ISTORIJSKI DODATAK - TEŠKA VARKA ZA HRVATSKI NAROD: Partijsko i državno rukovodstvo u Zagrebu primenjuje princip simetrije

Radio Zagreb je 18. marta objavio redakcijski komentar u kome je osuđen način na koji su potpisnici "Deklaracije" predstavili "aktuelnu problematiku ravnopravnosti zapadne varijante hrvatskosrpskog jezika", te je apelovano samo na druge metode za raspravu "o daljem razvoju i budućnosti hrvatskog i srpskog književnog jezika".

Time stvarne osude "Deklaracije" nije ni bilo, već se može govoriti o prihvatanju polazišne osnove o ugroženosti "zapadne varijante" zajedničkog jezika. "Vjesnik" je prećutao pojavljivanje "Deklaracije". Tek 19. marta u listu je objavljen redakcijski komentar "Politika, a ne lingvistika", koji je bio veoma blaga osuda "Deklaracije", a pored njega su objavljeni i tekst Novosadskog dogovora, Uvodna reč Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika i spisak naknadnih potpisnika Novosadskog dogovora.

Taj tekst je bio prva zvanična ozbiljnija reakcija na "Deklaraciju", koja je preneta istog dana i u Beogradu na stranicama "Borbe" i "Politike". U tom nepotpisanom tekstu osuđena je "Deklaracija", ali bez jakih reči, uz priklanjanje nekim stavovima u njoj i napade na stavove nekih srpskih intelektualaca iz prošlosti. Tekst je odisao umerenošću u kritici "Deklaracije" i bio je obojen politikom simetrije u osudi nacionalizma. U njemu "Deklaracija" nije okarakterisana kao nacionalistički ili šovinistički akt, već joj je zamereno to što je bila politički, a ne kulturni dokument, što se pojavila u trenutku kada su bili stvoreni nikad bolji uslovi za ekonomski, nacionalni i kulturni procvat Hrvatske u okviru Jugoslavije i što je nastala u "punoj tajnosti", bez obaveštavanja ili konsultovanja "političkih faktora".

NAJOZBILjNIJA KRITIKA teksta "Deklaracije" odnosila se na deo u kome je zahtevano da službenici, nastavnici i javni radnici službeno moraju da upotrebljavaju jezik sredine u kojoj rade, bez obzira na svoje poreklo. Taj zahtev je kritikovan u kontekstu "zajedničkog života Hrvata i Srba" u Hrvatskoj, uz tvrdnju da nije moguća ravnopravnost hrvatskog naroda u Jugoslaviji bez slobode i ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Okarakterisana je kao "politička diverzija" koja može samo da šteti hrvatskim interesima, ali joj nije prilepljena etiketa šovinizma.

U tekstu je bilo delova kojima se izlazilo u susret duhu "Deklaracije". Prihvaćena je tvrdnja da su postojali neki slučajevi neravnopravnosti hrvatskog jezika u praksi, ali uz konstataciju da su baš tada činjeni napori da se to ispravi. Princip određivanja simetrične krivice srpske i hrvatske strane bio je vidljiv iz dela članka u kome su kritikovani neki srpski intelektualci i listovi i to uglavnom van konteksta priče o jezičkom pitanju. [...]

Sledećeg dana, 20. marta, "Politika" je prenela i saopštenje Radio-televizije Zagreb u kome je "Deklaracija" dosta blago osuđena, tj. napadnut je samo njen metod jednostranog raskida Novosadskog dogovora i trenutak objavljivanja. Prva ozbiljnija osuda "Deklaracije" u javnosti bili su članci potpredsednika Savezne skupštine Miloša Žanka u "Vjesniku", koje je beogradska štampa ("Politika", "Borba", "Večernje novosti") prenosila od 20. marta. On je govorio o jezičkom pitanju u kontekstu nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Neustavan zahtev zabrane pisanja na srpskom

MILOŠ ŽANKO je u spor sa "Deklaracijom" ušao prvenstveno sa naučnog stanovišta, ali je svoje stavove prilagodio i političkom trenutku. Naučnim argumentima je branio postojanje zajedničkog jezika Srba i Hrvata. Obrazlagao je da su ti narodi preko sto godina imali zajednički štokavski dijalekat kao zajednički književni jezik.

