LIČNA I KOLEKTIVNA TRAGIKOMIKA

Ipak, izražena regionalna svijest, kao i određeni recidivi plemenskog ponosa koji je izvan plemenskog društva gubio funkciju, značaj i smisao, bili su i ostali simptomi kulturne nedovršenosti mnogog crnogorskog čovjeka, te jedne, u mnogim slučajevima, (samo)nametnute izolovanosti i umišljene samodovoljnosti. Otkud se javljaju isijavanja kompleksa više vrijednosti crnogorskog "nadsrbina" i njegova fanatična, a nerijetko infantilna, grandomania montenegrina, više iritantna nego simpatična, više samoljubiva nego rodoljubiva i više umišljena nego utemeljena na istorijskim činjenicama i realnom sociokulturnom pa i političkom stanju. Nije neopravdano tvrditi da crnogorsko "nadsrpstvo" nosi dječje lice infantilnog fanatizma koji može imati fatalan ishod u ličnoj i kolektivnoj tragikomici. Crnogorski "nadsrbin", u najvećoj mjeri, nastaje iz potrebe da se po hitnom postupku ponovo stupi u kontakt sa precima i nadoknadi teško nadoknadivi gubitak osjećaja jedinstva sa Srbima "svima i svuda", uzrokovan razvojem različitih antisrpskih procesa u Crnoj Gori.

Pošto "Junaci našeg doba" nemaju priliku - a možda ni volju - da ponove djela svojih predaka činom ličnog herojstva, fanatični izlivi njihovog nadsrpstva manifestuju se u neumjerenoj glorifikaciji predaka i crnogorskog srpstva, koja nema kraja ni početka, niti naročitog utemeljenja u komparativnim prilikama sa ostalim srpskim krajevima. Ona sama po sebi ne bi bila loša, naročito u sekulumu atomiziranog društva, da nije izraz jedne gordosti, jedne neodgovornosti pred nacionalnim zadatkom i da, nerijetko, veličanje svojih, crnogorskih, predaka nije samo uvod za nipodaštavanje tuđih, necrnogorskih, koji su takođe "svoji", jer su srpski.

Takođe, "nadsrpstvo" nekih crnogorskih Srba djeluje kao odbrambeni mehanizam: njime se nastoji prekriti neslavni dio crnogorske istorije, naročito potonjih trideset godina i uspostaviti nacionalni simulakrum u kome su crnogorski Srbi ponovo najbolji Srbi. Dakle, crnogorski "nadsrbin" očekuje nešto što bi, pored svih nedaća u kojima se nalazi, morao držati na kraju pameti: svesrpsko priznanje njegovog ekskluzivnog, nadsrpskog statusa. Takav stav pokazuje ličnu nezrelost, nacionalnu neodgovornost i kulturnu nedovršenost, raskriva tribalističku gordost, zamagljuje nasušne nacionalne horizonte, uzurpira razumijevanje nacionalnih prioriteta, ugrožava osnovne pretpostavke za razuman dijalog i naposljetku vodi u društvenu izopštenost. Međutim, budući da su crnogorske ustanove i institucije, kao i različiti političko-ideološki centri moći, toliko godina sistematski razarale srpski jezik, kulturu i tradiciju u Crnoj Gori, crnogorski "nadsrbin" zaslužuje izvjesno razumijevanje: sva vrata ove države za njega su bila zatvorena i zakatančena, izuzev policijskih, sudskih i zatvorskih, koja su ga, kroz godine sramne diskriminacije i neprestanog društvenog aparthejda, jedino čekala odškrinuta.

NEDOSTATAK SVESTI O SRPSKOM KULTURNOM JEDINSTVU

Jasno uočljivi nedostatak dovoljno razvijene svijesti o srpskom kulturnom jedinstvu može se nazvati jednim od centralnih problema našeg naroda. Zajednička, jedinstvena kultura nam omogućava da razumijemo "ko smo mi", pred drugima i pred sopstvenim odrazom; napajanje srpskom kulturom otkriva "autentično lično ja", a našu egzistenciju čini autentičnom. To se, naravno, ne ostvaruje egzaltiranim pozivanjem na slavu starih crnogorskih junaka. Staro i junačko umiranje za slobodu bilo je imperativ istorijskog trenutka, u kome se viteškim fatalizmom stradalo za uzvišeni ideal. U savremenosti, nama je ispostavljen nalog da živimo za slobodu, ako već ne moramo, poput naših predaka, za nju i da ginemo. Da bismo živjeli za slobodu, neophodno je da opstajemo u svojoj nacionalnoj kulturi, jer razvoj svijesti o nacionalnom jedinstvu nije moguć bez razvoja svijesti o kulturnom jedinstvu našeg naroda. Stoga je neophodno osloboditi crnogorsko srpstvo raznih štetnih stereotipa o necrnogorskim Srbima, da bi se ostatak srpstva mogao osloboditi zebnje da ći bilo ko u Crnoj Gori, ukoliko ne dobije verifikaciju infantilnog kaprica moralne, junačke i duhovne izuzetnosti, poput onog Crnogorca koji je tri puta bježao k Turcima zato što nije dobio povlašćeniji status, slijediti adolescentski princip: "Ako mi ne priznate da sam najbolji, uopšte neću biti Srbin." Pri čemu ontološki ne razumije da, ukoliko na taj način doživljava nacionalnu misiju - i ne treba da bude.

Da bismo uklonili neopravdano nepovjerenje koje guši nacionalni napredak, neophodno je da odbacimo sadržaje nasilno umetnute u našu svijest koji nijesu u duhu crnogorskog srpstva. Svaki put kad crnogorski Srbin, na pomen Srba iz određenih srpskih krajeva, gordo izusti neku nepristojnu uvredu treba da pomisli šta bi mu rekli njegovi preci koji su suznih očiju posmatrali stradanje svoje braće u neoslobođenoj zemlji. Tek tada, sa tako razvijenom sviješću, noseći visoku nacionalnu odgovornost, zaista ćemo moći da poštujemo i njegujemo srpsku kulturu kao cjelinu, držeći na umu riječi Stojana Novakovića iz njegovog teksta "Ujedinjujmo se kulturom!" objavljenog u dubrovačkom "Srđu" 1908. godine: "Šta može i šta smeta granica među sedam državnih vlasti, koje danas upravljaju narodom našim, duhovnom ujedinjenju naroda našega u obrazovanosti, u ukusu, u knjizi, u rodoljublju i u narodnim idealima? Kulturno Srpstvo može postati kad mi hoćemo. Ono treba da izađe iz duha i iz volje naše. Do nas stoji da ga iz visine budućnosti spustimo na zemlju naše opšte domovine. Za nj nema nikakve zabrane! Ujedinjujmo, ujedinimo srca naša!"