ISTORIJA KAO POMOĆNA DISCIPLINA DNEVNE POLITIKE: Pokušaj stvaranja trajnog antagonizma između Crne Gore i Srbije

Svaki od naznačenih motiva bi, u kontekstu mitotvorstva, između ostalog imao funkciju moralnog opravdanja za trenutnu orijentaciju elite crnogorskog nacionalnog projekta.

Prvi faktor, onaj koji se odnosi na unutrašnji razlog postojanja crnogorske države, definisan je tako da zadovolji dva kriterijuma: [1) zajedništvo iz straha i (2) političku diskreditaciju jedne od postojećih zajednica, s obzirom na to da ova država, do sada, nije pokazala sposobnost da stvori uslove u kojima 6i se proizvodio višak vrijednosti dovoljan za sve ili barem za uvjerljivu većinu stanovnika. Tako posložena igra, u stvarnosti, podrazumijeva saradnju elita crnogorske, bošnjačke, albanske, muslimanske i hrvatske nacionalne zajednice, a najmanji zajednički sadržalac njihovog savezništva jeste strah od jačanja uticaja ovdašnjih Srba, pa ih, sljedstveno tome, treba trajno izolovati, tako što će se normalizovati ideja prema kojoj je sasvim prirodno to što su oni izvan sfere političkog odlučivanja i raspodjele eventualnog viška vrijednosti. Tako nešto se može postići samo ako se kao dominantno društveno uvjerenje ustanovi ono prema kome Srbi, kao zajednica, snose istorijsku krivicu za sve što se, posmatrano s pozicije nosilaca crnogorskog nacionalnog projekta, doživljava kao prijetnja postojanju Crne Gore. S tim u vezi je i šire nastojanje da se konstruiše opšte stanovište o prirodnoj bliskosti pojmova koji se odnose na jedan kolektiv ("Srbi", SPC, "srpski jezik") i negativnih vrednosnih određenja ("fašizam", "iracionalizam", "poraz", "genocid", "okupacija", "izdaja", "peta kolona", "lažna istorija", "mitomanija").

Posljedično, funkcija trajanja Crne Gore se, usljed iznevjerenih očekivanja o slatkom životu nakon referenduma o državno-pravnom statusu, pronalazi u uvjerenju o biološkoj i egzistencijalnoj ugroženosti od Srba. Dakle, u ovom dijelu, na planu unutrašnje politike, funkcija mita o 1918. godini jeste označavanje ovdašnjih Srba nepopravljivo štetnim elementom, petom kolonom koja neprestano vreba priliku da doskoči crnogorskoj državi. Otuda i sukob između zelenaša i bjelaša doživljava reinterpretaciju, pa se ne tumači kao - najšire gledano - sudar dvaju različitih koncepcija južnoslovenske države, nego kao začetak trajnog antagonizma između patriota - Crnogoraca i izdajnika - Srba. Sljedstveno tome, a računajući i na postfaktičnost, kao bitno obilježje naše epohe, elita crnogorskog nacionalnog projekta redefiniše pogled na zajedničku nam prošlost, tako što ključnom pravcu onovremenog sukoba daruje značenje koje tada nije postojalo - ali je, cijeni se, sada neophodno - a sporednim incidentima priskrbljuje simboliku srpske mržnje i zavisti prema svemu što ima crnogorski predznak. Drugim riječima, vrijednost povijesti je u njenoj dnevnopolitičkoj upotrebljivosti, a stvarna nadmoć na tom polju pobjedniku daje pravo ne samo na pisanje istorije, nego i na stvaranje opasne iluzije prema kojoj se sva vremena stapaju u jednu tačku - upravo onu koja predstavlja simbolički izvor moći savremene elite.

Pozivanje na zlu kob 1918. godine - kada je riječ o unutrašnjoj politici - ima, ponavljamo, funkciju iznalaženja moralnog opravdanja za odstranjenje jedne zajednice. Paradoksalno, to je nesvjesno priznanje poraza, jer pokušaj da se potraga za stalnim unutrašnjim neprijateljem ugnijezdi u nacionalni mit ukazuje na to da jedna elita nije znala ili nije htjela da stvori funkcionalnu državu, čime je sam projekat nezavisnosti usmjeren ka zoni u kojoj se, po logici stvari, preispituje njegov smisao. "Nikad više 1918!", u tom kontekstu, shvatamo kao pokušaj da se zaustavi točak istorije, tj. da se spriječi otvaranje dijaloga o redefinisanju odnosa u ovoj državi. Poslužimo se analogijom: taj poklič nam pomalo liči na zaklinjanje u bratstvo i jedinstvo tokom osamdesetih godina prošlog vijeka.

