GORAN KOMAR, ISTRAŽIVAČ SREDNJOVEKOVNIH NADGROBNIKA: Stećci su srpski ekskluzivitet - najveći deo nekropola leži na srpskom tlu

Na polju istoriografije radi na obradi izvornih ćiriličkih dokumenata Boke Kotorske i Dubrovnika iz razdoblja od 17. do 19. veka. Pre dve godine u izdanju Kompanije "Novosti", na više od hiljadu strana, izašla je njegova knjiga "Ćirilični natpisi na stećcima". Ovom prilikom prenosimo izvode iz nekoliko intervjua koje je sa njim radio priređivač ovog "Istorijskog dodatka".

- Ja sam siguran da su prethodni istraživači stećaka vidjeli što i ja. Pokojna Marijan Venzel - izvjesno. Njoj, kao strankinji, Engleskinji, dugujemo zahvalnost za otvaranje ovog velikog poglavlja srpske narodne istorije u ovom dijelu Balkana. Uzmite njenu knjigu "Ukrasni motivi na stećcima" koja pripada sedmoj deceniji 20. vijeka. Pažljivo listajte njezine stranice sa hiljadama skica likovnih predstava na stećcima. Gledajte dalje. Uzmite gotovo nasumično osebujne kompozicije, bogate i detaljno raščlanjene figuralne scene koje i ne izgledaju da mogu imati vjersko-crkveno značenje. A onda se, na primjer, osvrnite na brojne internetske objave našeg prijatelja istraživača Vojina Spasojevića iz Bijeljine. Vidjećete jasne analogije koje g. Spasojević nalazi u hrišćanskoj pravoslavnoj likovnoj tradiciji. Ali, ni slučajno, od Marijan Venzel nije manja zasluga Marka Vega kome je 1980. u Sarajevu objavljena knjiga - zbirka radova "Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine", čiji su veliki dijelovi posvećeni dokazivanju pravoslavnog karaktera starih grobalja te zemlje, a time i dominantnog narodnog sastava njenog.

KADA SAM POHODIO dolinu Drine u njenom gornjem toku, hajde da uzmemo područje Čajniča, Foče, Goražda, imao sam priliku da se uvjerim da stariji muslimanski žitelji tih krajeva predstavljaju odlične kazivače o starini. Ja sam ubijeđen da oni upravo čine ostatke pređašnjeg srpskog stanovništva koje je tokom 15. i 16. vijeka primilo islam i koje, jednostavno, pamti spomeničko naslijeđe predaka. Katkada, ove familije pripadaju ranijem srpskom vlasteoskom elementu. Vidite, kada priđete istraživanju srednjovjekovnih spomenika, na primjer u Dabru u istočnoj Hercegovini, tamo ćete sresti jasna kazivanja o srpskoj pripadnosti nekih muslimanskih rodova. Postoji ostatak manastira u selu Strupići kod kuća roda Buzaljka. U nekim dijelovima opštinske teritorije Kalinovika, pronašao sam znatan broj u nauci neevidentiranih starih krstova koje je tamošnje stanovništvo potpuno sačuvalo. I tačno zna njihov položaj i značaj. Prilazi im sa poštovanjem. Imate takav slučaj u Baorima u Gatačkoj površi gdje su Memići (ovdje, moguće, stigli iz Novoga u Boki poslije 1687) pazili i ispravljali grobni krst sa natpisom.

Neobično je važno da još jednom istaknem uvjerenje da su naši susjedi muslimani apsolutno, kao i Srbi i rimokatolici, baštinici stećka. Ali, Srbi su poslije islamizacije Bosne i Hercegovine ostali vjerno na tome naslijeđu, nastavili masovno sa ukopima u stara groblja, produžili život universalnom balkanskom pismu - ćirilici i zadržali vjeru svetih.

SRBI SU OSTALI VERNI SVOM NASLEĐU

UKOLIKO BI DANAS stvorili jedan tim naučnika iz svih dijelova bivše Jugoslavije i različitih vjerskih i narodnosnih pripadnosti (iako podrazumijevamo da su naučnici objektivni i da vjera i nacionalnost kod njih ne igraju nikakvu ulogu) pa im dali zadatak da groblje po groblje obiđu čitav prostor bivše Jugoslavije, ovaj tim bi po završetku zadatka mogao izvijestiti o sljedećem: ubjedljivo najveći dio pravoslavnih grobalja obilježenih malim kamenim nadgrobnim krstovima između 17. i prve polovine 20. vijeka leži u sklopu srednjovjekovnih grobalja načinjenih od stećaka. Ovakva groblja se jako često u narodu označavaju kao "grčka groblja". Broj pravoslavnih crkvišta sa jasno naznačenim potkovičastim apsidama koje predstavljaju sastavni dio ovakvih kompleksnih, slojevitih lokaliteta je jako, jako velik i u čitavom prostoru Bosne i Hercegovine jasno prednjači nad ostalim vjerama. Ovo su mjesta na kojima i danas žive Srbi i na kojima se, ako nije izvršeno etničko čišćenje u potpunosti, kao u nekim dijelovima zapadnih krajina, oni i sada sahranjuju. Dosta je bilo slučajeva obnavljanja ovakvih crkvišta na čijim su temeljima tokom 19. vijeka, pa i ranije, podizane pravoslavne crkve. Ovo su činjenice koje bi bile donesene iz ovakve ekipne istraživačke aktivnosti kada bi ona bila obavljena. Ove uvide ostvario sam od 2004. godine, krećući se skoro na sedmičnom nivou po Bosni i Hercegovini, a takođe, velikim dijelovima Crne Gore.

