ISTORIJSKI DODATAK - HRVATSKI POHOD NA JEZIK I DRŽAVU: Nasilje hrvatskih naučnika nad jezikom i nasilje nad ljudima

Kad god su nam govorili da se ne bavimo prošlošću, znali smo, ili je trebalo da znamo, da treba da zaboravimo Jasenovac i, pola veka kasnije, "Oluju", ili da zaboravimo nemačko bombardovanje 41, ali i savezničko 44, pa, naravno, i ovo poslednje, humanitarno, 99. Kad god su nam govorili da mi slavimo svoje poraze, hteli su, valjda, da kažu da treba da im se pridružimo u slavljenju zločinačke, odnosno domovinske akcije u "oslobađanju" Knina od Srba, kao onaj nesrećni Srbin, ministar u hrvatskoj vladi. A to je značilo da nas pretvore u zombije koji će, recimo, da dočekuju Ruse kao oslobodioce od Nemaca u Beogradu 44, a da sad dočekujemo Nemce i Amerikance kao oslobodioce od malignog uticaja Rusa. Kao što su oni dočekivali Srbe 1918. kao oslobodioce od Austrijanaca i Nemaca, pa onda, 41 - Nemce kao oslobodioce od Srba. Pa ponovo 44. i 91.

Uz to, traže od nas da uskladimo svoju politiku sa EU, što bi značilo da prihvatimo program koji važi još od Marije Terezije - da se Srbi (tada Rascijani) "svedu na pravu meru". Jer su se mnogo raširili po panonskim i balkanskim prostorima, i to iz vremena kad su sobom kao živim zidom, nekom vrstom Kineskog zida u ljudskom obliku, branili Bečko carstvo i buduću Evropsku uniju od Turaka. Ko zna šta oni danas podrazumevaju pod "pravom merom" za Srbe, u pogledu naše rasprostranjenosti i brojnosti, vere, identiteta, jezika. Kojih sve "pogrešnih" shvatanja treba da se odreknemo, koje države da priznamo i nacije i jezike da proizvedemo. Možda da govorimo BEHAES, ili, još bolje - hrvatskim, onim koji se nekad zvao srpski, potom srpskohrvatski i hrvatskosrpski.

U VREME KAD SE DOGAĐAO spor oko jezika, u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog veka, svako srpsko stanovište (da upotrebimo pojam koji je uveo još Crnjanski) bilo je automatski etiketirano kao velikosrpski nacionalizam i šovinizam. Takvu etiketu je, bez ikakvog oklevanja dobio i "Predlog za razmišljanje" grupe srpskih pisaca, i to kao odgovor ili reakcija na Deklaraciju o izdvajanju hrvatskog jezika iz, do tada, srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog. Ti srpski pisci su rekli da prihvataju nameru hrvatskih naučnika i pisaca da izdvoje svoj, hrvatski jezik, s tim što je to prihvatanje bila više ironična reakcija, s obzirom na nepostojanje lingvističkih razloga za takvu deobu jezika. Ali je najbitnije u "Predlogu" bilo podsećanje hrvatskih naučnika i pisaca da isto pravo na nacionalnu ravnopravnost, što je bio njihov glavni kao razlog za izdvajanje jezika, važi i za Srbe u Hrvatskoj, pošto se u "Deklaraciji" izričito traži da čitava prosveta i ukupna javna scena u Hrvatskoj koristi samo hrvatski.

Ništa u tom predlogu nije bilo nacionalističko i šovinističko, ali se njime dirnulo u najveću dogmu tog vremena - da niko ne sme da se meša u zbivanja u drugoj sredini i da mora da čisti samo svoje dvorište, na čemu se, između ostalog, i temeljila Titova ekskluzivna i neprikosnovena arbitrarna pozicija u višenacionalnoj zajednici. Uz to, "Deklaracija" je bila stav čitave hrvatske kulturne i naučne javnosti - potpisale su je sve institucije iz te sfere - a "Predlog" samo četrdesetak srpskih pisaca, pri čemu nije prihvaćen ni od Udruženja književnika. Dok se nije pojavio "Predlog" iz Beograda, niko u Zagrebu i Hrvatskoj nije uputio nijednu reč kritike "Deklaraciji". Ali je zato poltronsko srpsko političko rukovodstvo, koje se zbog neprestanih optužbi za velikosrpski nacionalizam, šovinizam, unitarizam itd. uživelo u ulogu dežurnog krivca, besomučno napalo "Predlog". Hrvatskom rukovodstvu je to bio dobrodošao alibi da, po tadašnjoj uhodanoj matrici veštačke političke i nacionalne simetrije, izađe sa stavom da je reč o dva nacionalizma... I tako je krenula opštepolitička halabuka o svemu i svačemu, a najmanje ili nimalo o jeziku, uz karakteristične za to vreme zamene teza, uzroka i posledica, te uz Krležine tautologije tipa da "nikada nije bilo da nekako nije bilo". Ovog puta je otprilike rekao da se, zapravo, nije dogodilo ništa novo ni dramatično, jer su Hrvati svoj jezik oduvek zvali hrvatski, a Srbi srpski. Slučajno ili ne, tek u pozadini jezičkog spora počeo je, te iste 1967. godine, rad na ustavnim amandmanima, koji su u istorijskom smislu označeni kao početak kraja Jugoslavije.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Jugoslaviju su stvorili narodi, a ne republike