Iako su koristili dva izgovora (ekavski i ijekavski) i dva pisma (latinicu i ćirilicu), to nije umanjivalo činjenicu da je taj književni jezik bio jedinstven po glasovnim, akcenatskim, obličkim i sintaktičkim osobinama. U političkom smislu je potpisnicima "Deklaracije" zamerao širenje uznemirenosti u javnosti, a opravdanost njenog objavljivanja dovodio je u pitanje pozivajući se na to da je Savezna skupština već stavila na dnevni red pitanje međunacionalnih odnosa i to ne pod pritiskom već "po logici promena koje traži privredna i društvena reforma, po logici Saveza komunista i druga Tita da se u svakoj etapi razvoja u nacionalnom pitanju i međunacionalnim odnosima bude na visini istorijskih zadataka".

I on se držao nacionalne simetrije, pa je u analizi "Deklaracije" pošao od kritike načina na koji su nacionalno pitanje rešavali "frankovci, ustaše, mačekovci i ostali šovinisti na ovoj našoj strani, a Karađorđevići, velikosrpska buržoazija, Stojadinović, četnici i ljotićevci na drugoj strani".

U ISTO VREME kada je preuzimala Žankove članke, "Borba" je 21. marta donela i tekst akademika prof. dr Ferda Čulinovića. Poput Žanka, i on je zahteve "Deklaracije" osuđivao kombinacijom naučnih i političkih argumenata. Prihvatao je da postoji "nacionalni naziv 'hrvatski književni jezik'", ali je negirao da je on ugrožen i pitao se "zar je naš jezik samo 'književni jezik'" i "zar naš narod nema prava da i on nešto kaže o svome jeziku, jer o njemu se upravo radi?"

Nije prihvatio razdvajanje srpskog i hrvatskog jezika. Autorima "Deklaracije" je prebacivao da su za hrvatski književni jezik smatrali samo "ijekavsku štokavštinu", a za srpski "štokavsku ekavštinu" i ukazivao na postojanje "štokavaca ekavaca" i "štokavaca ikavaca", kao i kajkavaca i čakavaca. Podelu je osporavao podsećanjem da je "hrvatskim jezikom, (štokavštinom i jekavštinom)" govorio veliki deo Srba (užički kraj, BiH, Dalmacija, Lika, Kordun i Banija), a "srpskim jezikom (ekavštinom)" "najčišći hrvatski krajevi" - Hrvatsko Zagorje, Istra i Hrvatsko primorje.

On je bio jedan od retkih koji je javno izneo i kritikovao zahtev potpisnika "Deklaracije" da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na poreklo, moraju upotrebljavati književni jezik sredine u kojoj rade i pitao potpisnike da li je taj zahtev u skladu sa Ustavom. Jasno je izveo posledice iz tog zahteva: "Po njihovome, na području važenja hrvatskog književnog jezika ne bi se dakle smjelo pisati - srpskim jezikom". Potpisnicima je negirao i pravo da govore u ime celokupne kulturne i naučne javnosti, tvrdeći da je ogroman broj naučnih i kulturnih radnika bio protiv njihovih zahteva. [...]

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Osuda metoda, a ne sadržaja

GRADSKI KOMITET Zagreba je o "Deklaraciji" počeo da raspravlja 20. marta, a potom je plenum GK o ovoj temi ponovo diskutovao 24. marta. Uvodno izlaganje je održao predsednik GK SK Zagreba Pero Pirker, a govorio je i sekretar IK CK SKH Miko Tripalo. "Deklaraciju" su, između ostalih, osudili Vatroslav Mimica i Mirko Božić (bivši sekretar partijske organizacije u DKH). Plenum je zbog "političke nebudnosti i neodgovornosti" isključio iz GK i SK Vlatka Pavletića, predsednika Društva književnika Hrvatske i glavnog urednika Matice hrvatske. Zagrebački komitet je odlučio da raspravljanje o odgovornosti potpisnika prepusti osnovnim organizacijama čiji su potpisnici bili članovi. Isto će uraditi i GK Beograda.

"Deklaraciju" je osudio i GO SSRN Hrvatske na svojoj Petoj plenarnoj sednici 22. marta, ali je i ta diskusija pokazala da jedinstvo u osudi dokumenta nije bilo nepodeljeno. Đuka Hrženjak, koji je izlagao referat o zadacima SSRN, osudio je "put i metode" autora "Deklaracije", uvijajući osudu teksta u osudu "birokratizma, koji uvjek teži da se izrazi u centralizmu kao svom najprirodnijem obliku" i služi se "unitarističkim, nacionalističkim i partikularističkim formulama". Diskusiju je obeležilo prebacivanje Ljubana Miljkovića Josipu Šentiji zbog negativnog stava prema istupanjima Miloša Žanka. Miljković je optužio Šentiju da je rekao kako u "Deklaraciji" "ipak ima nešto dobrog", da se ne mora osuditi i da Žanko "tjera vještice".

