod izražava "svoju suverenu volju" i "preko svog vladaoca", a ne samo "preko svoga slobodno izabranog predstavništva".

* * * * * * * * * *

KRALj MILAN PRODAJE AUSTROUGARSKOJ NEZAVISNOST SRBIJE

BEZ OBZIRA NA VRLINE i mane ovog Nacrta, mora se konstatovati da se njime nameravala ustanoviti moderna građanska demokratska država sa elementima socijalističkih rešenja kakve u Srbiji još zadugo neće biti. Pašićevo shvatanje države i odnos prema njoj su u ovom vremenu ispoljavani i u listu "Rad" u kome je rubriku "Politička hronika" "uređivao i velikim delom sam ispunjavao Nikola Pašić".

Iako se ne može reći da je u "Radu" otvoreno pozivao na pobunu protiv režima i države, zacelo je podsticao duh bunta u narodu. Osuda kralja, stalno ukazivanje na činjenicu da u postojećoj državi narod nije suveren, kao i na gaženje Ustava "odozgo" i na nemoranje poštovanja Ustava u tom slučaju ni od strane onih koji nisu ustavno privilegovani, doprinosili su stvaranju svesti o potrebi protesta i insurekcije da bi se stvorila nova, pravna i demokratska građanska država Srbija, oslobođena apsolutizma monarhije i tiranstva birokratije, sa narodom kao suverenom koji je potvrđen Ustavom.

Iako su baš ovi članci, inače na liniji razmišljanja o državi naoružanog naroda (ali reklo bi se više iz praktičnih razloga slabljenja režima nego iz ideoloških razloga prihvaćenosti te marksističke teze), poslužili kao indikacija tužilaštvu da je Pašić kolovođa Timočke bune, on, po svemu sudeći, nije čak imao ni direktne veze sa podizanjem te bune. (U Proglasu Prekog suda od 4. 12. 1983. godine N. Pašić je prvi na dugačkoj listi osuđenih na smrt "kao jedan od najglavnijih podstrekača i podbadača na izdajničkom preduzeću protivu Veličanstva i zemaljskog Ustava Kraljevine Srbije").

IZBEGAVŠI U INOSTRANSTVO, osuđen na smrt u odsustvu, on će tek u emigraciji početi otvoreno da radi na rušenju režima, pripremajući sa crnogorskim četničkim vojvodom Pekom Pavlovićem oružanu akciju na teritoriji cele Srbije radi svrgavanja kralja Milana pod optužbom da je on "sluga Austro-Ugarske" koji joj je prodao nezavisnost Srbije.

Neretko se pravi greška kada se u tome vidi antimonarhističko opredeljenje Nikole Pašića. Radilo se o antidinastičkom, a ne antimonarhističkom delovanju, što potvrđuju i tadašnji Pašićevi kontakti i dogovori sa Petrom Karađorđevićem. Njegov cilj je bio parlamentarna monarhija sa dinastijom koja je proruski ili bar nije proaustrijski nastrojena, jer, u suprotnom, nije moguće ostvariti oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda u jednu državu.

Još 1883. godine smatrao je da su interesi Austrougarske i Srbije tako suprotni, i to na duži rok, da ako Austrougarska hoće da ostvari svoje interese "Srbija mora nestati, a ako Srbija ostvari svoje nacionalne ideje Austrougarska" se kao država bar mora umanjiti u meri koja više ne ugrožava Srbiju. Nije li tu klica Pašićevog "jugoslovenskog rešenja"?

Nije li on već tada pomišljao da stvaranjem jugoslovenske države definitivno razbije Austrougarsku kao trajni izvor opasnosti po srpski narod i da ujedinjavanjem sa Hrvatima spreči stvaranje samostalne, Srbiji po mnogo čemu konkurentne, hrvatske države, koja bi, uz to, po logici kolonijalnih odnosa, vrlo verovatno bila umnogome oslonjena na bivšu metropolu?

Tome u prilog ide i činjenica da je, uz svu obuzetost svojim nezavidnim položajem emigranta i stanjem u Srbiji, stalno razmišljao o rešenju pitanja Bosne i Hercegovine i mogućnostima ujedinjenja sa Hrvatima.