U TOM ISTRAŽIVANjU su od velikog značaja bile teritorije Banjana, Drobnjaka i Pive, ali i Boke i Nikšićkih rudina. Takođe, to će mnoge iznenaditi, područje Stare Crne Gore. U mnogim mjestima su još uvijek sačuvani dijelovi srednjovjekovnih grobalja i kada se nađete na njima, možete pomisliti da ste u Nevesinju. Isto tako, događalo se da ponesem ovakve utiske: u nekim dijelovima Glamoča vidio sam krsne spomenike koji svojim oblikom neodoljivo podsjećaju na spomenike istočne Hercegovine, naročito bilećkog kraja. Da me je neko na te lokalitete doveo vezanih očiju, pa mi skinuo povez i tražio da kažem gdje se nalazim, ja bih se opredijelio za Bileću, a ne Glamoč. Ovo sada ističem iz razloga što sam sa saradnicima i kazivačima iz mjesta u Hercegovini nastavio sa još detaljnijim mapiranjima tog prostora koji je pripadao rusaškoj gospodi Kosačama i Pavlovićima. Sve što tamo nalazimo i posljednjih godina potvrđuje tu upadljivu sličnost u obliku spomenika, a često i glavnih plastičkih ukrasa i predstava kakve se viđaju u oba kraja. Ovdje ću pomenuti samo reljefne predstave sablji i sjekira.

Sve što u tom istorijskom prostoru mežete vidjeti svjedoči kulturno i crkveno jedinstvo središnjeg Balkana. A snažno je i temeljno iskazano mnoštvom vladarskih arhivskih dokumenata Bosne. Titulature su jasne i njima je istaknut istorijski i genetički primarijat srpskog naroda i srpskog imena kao dominantne narodnosne oznake stare Bosne i Huma. Arenge ovih akata govore pravovjernost vladara, ali ja sam ubijeđen da je slika svagdanjeg života oličena u epitafima i likovnosti grobnih spomenika još i puno snažnija potvrda vjerskog karaktera zemlje. Crkva, crkvena zgrada, temelj je sveg tog složenog materijalnog kulturnog nanosa Bosne. Bosanski krstijani se sahranjuju u crkvama.

ZATIRANjE SOPSTVENOG IDENTITETA

NEOBIČNO JE VAŽAN testament gosta Radina, koji je bio u službi Stjepana Vukčića Kosače, koji je sudeći po tituli bio pripadnik "Crkve bosanske". Evo što, ukratko rečeno, možemo zaključiti na osnovu ove njegove oporučne izjave:
1. Gost Radin i njegova Crkva ispovijeda "pravu vjeru apostolsku" u Višnjeg Boga i Svetu Trojicu nerazdjeljivu i jedinosuštnu.
2. Praznuje dane Rođenja Hristovog, Sveto Blagovještenje, Vaskrsenje, ali i Svetog Velikomučenika Georgija. Takođe, Vaznesenje i Svetog Petra i Pavla, kao i Svetog arhiđakona Stefana, arhistratiga Mihaila, Svetu Neđelju, Presvetu Bogorodicu i Sve Svete.
3. Tako Crkva izražava i ispovijeda Nikejski Simvol Vjere kako govore i povelje Bosne i Huma/Hercegovine.
4. Praznuje petak i nedjelju.
5. Crkva, dakako, posjeduje hramove i u njima ukopava svoje pripadnike (kako u Petrovićima, Vlahovićima, Milima...).
6. U crkvama se pale svijeće i održavaju parastosi.
7. U Crkvi djeluje monaštvo oba pola.
8. U Crkvi postoji Krsno ime.

SRPSKI narod bi trebalo da se oslobodi Bosni nametnutog obrasca i uvjerenja da sve što je starije od njegovog djeda ili pradjeda pripada drugim narodima. Takav je obrazac nametan i onda kada se uopšte nije moglo odrediti koji su to konkretno narodi zaposjedali njegov etnički prostor. Užasne efekte imao je i prenaglašen naučni stav o migracijama, dakle bosanskohercegovačkoj srpskoj imigraciji tokom 19. vijeka. Stav koji nije sagledavao kulturološki kontekst. Nije istovremeno istakao fakt srpsko-srpskog susretanja na kojem ja insistiram od 1998. godine. Useljeni, npr. iz Crne Gore ili Drobnjaka, na svojim novim staništima zatekli su "starinike". Osim toga, u starom kraju bio je stećak uobičajen. I pod stećak i pored stećka su se nastavili ukopavati tamo gdje su doselili.

Kod nas, veliku važnost u samozatiranju identiteta odigrao je snažni tradicionalni rodovsko-bratstvenički izolacionizam, težnja ka zatvaranju u sopstvene atare i familijarna naslijeđa. To sada ima poguban uticaj u Crnoj Gori gdje bratstva doživljavaju crkvu kao svoje bratstveničko vlasništvo. A naši pomorski trgovci u Boki još početkom i sredinom 18. vijeka svoje misli i darove oporučno upućuju cjelini pravoslavlja. Od Hilandara do Sinaja. Oni, kao priložnici, hrane ideju koja je totalno integralistička. Da podupru vaseljensku Crkvu. Crkvu praotaca, prvih patrijaraha. Čitavu razvojnu liniju pravoslavlja. Tu, u tom universalističkom konceptu i refleksu, leži put srpskom narodu. Njegova Crkva je srpska, a Srbi njome podupiru sveopštu crkvenu zgradu od postanja. Još i više, u ravni vjere i morala, nju podupire prosti dinarski gorštak koji gleda kako će iz cirkadijalnih životnih ritmova oskudne kraške vrtače izvući hljeb za svoju djecu. On je svojom žrtvom ravan starozavjetnim ocima.