KRACI DAVNO STVORENE DUBOKE DRŽAVE: Trinaesti jul u dve slike - između ponosa i korote

Ta će epoha, suštinski, biti okončana balkanskim ratovima, a Berlinski kongres, kao simbol priznanja ne samo državnosti, nego i istorijskog prava na obnovu srpske države, i tada i sada ima dvojako značenje. Osim ovog afirmativnog, koje se opravdano fokusira na pobjedu nad Osmanlijama, postoji i ono što ostavlja gorak ukus u ustima svakome ko je snivao srpsko ujedinjenje. Ne samo što su Srbija i Crna Gora onemogućene da stvore jedinstvenu državu, pa su ušle u epohu višedecenijskog dinastičkog nadgornjavanja te besmislenog i, sa stanovišta srpskih interesa, pogubnog rivalstva, nego su ostale uskraćene u pogledu mogućnosti da izvrše prisajedinjenje onih srpskih oblasti zbog čije se slobode i poveo rat - Bosne i Hercegovine. Velika bečka diplomatska pobjeda, krunisana faktičkom okupacijom i potonjom desrbizacijom BiH, takođe je imala neslavan epilog: Principov pucanj i srpski proboj Solunskog fronta su Andrašijevu taktičku genijalnost pretvorili u austrougarsku stratešku katastrofu.

Ipak, sjeme mržnje koje je Stambol zasijao, a Beč brižljivo zalivao, uznapredovalo je u Jugoslaviji, pa smo, tokom devedesetih, morali da branimo dio onoga što nam je, objektivno, pripadalo već 1878. Tako smo danas, poslije svega, u situaciji u kojoj, umjesto jedinstvene srpske države, sa sve Bosnom i Hercegovinom, svoje nade polažemo u opstanak Srpske, čija teritorija obuhvata manje od 50% onoga za šta su naši preci krvarili stoljećima. Da li je 13. jul 1878. godine pobjeda za Srbe? I jeste i nije. Odgovor, dakako, nije jednoznačan, jer smo dobili mnogo više od onoga što smo imali, ali i mnogo manje od onoga što smo zasluživali. Sem toga, evo i slikovite predstave Crne Gore u kontekstu Berlinskog kongresa, naime, crnogorskim predstavnicima je bio zabranjen pristup glavnoj sjednici dok se odlučivalo o njihovoj zemlji. Rasprava o Crnoj Gori započela je 1. jula 1878, na temelju teksta koji je za to pružao Ugovor u San Stefanu. Ni na jednoj od sjednica na kojoj je vođena debata o Crnoj Gori nije bio prisutan crnogorski izaslanik (ni Božo Petrović ni Stanko Radonjić). Njemu je jedino stajala na raspolaganju dobra volja pojedinih izvještača evropskih listova, ukoliko je kod njih postojala. (Branko Pavićević, Istorija Crne Gore, knjiga 4, tom 2, "Pobjeda", 2004, 310-311).

HEROJSKI ČIN JEDNE TRAGEDIJE

Italijani su uveliko stvorili okupacionu zonu u Jugoslaviji, a taj okvir je uključivao i veći dio današnje Crne Gore. Na Petrovdanskom saboru, 12. jula 1941, okupili su raznorodno i međusobno zavađeno domaće društvo: od bivših federalista koji su snivali obnovu petrovićevske ili ma kakve Crne Gore, preko jugoslovenskih birokrata koji su željeli sačuvati barem dio predratne infrastrukture za neka bolja vremena, pa sve od onih koji su pravdali kolaboraciju strahom od komunizma, podsjećajući, u krajnjem, na enormnu smrtnost u Prvom svjetskom ratu. Pojednostavljeno rečeno, dakle, Petrovdanski sabor je, barem na jedan dan, ujedinio suvereniste, predratne administrativce i čuvare biološke supstance.

S druge strane, dan kasnije, podignut je ustanak, koji je, opet, imao dva razvojna nivoa: na jednom je veoma vidno antiitalijansko ili, bolje rečeno, antiokupatorsko raspoloženje tadašnjih Srba, a na drugom nivou se nalaze političke organizacije i pojedinci - komunisti i rojalisti - koji nastoje da kanališu i kapitalizuju akumulirano nezadovoljstvo naroda. Opet, barem na jedan tren, rame uz rame su ratovali budući ljuti protivnici: "crveni", koji će, protokom vremena, revoluciju i obračun sa antikomunistima staviti ispred narodnog interesa i "crni", koji će, fokusirani na borbu protiv komunista, sve drugo staviti po strani. Epilog? Herojski čin jedne tragedije. Dan za ponos svih budućih generacija, jer je on, u neku ruku, ako pođemo od onog antiokupatorskog sentimenta u narodu, dubinski eho snage kosovskog zavjeta. Politička artikulacija takvog opšteg osjećanja je već nešto sasvim drugo i ona će usloviti tragičan karakter drame zvane Drugi svjetski rat.

Okupator je, nakon četiri duge godine, prognan, ali su zemlja i narod ušli u horor krvi, logora, potkazivanja i rata sa tradicijom naroda koji je, svojom krvlju, omogućio ratnu pobjedu. Poslije Jugoslavije, nalazimo se, opet, rascjepkani, izdijeljeni po ideološkom i svakom drugom osnovu, a kraci davno stvorene duboke (jugoslovenske) države svoju moć i danas crpe na zavjetu ćutanja o iznevjerenim osjećanjima i žrtvi srpskog naroda, upravo mu ugrađujući osjećanje kolektivne krivice. Da li je, dakle, 13. jul 1941. godine pobjeda za Srbe? I jeste i nije. Odgovor, opet, nije jednoznačan, jer su naši preci tog dana slijedili zavjet predaka - sloboda veća od života - što treba da nam služi na čast, ali je potonja politička zloupotreba tako hrabrog držanja unijela zlu krv među Srbe i trajno onemogućila njihovo zajedništvo.

Poslije svega, šta je nama 13. jul? Ambivalentna osjećanja i antagonističke posljedice: dobili smo države i slijedili smo zavjet predaka, što ovaj datum upisuje u srpsku istoriju svijetlim slovima. No, ne samo svijetlim, jer je sprečavanje stvaranja jedinstvene države (1878) i žrtvovanje Srba zarad tuđih interesa (1941) ovaj datum obojilo i nekim mračnijim tonovima.

Bilo kako bilo, na koji god način ovaj datum doživljavali, mi ga obilježavamo, ne zbog ideologa i politikanata koji su otimali krvlju stečeno i danas ga koriste za političke poene, već zbog potomaka onih koji su stegnutih zuba sanjali slobodu jer nisu znali šta će sjutra biti, makar tog dana, 13. jula, i ovo slovo je posvećeno njima, ne bilo kome drugom.