ISTORIJSKI DODATAK - OPTUŽITI SRBIJU ZA IZBIJANJE RATA: Veleizdajnički procesi bili su dobro osmišljena austrugarska ratna propaganda

General Oskar Poćorek, zemaljski poglavar, i Leo Bilinski, zajednički austrougarski ministar finansija, bili su mišljenja da treba raspustiti bosanski Sabor, ugasiti više uglednih srpskih listova, a prije svih ukinuti "Prosvjetu", maticu svih srpskih kulturno-prosvjetnih, sportskih i humanitarnih društava. Razmatrajući ulogu "Prosvjete", vlasti su ocijenile da je motiv za njeno osnivanje 1902. godine bila politička, a ne kulturna potreba srpskog naroda. General Stjepan Sarkotić dobio je 31. januara 1915. godine formalno odobrenje iz Beča da se društvo raspusti i konfiskuje njegova imovina. Suspendovanje ćirilice iz javne upotrebe obrazloženo je tvrdnjom da je ovo pismo temelj orijentalnog (vizantijskog) shvatanja svijeta i stoga kao strano tijelo šteti zapadnjačkom karakteru Austrougarske. ("Hrvatski dnevnik" pisao je kako su srpska vjera i ćirilično pismo bili u funkciji "posrbljavanja južnih zemalja Monarhije"; 12. novembar 1915.)

Zabrana ćiriličnog pisma nije bila ograničena samo na prostor Bosne i Hercegovine i Hrvatske, već je kasnije proširena na Srbiju i Crnu Goru, pa je srpski narod u svim državama u kojima je živio ostao bez prava da se služi vlastitim pismom. Ukidanje srpskih škola pravdano je kao akt državne samoodbrane i konačno gušenje nelojalnih stremljenja među srpskim stanovništvom. Umjesto da podižu lojalne građane, srpske škole su prema mišljenju vlasti odgajale zločince "koji su prvi bacili ugarak na svjetski rat". Od 194 predratna učitelja i učiteljice, njih 70 proglašeno je politički nepouzdanim i zabranjen im je dalji rad. Pomenute mjere pratilo je raspuštanje crkveno-školskih opština i ukidanje Statuta o crkveno-školskoj autonomiji iz 1905.

NAJJAČEM UDARU VLASTI bili su izloženi srednjoškolci - simpatizeri i pristalice Mlade Bosne kojima je suđeno na više sudskih procesa. Potom su uslijedila suđenja starijoj generaciji srpskih intelektualaca. Sudski procesi mladobosanskoj generaciji otkrili su da je ovaj pokret bio utemeljen "na širokoj osnovi i znatno većoj socijalnoj dubini" nego što su vlasti mogle pretpostaviti. Bosna i Hercegovina bile su uoči rata isprepletene mrežom tajnih đačkih kružoka.

Proces Pjanić - Ljubibratić, iz 1912. godine pripada predistoriji sudskih procesa bosanskohercegovačkoj revolucionarnoj omladini. Vlasti su ga organizovale otkrivši postojanje Srpsko-hrvatske napredne omladine u Sarajevu. Ustanovljeno je da je 1911. godine osnovana tajna đačka organizacija, koja se u radu rukovodila Prvom redakcijom opšteg programa Omladinskog kluba Narodno ujedinjenje, a čiji je predsjednik bio Ivo Andrić. Okružni sud u Sarajevu, koji je vodio proces, okarakterisao je za cilj društva kulturno, političko i državno ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca. Milošu Pjaniću i Dragoslavu Ljubibratiću na teret je stavljeno rasturanje zabranjenih listova i ometanje javnog reda. Policijskom istragom otkriven je spisak članova i simpatizera naprednjačke organizacije. Saslušano je više od 150 đaka, a među njima 1. februara 1912. godine i Gavrilo Princip. U grupi uhapšenih nalazio se i Cvjetko Popović, učesnik u sarajevskom atentatu. Suđenje je održano 22/23. aprila 1913. godine. Miloš Pjanić je osuđen na tri mjeseca zatvora zbog rasturanja zabranjene štampe. Po završetku procesa, vladin komesar za Sarajevo, baron Karol Kolas, ukazao je vlastima jednim memorandumom na zabrinjavajuće jačanje omladinskog pokreta u pokrajinama. Kako navodi Vladislav Glik, policijski činovnik iz Sarajeva, baron Kolas je umjesto odgovora dobio tek usmeni ukor "da se boji čak i dece".