TRIDESETAK GODINA kasnije, kad je kraj Jugoslavije bio počeo da se događa, novo srpsko političko rukovodstvo se, poređenja radi, postavilo skoro identično kao srpski pisci u "Predlogu za razmišljanje". Naime, ako Hrvati već toliko hoće da izađu iz Jugoslavije i to im se pravo mora uvažiti, isto tako se mora uvažiti i pravo Srba u Hrvatskoj da ostanu u Jugoslaviji. Da su to Hrvati uvažili, da nisu krenuli u nasilnu secesiju, rata ne bi ni bilo. Jer, to je podrazumevalo dogovor, a ne rat. Jugoslaviju su, uostalom, stvorili narodi, a ne republike. Badinterova komisija je to odbila i umesto prava naroda priznala pravo republika. Nemci su brže-bolje priznali otcepljenje Hrvatske i Slovenije, ucenjujući ostale Evropljane izlaskom iz EU. Hrvati su pre toga izbacili Srbe iz svog ustava kao konstitutivni narod, i - krvavi građanski rat mogao je da počne. Završio se, kao što je poznato, NATO podrškom i pomoći Tuđmanu da "slavnim akcijama" "Bljesak" i "Oluja" protera više stotina hiljada Srba iz "lijepe njihove".

Tako su Hrvati dobili, tačnije - oteli svoju državu, kao što su pre toga oteli i svoj jezik. A, mogli su drukčije, hoću da kažem poštenije, mada je iluzorno govoriti o poštenju posle toliko stotina hiljada proteranih, pokatoličenih (automatski i pohrvaćenih) i pobijenih Srba. Elem, da su uistinu hteli da imaju svoj, poseban jezik, onda bi uzeli čakavski dijalekat - i put ka hrvatskom jeziku bio bi otvoren i nesporan. Mogli su, doduše, da uzmu i kajkavski, jer jedan deo Hrvata govori tim dijalektom, a i Krleža je svoje "Balade Petrice Kerempuha" napisao na kajkavskom, ali bi imali probleme sa Slovencima, pošto je to dijalekatska osnovica slovenačkog jezika. Uzimanjem čakavskog dijalekta ne bi imali problema ni sa kim, a na tom dijalektu kojim se i sada govori u delovima Dalmacije i na ostrvima, u Istri i drugde, pisali su i stvarali poznati raniji hrvatski pisci: Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, kao i noviji: Vladimir Nazor, Šime Vučetić, Mate Balošević, Marin Franičević i drugi. Ali, u tom slučaju ne bi mogli da prisvoje dubrovačku književnost, koja je bila srpska i štokavska, kao ni štokavske govore velikih delova Slavonije.

IZA VIŠEDECENIJSKE halabuke o velikosrpstvu stvarala se, u pozadini, velika Hrvatska, onakva kakva nikad u istoriji nije postojala. Srbi kao svedoci i žrtve tih velikih jezičkih i političkih manipulacija i vekovni stanovnici mnogih prostora današnje Hrvatske, bili su nepoželjni, izloženi patološkoj mržnji, nasilnoj asimilaciji i, u pojedinim periodima, masovnom uništenju. Ono što je nedostajalo Hrvatima da budu Hrvati, a kasnije i Bošnjacima i Crnogorcima - svoj, poseban jezik - nije nedostajalo Kanađanima, Amerikancima i Australijancima da budu to što jesu - narodi - i da govore engleski, Brazilcima - da govore portugalski, celoj ostaloj Južnoj Americi da govori španski, pa ni Austrijancima, kao dugogodišnjim inspiratorima hrvatskog antisrpstva, da budu Austrijanci, a da govore nemački.

Što se samog tog, hrvatskog, jezika tiče, ilustrativno je citirati pismo zagrebačkog studenta Marina Stevanova, objavljeno u "Vjesniku" te iste 1967. godine, upućeno svom profesoru Ljudevitu Jonkeu, tvorcu "Deklaracije", u kojem traži od njega da prevede Deklaraciju na srpski ako misli da su hrvatski i srpski jezik različiti. "Budu li se ta dva teksta jezički razlikovala, javno ću Vam se ispričati i prihvatiti Vašu novu koncepciju. Ako to niste u stanju, onda bi bilo naučno i dostojno poštena čovjeka da javno izložote svoju zabludu i da se ispričate." 

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Vikipedija, Fejsbuk, Muzej Beograda, Arhiv "Novosti" i "Borbe"