JOSIP ŠENTIJA se branio da se Miljković "inspiriše tračem". "Deklaraciju" je nazvao "teškom varkom" za hrvatski narod, smatrajući da predstavlja "težak napad" na interese hrvatskog naroda, ali se nije slagao sa ocenom da su to potpisnici uradili svesno. Šentija je jedan od ključnih zahteva "Deklaracije", po kome bi javni službenici u Hrvatskoj morali da koriste hrvatski jezik, okarakterisao kao "historijski reakcionaran", ali je tvrdio da su postojali problemi kada je neko kome je "materinski jezik ekavica u srpskohrvatskom jeziku" predavao u školi na ijekavici. Njegovo izlaganje je prekidano upadicama, pa mu je Drago Gizdić dobacio: "Tko ti daje tu snagu da tako govoriš s tog mjesta? Takvi i stoje iza 'Deklaracije' kao što si ti!" Žanko je smatrao da je Šentijin stav da treba osuditi dokument, ali ne dirati potpisnike, bio "oportunizam".

Žankovi stavovi nisu bili usamljeni u Hrvatskoj, ali u hrvatskom rukovodstvu nije bilo mnogo onih koji su iskreno podržavali njegovo ukazivanje na nacionalizam u Hrvatskoj, pa i njegov napad na "Deklaraciju". Deo političara u Hrvatskoj je uviđao opasnost od nacionalizma, a drugi deo je pred njim zatvarao oči, a potom na njegovom talasu gradio političku karijeru i nacionalno ime.

Među onima koji su bili uz Žanka kada je kritikovao "Deklaraciju" bila je Milka Planinc. Ona je u svojim sećanjima negativno ocenila i način na koji je on uklonjen na 10. sednici, negirajući netačne informacije Savke Dabčević Kučar da je podrška 10. sednici u Hrvatskoj bila nepodeljena. Planinc ukazuje da je Žanko imao mnogo protivnika, ali i pristalica... Žanku njegovi protivnici nisu oprostili otvoreno i oštro suprotstavljanje "Deklaraciji"... Cenu za svoje stavove platio je na Desetoj sednici CK SKH. [...]

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Partija nezadovoljna Društvom književnika

I AKTIV KOMUNISTA Društva književnika Hrvatske je posle dvodnevnog sastanka (29. i 30. mart) samo uopšteno i blago osudio "Deklaraciju". Za nju je rečeno da je izašla iz lingvističkih okvira i postala politički akt i osuđen je samo njen "jednostrani metod" rešavanja problema. Zaključci su usvojeni posle duge i burne diskusije.

Atmosfera je, posebno prve večeri, bila "nervozna", a rasprava "burna, otvorena, ali još ispunjena nepoznanicama i upitnicima" Član Društva književnika Hrvatske Milan Nožinić je u Saboru Hrvatske govorio da je za njega bilo "zaprepaštenje slušati pojedine komuniste koji ustaju u obranu 'Deklaracije'". Partija je bila nezadovoljna ovakvim razvojem događaja. Pet dana kasnije, 4. aprila, održan je novi sastanak. Ovoga puta je bilo više samokritike, ali glavni akteri suštinski nisu promenili svoj stav.

Najviše je govorio Petar Šegedin. Odbijao je svaku pomisao da je šovinista i tvrdio da "Deklaraciju" ne bi potpisao da je znao kakve će posledice proizvesti. Ipak, tvrdio je da su ga njegova višegodišnja iskustva u oblasti jezika i književnosti uverila da su srpski i hrvatski odvojeni književni jezici. Od tog stava nije ni tada odstupio. Na sebe je preuzeo odgovornost za "siže" "Deklaracije". Ni Slavko Mihalić nije bio mnogo kritičniji, svoje učešće u sastavljanju "Deklaracije" pravdao je uverenjem da je trebalo sprečiti nametanje "jedne jezičke varijante drugoj" i zamerio Tanjugu što je "Deklaraciju" "ekavizirao".

PREDSEDNIK MATICE hrvatske Jakša Ravlić branio se "najčistijim" i "najpoštenijim" namerama i time što nije mogao da pretpostavi da će "Deklaracija" izazvati reakcije kakve je izazvala, dok je Vjekoslav Kaleb priznao da sastavljači "Deklaracije" nisu politički sagledali "određene pojave".