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Strah od izbijanja narodnog ustanka

REPRESIVNE MJERE VLASTI, posebno usmjerene prema inteligenciji, provođene su sa namjerom da se Srbi zastraše i demorališu kako bi se spriječio narodni ustanak u pozadini fronta od čega su vlasti strahovale. Veleizdajnički procesi bili su dio orkestrirane i dobro osmišljene austrougarske ratne propagande protiv Srba i njihovih nacionalnih institucija. Najvažniji sudski proces održan u Bosni i Hercegovini tokom Prvog svjetskog rata organizovan je u Banjoj Luci od 3. novembra 1915. do 22. aprila 1916. godine protiv 156 Srba. Pred sudije su izvedeni predstavnici svih društvenih slojeva, od nepismenih seljaka, preko trgovaca, zanatlija i gostioničara, do sveštenika, učitelja, sokolskih prvaka, advokata. (Među najistaknutijim srpskim intelektualcima kojima je suđeno u Banjoj Luci nalazili su se: Vasilj Grđić, Vladimir Ćorović, Stevan Moljević, Vaso Glušac, Čedo Milić, Savo Ljubibratić, Vojislav Kecmanović, Branko Čubrilović, Dušan Subotić, Matija Popović i dr.) Šarolik sastav optuženih bio je za sud dokaz kako je "duh veleizdaje" zahva- tio cjelokupan srpski narod.

Suđenje je počelo koncem 1915. godine u vrijeme kada se Kraljevina Srbija savijala pred združenom austrougarsko-njemačko-bugarskom ofanzivom, pa je mračna perspektiva rata trebala da poražavajuće djeluje na "veleizdajnike" i srpski narod uopšte. Proces u Banjoj Luci imao je ista obilježja kao i mnogi drugi sudski procesi usmjereni protiv pokreta za jugoslovensko ujedinjenje i Srbije kao centra takvog okupljanja. Cilj austrougarskih vlasti bio je dokazati kako isključivu krivicu za izbijanje rata snosi Srbija zbog svoje političke i kulturne propagande u Bosni i Hercegovini.

VEĆINA OPTUŽENIH osumnjičena je da su bili članovi i povjerenici "Narodne odbrane". Pred sudom u Banjoj Luci ponovljene su austrougarske optužbe izrečene kako u julskom ultimatumu, tako i u kasnijem ratnom manifestu cara Franca Jozefa kojim je Srbija optužena za "zločinačko rovarenje", "potkopavanje temelja državnog poretka" i "podstrekivanje omladine na veleizdajnička djela". Zagrebački Jutarnji list pisao je kako "Narodna odbrana" predstavlja produženu ruku srpske vlade koja je "otrovala sve slojeve jugoslovenskog življa svojim ogavnim djelovanjem". Društvo je za svoje ciljeve navodno pridobilo sve srpske prosvjetne, crkvene, kulturne i privredne organizacije. Smatrajući Franca Ferdinanda najvećom preprekom "velikosrpskoj ideji" vlasti u Beogradu su odlučile da on mora biti uklonjen za šta su pridobili više "fanatizovanih" i "zaluđenih" mladića.

Nastojalo se dokazati kako su sve srpske kulturno-prosvjetne i humanitarne organizacije iz Bosne i Hercegovine radile po naredbama "Narodne odbrane", koja je označena kao centar revolucionarnih aktivnosti usmjerenih protiv Austrougarske. Tužioci su ignorisali činjenicu da, iako je povremeno imao podršku zvaničnog Beograda, srpski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini nije bio uvezen iz Srbije, već je samonikao, nastao je i razvijao se u Bosni i Hercegovini u specifičnim istorijskim okolnostima. Tragajući za korijenima tzv. velikosrpske propagande tužioci su dokazivali kako je Srbija već od polovine XIX vijeka među Srbima u Bosni i Hercegovini počela buditi nacionalnu svijest i raspirivala mržnju protiv osmanskih vlasti. Svi sudski procesi vođeni tokom rata u Bosni i Hercegovini, dovođeni u vezu sa "Narodnom odbranom", precjenjivali su značaj ove organizacije čime je tendenciozno zanemarivana autohtonost srpskog nacionalnog pokreta u pokrajinama.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ratno besnilo usmereno na ceo narod

SVA KULTURNO-prosvjetna društva sa srpskim nacionalnim predznakom, poput "Prosvjete", "Sokola", "Pobratima" i drugih raspuštena su i osumnjičena za antidržavnu propagandu i rad na izdvajanju Bosne i Hercegovine iz sastava Austrougarske. Djelatnost "Prosvjete" ocjenjena je veleizdajničkom, a za nosioce takvih aktivnosti okrivljeni su prije svih Vasilj Grđić, Sima Mirković i Vladimir Ćorović.

