POHLEPNO PRISVAJANJE ISTORIJE: Aleksandar Ćeklić - "Ništa u bosanskoj kulturi nije vezano za bogumile"

On se pažljivo bavio tobožnjim "bogumilskim" povezom knjiga, i došao do dalekosežnih zaključaka: "Ne postoji nijedan ozbiljni istorijski dokaz o postojanju bogumila. Bogumili su kroz istoriju služili za osporavanje srpskog karaktera Bosne, a u novije vreme kao istoriografska osnova i opravdanje za stvaranje bošnjačke nacije i samostalne države Bosne i Hercegovine."

Aleksandar Ćeklić nas podseća da savremena istoriografija ne može da potvrdi bogomilsku mitologiju: 

- "Oportunizam istoričara, koji su kreirali taj mit, najbolje predočava svedočanstvo britanske istoričarke umetnosti Marijan Venzel, iz vremena šezdesetih, kada je boravila u Sarajevu i radila na knjizi "Ukrasni motivi na stećcima." Ona navodi zanimljiv razgovor koji se vodio u ateljeu Mile Ćorović i Mladena Kolobarića:

- "Tu se zatekao i Džon Fajn, koji je radio na sakupljanju podataka za svoje važno djelo "Crkva bosanska, nova interpretacija" (Njujork i London, 1975). Oboje smo u to vrijeme proučavali bogumilsku kulturu, nadgrobne spomenike i Crkvu bosansku. "Reci mi", pitao je Džon Fajn, "da li si našla bilo šta bogumilsko u vezi sa stećcima?" "He", rekla sam iskreno. "Ni traga. A šta je s Crkvom bosanskom? Jesi li tu našao ikakvu vezu s bogumilima?" "He", rekao je Džon. "Ništa dokazivo o Crkvi bosanskoj nema zajedničko s bogumilima. A ja lovim već dugo vremena." Tada i tu smo zajedno zaključili da ništa u bosanskoj kulturi nije vezano za bogumile, uprkos svemu što nam je rečeno. Sljedećeg dana sam posjetila svog mentora u Zemaljskom muzeju, dr Alojza Benca, koji me je inspirisao i ohrabrio za rad na knjizi o stećcima i omogućio mi pomoć od članova njegovog osoblja: Vlajka Palavestre, Nade Miletić i sada pokojnog Đure Baslera, koji je uvijek bio odani sljedbenik teorije o bogumilima. Benac je i sam, skupa sa Bihalji Merinom iz Beograda, napisao knjigu o stećcima, čiji engleski naslov glasi The Bogomils (London 1962). "Dr Benac", rekoh, "moram vam nešto reći. Prošle večeri sam razgovarala sa Džonom Fajnom, koji istražuje Crkvu bosansku. Zajedno smo zaključili da ni na stećcima ni u Crkvi bosanskoj nema ničeg bogumilskog. Mislim da bogumili nisu napravili stećke. Mislim da nikad nisu ni bili ovdje." "Znam", reče on. "Uvijek sam to znao. Ali to nije nešto što ja mogu reći. Vi to možete i ja ću vam pomoći." (Bosanski stil na ctećcima i metalu, Sarajevo, 1999)."

Dakle, u "Crkvi bosanskoj" nema bogumilstva.

ASLEKSANDAR ĆEKLIĆ ističe:

- "U sklopu mog istraživanja srpskih srednjovekovnih poveza knjiga, naišao sam takođe, na pojam - "bogumilski povez", o kome je pisala Berta van Regemorter, u tekstu "Povez jugoslovenskih ćirilskih rukopisa". /.../ Samo letimičan pogled bio je dovoljan da se utvrdi da je taj povez, i po dekorativnim i po strukturalnim elementima, istovetan sa srpskim srednjovekovnim povezima. To nesumnjivo potvrđuju ornamenti i njihova kompozicija, a osobito ornament dvoglavog orla, koji se više puta ponavlja. Ako imamo u vidu da svaki religijski pravac snagom svog duha stvara osobenu i prepoznatljivu materijalnu kulturu, bilo bi logično da i bogumilstvo iznedri specifičnu ornamentiku. Međutim, tu nikako ne bi moglo biti mesta za ornament dvoglavog orla, koji, kao istočno pravoslavni simbol predstavlja simfoniju cara i patrijarha, i, prema tome, kosio bi se sa bogumilskim učenjem. Sem toga, taj rukopis ne pominje ni Dragoljub Dragojlović, svakako najveći poznavalac bosanskog rukopisnog nasleđa.Moje viđenje, da to nije bogumilski povez, potvrdio je dr Ivan Kosić iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, napisavši mi da je pomenuti rukopis "Cetinjski psaltir s tumačenjima, (R 3.349), XV. st., srpske redakcije". Ostalo je samo nerešeno pitanje da li je ovo slučajna pogreška ili se radi o smišljenom podmetanju "dokaza" o bogumilima.

