DA LI SU USTAŠE "UREDNO POPISIVALE" ŽRTVE? Poluvekovna brojčana projekcija najvećeg srpskog grada pod zemljom

Kao osmogodišnjak, reč Jasenovac prvi put pročitah na tek podignutom crnom mermernom spomeniku svoga dede po majci. U dnu kamena majka je dala da se urežu imena dedinih roditelja i braće, pamteći njegovu želju da ostavi ma kakav beleg o najbližima. Ostaše i fotosi majčinih stričeva, Ljubomir, na slici namršten, podsećao je na mene. Rano poistovećenje, robija s koje se ne izlazi.

Među očevim knjigama istorijske tematike, našao se i zadugo jedini moj izvor neposrednih fakata o Jasenovcu. Poratno fototipsko izdanje ratne latiničke brošure "propagandnog otsjeka NOVJ", s naslovom "Jasenovački logor" i podnaslovom "iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora". Uvrh korica bio je krupan nadnaslov "Dokumenti o zločinima okupatora i njihovih ustaških i četničkih pomagača" - premda unutra nema gotovo ni pomena o Nemcima, ni o četnicima - osim u priči o zatočenim kraljevskim oficirima kojima su ustaše čupali narasle brade (str. 23-24). Brošura je datovana 1942. godine, svakako u njenu drugu polovinu, jer se osvrće na kozaračku izgibiju u leto iste godine, na ogromne transporte naroda prispele u Jasenovac i stratište na Gradini: "Nekoliko dana dolazilo je kozarsko roblje iz Mlake i Uštica, vozom pješke i kolima. Većinom, žene, djeca i starci" (str. 52).

U UVODNIM NAPOMENAMA ove knjižice od četiri štamparska tabaka ističe se gola činjenična vrednost priređenih iskaza, iako možemo reći da je njihov redaktor bio vešt u oblikovanju građe. Davaoci iskaza su petoro pomenutih begunaca "i dva seljaka". Mahom jevrejska imena i prezimena, jedno srpsko, mimo one dvojice seljaka. Redaktorska ruka oseća se i u tome da se u tekstovima knjižice "Jasenovački logor" pojedinačni primeri, npr. hrvatskih i muslimanskih žrtava redovno narodnosno markiraju, neretko i poimence, dotle se Srbi, uglavnom, pominju kao etnički neoznačena, ali podrazumevana većina stradalaca s raznih strana Pavelićeve antidržave. Tako, nakon opisa izrežirane posete međunarodne komisije logoru jedan od begunaca svedoči i sledeći epilog posete: "Poslije komisije stizali su transporti naroda iz okoline Pakraca, Lipika, Siska, odsvakuda, iz čitave NDH... Sve je to pobijeno! Svi preostali stari zatočenici dobro pamte eru Pakrac-Lipik" (str. 15).

U opisu uređenja prostora pred rečenu inspekciju što je imala da potvrdi radni karakter logora, kaže se i sledeće: "Radilo se dan i noć. Ustaše su bile totalno pijane. Ljubo Miloš i neki Modrić jašili su pijani na konju, obilazili radove po logoru i ko im se nije sviđao toga su na mjestu ubijali" (str. 10).

Isto važi i za opis peći u staroj ciglani: "Dva dana poslije komisije došao je u logor ing. Ljubomir Pićili, zapovjednik radne službe, ustaški satnik. On je u logor uveo krematorij. Zato su ga zatočenici zvali: ing. Pećeli! U zgradi stare ciglane sazidao je u velikoj furuni dvije specijalne peći za 'keramiku'. Peći su radile na smjenu. Umjesto figurica od gline tu su pečeni ljudi, žene, djeca... Bacani su u peći živi i poluživi...

Peći ing. Pećelija radile su dan i noć, neprestano. Kroz tri do četiri mjeseca!" (str. 14).

Izdvajam fragment priče o gradnji savskog nasipa: "Gradili su ga Srbi i Jevreji iz logora II, koji se nalazio iza željezničke pruge u šumi prema Novskoj [...] Kako na putu za nasip tako i na samom nasipu, ko bi zastao na radu ili pao, njega bi pretukli i utukli, u nasipu zatrpali ili negdje drugdje pokopali. Lješevi su ostajali na putu za logor i na nasipu, svakoga dana po pedeset, šezdeset i više." (str. 18).