PRILAGOĐAVANjE INTERESIMA ZAPADNIH SILA

Drugi faktor, onaj koji se odnosi na regionalni kontekst, odnosno ulogu Crne Gore na Balkanu, definisan je tako da zadovolji dva kriterijuma: [1) uvažavanje najmanjeg zajedničkog sadržaoca u sferi unutrašnje politike, a to je označavanje Srba neprijateljskim elementom i (2) uvažavanje odnosa koji SAD i EU kao ključni geopolitički akteri imaju prema Balkanu, a to je, svakako, procjena da je Srbija najveći potencijalni remetilački faktor. Posljedično, funkcija Crne Gore u regionalnoj politici sadržana je u tome da uvijek i bezuslovno djeluje kao nož u meki trbuh Srbije. To je konstanta od 1998/1999. godine i, dopustićemo sebi taj luksuz da prognoziramo, trajaće dok god je odnos snaga u geopolitičkoj areni takav kakav jeste. Mit o 1918. godini, u tom domenu, gradi se tako da Srbiju označi izvorom zla, odnosno zemljom kojom vlada mračnjaštvo i koja kontinuirano radi na tome da unesreći susjede, a naročit pik ima na Crnu Goru.

Svrha tih napada, kako nas podučavaju kreatori i sljedbenici crnogorskog nacionalnog projekta, jeste u velikodržavnim težnjama i pokušaju da se nadomjesti nekoliko vjekova nepostojanja istorije. Da li su te tvrdnje tačne? Smatramo da nijesu, ali to, u datoj igri, nije ni bitno, zato što funkcija mita o 1918. nije u tome da bude blizak istini, nego da posluži kao moralno ili psihološko opravdanje. Čega? U regionalnom ključu, opravdanje zabijanja prsta u oko Srbiji, kad god se za to ukaže prilika. Takvo držanje - prema crnogorskim mitotvorcima - nije izazvano njihovom pohlepom ili odsustvom hrabrosti da se geopolitičkim hegemonima kaže "Ne!" nego u preventivnom djelovanju, kako nam se, jelte, ne bi ponovila zlokobna Podgorička skupština. Pokornost, svakako, nije poželjan činilac nacionalnog mita, pa je, za potrebe bjekstva od suočavanja sa činjenicom o stvarnoj potčinjenosti - koja nalaže nastupanje protiv Srbije, uvijek i svugdje - mit o 1918. godini, odista, vrlo logičan izbor.

Treći faktor, onaj koji se odnosi na globalni kontekst, odnosno ulogu Crne Gore u svijetu, bolje rečeno njenu funkciju u očima velikih sila, opet je definisan tako da zadovolji dva kriterijuma: (1) u pogledu odnosa prema Rusiji, slijepo hodanje stazom koju su prokrčile velike sile sa Zapada te (2) staranje da se zauzme što vidljivija pozicija u promovisanju interesa istih sila u regionalnom okviru. Postoji i eufemizam za ovakvo držanje: ideolozi crnogorskog nacionalnog projekta ga zovu promjenom civilizacijskog kruga. Šta to, zapravo, znači i kakva je tu funkcija mita o 1918. godini? Najkraće rečeno, "promjena civilizacijskog kruga" je strukturno prilagođavanje interesima zapadnih sila i potvrda pounutrašnjenja kulturno-rasističkog pogleda na ono što se smatra Istokom. Istočno, između ostalog i rusko, drži se za mračno, strano, maligno, prljavo, podlo, svagda spremno da zakoči progres. Prema njemu se, kako nam poručuju, valja odnositi surovo i mesijanski. A mit o 1918. i ovdje nalazi svoje mjesto, jer je njegov neizostavni segment, između ostalog, tvrdnja o ruskoj krivici za onovremenu propast crnogorske države. Prosto rečeno, ideolozi savremenog crnogorstva tvrde da su Rusi pripremili teren za ono što je nastupilo 1918. godine, iz čega slijedi zaključak da je crnogorska dužnost - sada i ubuduće - da uvijek i na svakom mjestu zauzima antirusku poziciju (oni će reći antikremaljsku, tek da zavaraju trag). Za rusko dobro, dakako, jer tu zemlju treba civilizovati, a naša misija je, razumije se, da budemo od koristi u tom procesu. I ovdje - kao i u segmentu koji se odnosi na regionalni kontekst, vidimo da se, pomoću mita u nastajanju, traži zgodan način za psihološku transformaciju samoizdaje i podaništva u samopoštovanje i zrelost. Kažemo "psihološku", zato što samozavaravanje, ma kakve zaštitne mehanizme imalo, ne može da promijeni stanje stvari.

Imamo, dakle, tri faktora čiji prancipi imaju tačku spajanja. Ta tačka jeste crnogorski nacionalni mit u nastajanju. Nju, kao što je navedeno, čine (1) unutrašnja potreba, u vidu uvjerenja o izdaji, kao opravdanja za odstranjenje ovdašnjih Srba, (2) regionalna potreba, u vidu uvjerenja o zločinu, kao opravdanja za konstantno nastupanje protiv Srbije te (3) globalna potreba, u vidu uvjerenja o zavjeri, kao opravdanja za antiruski stav, odnosno promjenu civilizacijskog kruga. Dodatna poveznica između ovih faktora je i uvjerenje da centralna figura unutrašnje politike (ovdašnji Srbi) jeste eksponent regionalnog protagoniste (Srbija), dočim su oba ta činioca shvaćena kao proksi globalnog aktera (Rusija).

(Istorijski dodatak)