* * * * * * * * * *

HRVATI USTUPILI ISTORIJSKO PRAVO VATIKANU I BEČU

ŠTO SE BOSNE I HERCEGOVINE tiče, Nikola Pašić nema velikih dilema. Jedino pravedno rešenje je na liniji ujedinjenja svih Srba u jednu državu i on se stoga nada da će "pravi prijatelji istočnih naroda potpomoći da se Bosna i Ercegovina spoji sa Srbijom" , jer u strahu od "germanske opasnosti" on jedini spas svome narodu nalazi u Rusiji i njenom prisustvu na Balkanu. Nezadovoljan dotadašnjim doprinosom Rusije rešenju pitanja Bosne i Hercegovine, upozorava da svaka država, pa i ruska, mora da se preventivno stara o sebi i svojim prijateljima, jer, "što se ranije može lako i sa vrlo neznatnim žrtvama odbraniti, to se docnije neće moći sa ogromnim žrtvama spasiti".

Što se tiče ujedinjenja sa Hrvatima u jednu državu, u ovom razdoblju je nastao njegov veoma značajan, i tek nedavno objavljen, spis "Sloga Srbo-Hrvata", u kojem on izlaže svoja shvatanja o mogućnostima i uslovima ujedinjenja Srba i Hrvata u jednu državu. Spor između Srba i Hrvata, koji je već u to vreme smatran ozbiljnim, i koji se, između ostalog, vodio i oko toga ko će biti stožer sveslavenskog ili njihovog ujedinjenja, Pašić pokušava da razreši u korist teze o preimućstvu Srba.

Argumentaciju za to nalazi u postojanju "ideje slobode, bratstva i ravenstva" u srpskom narodu, kao ideje "demokratsko-slavenske", koja nedostaje hrvatskom narodu.

Na istorijska prava, kako sam kaže, ne polaže mnogo, već na prirodna prava, pre svega na pravo na samoopredeljenje. Ono može biti uzurpirano silom, ili ga se narod sam može odreći u korist tuđina, poput "plemena hrvatskog koje se odreklo dvaju suverenih prava na svagda i jedno je ustupilo sasvim vrhovnoj volji ustupaču, a drugo je ustupilo pod tim vidom da se može menjati po obostranom saglašenju" , tj. Vatikanu i Austrougarskoj.

"Narod srpski nije se odrekao nijednog svoga suverenog prava u korist kakve tuđe sile ili tuđe crkve ili tuđe dinastije ili države", kaže Pašić, izvlačeći iz toga tezu o asimetričnoj poziciji Srba i Hrvata na planu odnosa prema pravu na samoopredeljenje.

NA TOK I RAZVITAK naroda i država, a time i na njihovu srodnost veoma utiče vera.

Pored vere, "na formu, razviće i jačinu (zadatak) jedne države upliviše... pleme koje je izvršilo ujedinjenje, upliviše način kako se to ujedinjenje izvršilo".

Snažan limitirajući faktor ujedinjenja je katolička vera, kao i istorijsko sećanje srpskog naroda na nasilje "vlasti hrvatske" nad Srbima koje je bilo veće od turskog zuluma.

Na putu ujedinjenja se isprečavaju ne samo interesi Austrougarske već i njena snaga i sposobnost da manipuliše osećanjima celih naroda. Pašić predviđa da će Beč ne samo zavaditi pripadnike različitih veroispovesti u Bosni i Hercegovini nego ih i okrenuti protiv Srbije i Hrvatske, čak i to da može podstaći separatističke apetite u BiH, pa čak i pretenzije na Dalmaciju, Sandžak i Kosovo sa Metohijom.

Bitan preduslov, koji se mora ostvariti ako se hoće ujedinjenje, jeste da se slomi dualizam u Austrougarskoj i time i ona sama, a to može biti tek "kad Nemačka bude slaba".

Drugi uslov je da se ujedinjenje izvede pod "rukovodstvom i zaštitom moćne pravoslavne Rusije", a treći da se Hrvati vrate pravoslavlju i tradicijama Istoka uz "jemstvo da ubuduće opet neće pristati uz katolički zapad" .

Ali najvažnije od svega je da centar eventualnog ujedinjenja bude Srbija, a ne Hrvatska.

Kao veliku prednost srpske države vidi sačuvanost "slavenskih praelemenata društvenog poretka" u njoj, pre svega zadruge i opštine.

Navodeći niz drugih argumenata u prilog svojoj tvrdnji o Srbiji kao jedino mogućem centru ujedinjenja, Pašić isključuje bilo kakvu mogućnost da taj centar bude Hrvatska.