* * * * * * * *

SAVSKI LEŠEVI NA BEŽANIJSKOJ KOSI

NAPOKON, GRADINA, s bosanske strane Save, završna tačka mnogih logoraša, kao i onih transporta što su kroz logor samo prošli: "U Gradini pod obalom postoji kao neka terasa gdje iskrcavaju ljude, žene, djecu. Onda ih u manjim grupama odvode nešto dalje od iskopanih jama. Jedan ustaša drži žrtvu a drugi udara maljem po glavi. Trojica čuvaju pozadi da ko ne bi pobjegao. Ustaša kod klanja bude više ili manje, već prema tome radi li se o likvidaciji ljudi ili žena i djece. Tako je to išlo iz dana u dan, iz noći u noć.

Jame za usmrćene kopali su sve dalje. [...] Vidio sam napola pune rupe u kojima su lješevi uredno složeni kao na katove. Gdje stane cijeli čovjek metali su i po dvoje djece. Lješevi složeni kao cjepanice." (str. 26).

Priređivači u knjižici "Jasenovački logor" ocrtavaju glavne aktere logorskih zbivanja, među njima i ovaj: "Pudić, ime mu znamo. Visok, suv, mršav, živčano bolestan, u ustaškom radnom odijelu od cajga, bez ikakvih oznaka, sa revolverom pod kaputom. Šef masovnih ubijanja. Zatočenici koji su ga znali kažu da je likvidirao logor u Jadovnom u Lici (oko 30.000 ljudi). Žive bacao u provalije. Bio je u logoru Kraplje. Tamo je priredio masovno klanje jedne noći." (str. 43).

Pored mnogih pojedinačnih scena, u brošuri s kraja 1942. godine iščitavamo i opise logorskih prilika: "Masovno ubijanje - to je svakodnevna i svakonoćna pojava u jasenovačkom logoru. Stotine i hiljade idu u smrt bez prestanka. A postoje i naročita ubijanja iz naročitih pobuda. Ustaški krvoloci posebno kolju, da tako kažemo, za svoj račun; kolju na svoje i poglavnikove krvave imendane i rođendane, na pojedine svece, na Božiće i Đurđevdane." (str. 47).

Napokon, redaktor partizanskog "propagandnog otsjeka", ne mogavši posle svega iznesenog zadržati posve neutralan ton, dramatizovano pita: "Gdje su grobnice tolikog naroda? U samom jasenovačkom logoru između jezera, centralne kuhinje i baraka. Niže logora prema Koštarici. Po šumi oko ranije logora II. U Krapju. U Mlaci. U Ušticama, po seljačkim baštama, na pravoslavnom groblju. Po Gradini. Najviše po Gradini. Svukuda... Računa se da su u Krapju i Ušicama zatrpane desetine hiljada lješeva. A u Gradini, crnoj Gradini, i do dvjesta hiljada. Podivljala Sava podrivala je zemlju i podizala lješeve, a kada se smirivala u svoje korito, ostavljala je iza sebe ulegnuća nad jamama-grobnicama, odakle su virile ljudske cjevanice i lubanje." (str. 50). Evo, toliko je procenjeno, negde na pola radnog veka logora Jasenovac. A radilo se, nesmanjeno, do samog kraja.

Ali, ne možemo ništa mimo zatečene dokumentacije, jer kome je u interesu da takve podatke skriva ili uništava? Prah iz Pećelijevih krematorijuma odavno je rasut, kosti ulegle na sve rečene lokacije, ili otplovile do Beograda i do Crnog mora. Evo, naselje na Bežanijskoj kosi, u kojem boravim, okružuje skrovitu Belanovića rupu, u kojoj je pokopano više neizbrojanih hiljada savskih leševa, Kozarčana i mrtvih sa Sajmišta. Jasenovac nije samo u Jasenovcu, plovio je niz Savu do Beograda okađenog strašnim zadahom, a toliki su likvidirani po kraškim provalijama u ime projekta Jasenovac, od Jadovna do Prebilovaca.