Predsednik PEN kluba (centar za Hrvatsku) Miroslav Feldman se žalio da u tom svojstvu nije bio obavešten o donošenju "Deklaracije", iako je PEN klub potpisan kao treći. Feldman je kao glavne krivce za "Deklaraciju" među prisutnim komunistima označio Šegedina, Kaleba, Ravlića i Mihalića, rekavši da ih poštuje kao pisce, ali da su kao komunisti prvenstveno morali da vode računa o interesu svoje zemlje i naroda. Duško Roksandić je osudio i "Deklaraciju" i "Predlog".

Marin Franičević je potpisnike "Deklaracije" ocenio kao ljude koji su imali poštene namere, ali i upozorio da je "Deklaracija" mobilisala sve "neprijateljske elemente" i da je više naškodila nego doprinela rešavanju problema. Milan Nožinić je priznao postojanje ekscesa i sukoba na planu kulture i jezika, ali je dodao da oni nisu bili vredni "Deklaracije". Kao Srbin, posvetio je dosta pažnje napadima na "Predlog" čiji je sadržaj ocenio "stravičnim". Srbe u Hrvatskoj je smatrao sudbinski vezanim za hrvatski narod. [...]

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

U federaciji nije bilo državnog jezika

KAO LIST U KOME je objavljena "Deklaracija", "Telegram" je od druge polovine marta morao da pretrpi promene, ali i to da njegove prve strane u nekoliko narednih brojeva budu rezervisane za osudu tog dokumenta. Promenjena je koncepcija lista, Dalibor Brozović je nastavio da piše tekstove u rubrici "Jezik današnji", ali je u listu bilo više političkih tema u kojima su provejavali zvanični stavovi, Tito je slavljen više nego ranije sa slikama na naslovnoj strani, objavljivani su govori hrvatskih rukovodilaca sa sednica CK SKH... Doduše, "Deklaraciji" je retko spočitavan nacionalistički i šovinistički karakter. [...]

U jednom tekstu u "Vjesniku" citirano je 2. aprila pismo bivšeg Jonkeovog i Hrasteovog studenta Marina Stevanova iz Zagreba u kome je od Jonkea traženo da "Deklaraciju" prevede na srpski jezik, ako misli da su hrvatski i srpski jezik različiti: "Budu li se dva teksta jezički razlikovala javno ću Vam se ispričati i prihvatiti Vašu novu koncepciju. Ako to niste u stanju onda bi bilo naučno i dostojno poštena čovjeka da javno izložite svoju zabludu i da se ispričate". [...]

REPUBLIČKO VEĆE Sabora Hrvatske je "Deklaraciju" osudilo 30. marta. Na toj sednici je govorio predsednik CK SKH Vladimir Bakarić. Stavove iz "Deklaracije" je negirao tvrdnjom da od 1945, bez obzira na različite formulacije u ustavnim tekstovima, u federaciji nije bilo "državnog jezika" i nijedan jezik nije smeo biti nametan kao dominantan. Dokument je indirektno nazvao šovinističkim i označio ga neprijateljskim prema "našoj zajednici" i "današnjoj fazi naše socijalističke revolucije". Mada je osudio "Deklaraciju" koja je zagovarala postojanje posebnog hrvatskog jezika, Bakarić je priznao postojanje "hrvatskog književnog jezika".[...]

Formalno gledano, "Deklaracija" je u Hrvatskoj zvanično osuđena. To su učinili i partijski, i republički vrh, i javnost i potpisnici. Međutim, suštinskih i iskrenih osuda bilo je mnogo manje... U hrvatskom političkom vrhu i među potpisnicma glavnu reč su vodili oni koji su, uprkos zvaničnoj osudi, narednih godina suštinski zastupali duh tog dokumenta.

PARTIJA PROTIV KRIVIČNOG GONjENjA

SAVEZ KOMUNISTA nije pribegao krivičnom kažnjavanju intelektualaca koji su potpisali dokumenta o jeziku. Kažnjeni su samo članovi SK, i to partijski. SK nije mogao da prenebregne činjenicu da su polovinu potpisnika "Deklaracije" i "Predloga" činili komunisti. Kazne su u Hrvatskoj bile nešto oštrije nego u Srbiji. Prema podacima predsednika Gradskog komiteta Saveza komunista Zagreba Pere Pirkera, koje je izneo 19. aprila na sednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, kažnjena su 34 člana SK, od čega je njih desetoro isključeno iz partije. Šest kazni je povišeno odlukama opštinskih i univerzitetskih komiteta, a u dva slučaja su kazne umanjene. U Zadru je jedan član SK isključen, a jedan kažnjen.

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Vikipedija, Muzej Beograda i arhiv "Novosti" i "Borbe"