- "Krivotvorina je u svakom slučaju. A znajući srbofobe, ona je, po svemu sudeći, svesna.

BEČ PREOBLIKUJE SVEST MUSLIMANA

NA PITANjE ko od laži o bogumilima ima koristi, Ćeklić odgovara - okupatorski Beč, naravno. Okupator je među lokalnim elitama našao svoje saveznike. Prvi koji je ideju bogumilstva primenio na muslimane, bio je, po Ćekliću, Mehmed-beg Kapetanović. On je počeo gradnju mita "svojom brošurom Šta misle muhamedanci u Bosni (1886), gde je prvi put jedan musliman izrekao tvrdnju o poreklu bosanskih muslimana od bogumila. Preko lista "Bošnjak" odvijalo se usađivanje bogumilskog mita i preoblikovanje svesti muslimana sa ciljem stvaranja bosanske samosvesti. Bosanski muslimani su najbolji primer kako se lako manipuliše jednim narodom koji se odrekne svoje prošlosti./.../ Srljanje u traženju novog identiteta najbolje se može videti u Memorandumu koji su uputili muslimanski prvaci Hitleru 1942. godine, u kome se traži nemački protektorat nad Bosnom i Hercegovinom: "Fireru naš!/"/ mi, bosanski muslimani, nismo Vama i nemačkom narodu nikako odani zbog neke trenutne političke računice ili interesa. Premda živimo u ovoj zemlji gde postoji većina slovenskog življa, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i krvi nismo Sloveni, već da smo gotskog porekla/"/ Ovu veru pod narodnim imenom bogumila, što znači vere bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka u 1463. godini. Onda su svi odjednom primili islamsku veru, jer su islam, kao i naša bogumilska vera, u dlaku isti po verskim načelima" "(V. Dedijer i A. Miletić, Sarajevo, 1990)" Bogomili su, dakle, čak i Hitleru nuđeni kao dokaz izvesnih specifičnosti prostora Bosne i Hercegovine.

JASAN JE ĆEKLIĆ u svojim zaključcima: 

- "Svako ko se nepristrasno upusti u ispitivanje ove istorije, ubrzo uvidi da je sam pojam bogumili, kao i učenje o dualizamu, odbacivanju ikona, preziranju i gaženju krsta, nepriznavanju Jovana Krstitelja, odbacivanju Starog zaveta i slično, jedna konstrukcija koja nema naučno utemeljenje u bosanskim izvorima. Kada se sve to odbaci kao nenaučna hipoteza, ostaje ono što jeste - bosanski krstjani, koji su poštovali krst i ikone, Stari zavet, Jovana Krstitelja, imali slavu, nadgrobne crkve sa oltarom prema istoku, crkveni kalendar koji se poklapao sa kalendarom pravoslavne crkve, a jedna od najčešćih zakletvi vladara i vlastele je na 318 nikejskih otaca, kao što je bila praksa i u Raškoj. Ova zakletva mnogo govori, i ona je sama po sebi dovoljna da se stvori predstava o teologiji krstjana, jer se u njoj ogleda suština pravoslavlja, ali i isticanje razlike u odnosu na rimokatolike.

Ključni dokaz da u Bosni nije bilo bogumila, niti da su krstjani bili neka hrišćanska jeretička crkva jeste činjenica da, nakon turskog osvajanja, u Bosni nalazimo samo istočnopravoslavne, rimokatolike, prave Turke i one, kako kaže putopisac Benedikt Kuripešić, "koje mladost i lakoumnost navodi da se poturče". Da je ranije zaista postojala neka treća crkva, ona bi sigurno opstala i posle pada Bosne. Pretpostavka da su njeni pripadnici svi prešli na islam zbog sličnosti u učenju je besmislica, jer nema utemeljenje u zdravoj logici, istorijskim izvorima, teologiji, i, na kraju krajeva, kosi se sa Gausovom raspodelom verovatnoća, koja se inače koristi za analizu masovnih društvenih pojava.

Ćeklićeve analize su zasnovane na nauci i činjenicama. Pametnom dosta. Ali imperijalnim silama koje osvajaju Balkan nikad dosta. U službu svoje pohlepe one ne stavljaju samo vojske i golu silu, nego i nauku, pre svega istorijsku, koju pretvaraju u ideološke privide za lakoverne.