Tužioci su smatrali da su "Prosvjetine" pokretne biblioteke, umjesto prosvjećivanja naroda, služile za širenje velikosrpske propagande jer su sadržavale pojedine "prevratničke knjige" poput vlastima omraženog Kočićevog "Jazavca pred sudom", te djela Alekse Šantića, Stanoja Stanojevića i pojedine kalendare, iako mnogi od tih naslova nisu bili zvanično zabranjeni. "Narodna odbrana" je prema slovu Optužnice usmjeravala djelovanje "Prosvjete" pri čemu tužioci nisu uvažavali činjenicu da je "Prosvjeta" osnovana sedam godina prije "Narodne odbrane". U kontekstu saradnje sa "Prosvjetom" u optužnici su pominjani Stojan Novaković i Jovan Skerlić, oba imenovana za "velikosrpske agitatore", a Skerlić još i kao jugoslovenski nacionalista. Temeljno su analizirani njegovi članci objavljivani na stranicama lista i kalendara "Prosvjeta".

Izricanjem smrtne presude Vasilju Grđiću ujedno je presuđeno organizaciji u kojoj je radio više od decenije. Vlasti nisu zaboravile kada je u vrijeme tzv. iznimnih mjera 1913. godine sa saborske govornice doviknuo generalu Oskaru Poćoreku: "Žari, pali, udbinski dizdaru, i tvojoj će kuli reda doći".

Od 156 Srba kojima je suđeno na ovom procesu, njih 38 bili su članovi sokolskih društava. Vođa hercegovačkih sokola Čedo Milić, koga tužioci nazivaju fanatizovanim pobornikom sokolske ideje, osuđen je na smrt vješanjem, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne. Milića su vlasti progonile još tokom balkanskih ratova jer je upućivao narod da je zadaća "Pobratima" da se na strani Srbije bore protiv Austrougarske. Sokolski prvak Stevan Žakula tretiran je kao duhovni otac omladine čije je ime najuže vezano za istoriju predratnog srpskog sokolstva. (Od kolikog je značaja bio rad Stevana Žakule svjedoče riječi sokolskog prvaka Miška Jovanovića, pogubljenog u Sarajevu 1915. godine, koji je u istražnom zatvoru rekao: "Prije dolaska brata Žakule nijesam imao smisla ni za kakav nacionalni rad, bavio sam se samo pijankom, a brat Žakula je i mene i moje društvo potpuno preobrazio".)

ŽAKULA JE OPTUŽEN jer je objavljivao članke u mnogim sokolskim listovima, te drugovao sa "destruktivnim elementima" Miškom Jovanovićem, Veljkom i Brankom Čubrilovićem i drugima. Otežavajuća okolnost za okrivljenog bili su đački izleti u Srbiju sa tuzlanskim gimnazijalcima. Jednom od najistaknutijih srpskih sokolskih radnika Vojislavu Besaroviću, osim aktivnog rada u sokolskim listovima, na teret je stavljano i to što je od društva "Prosvjeta" obezbijedio redovnu materijalnu pomoć srpskim sokolima i stipendiranje đaka - članova sokolskih društava. Na suđenju je predočen podatak da je Sokolska župa Bosne i Hercegovine imala oko 3.000 članova povezanih idejom srpskog jedinstva pod parolom: "Da Srpski soko bude jedan, kao što je srpski narod jedan". Tužioci su smatrali da je rad "Sokola" i "Pobratimstva" u Bosni i Hercegovini bio tek maska za djelovanje "Narodne odbrane". Rad sokolskih društava bio je prema slovu optužnice potpun odraz rada "Narodne odbrane" prema čijem su programu i naređenjima "Sokoli" djelovali. Citirajući pravila ovog društva, tužilaštvo je navelo kako je jedan od njenih glavnih zadataka bio da što više omladine, koja ne potpada pod vojnu obavezu, upiše u sokolske družine, te da se u slučaju rata upotrijebe za oružanu akciju.

Na kaznu smrti vješanjem 22. aprila 1916. godine osuđeno je 16 lica. Optužbe su oslobođena 53 lica. Vrhovni sud u Sarajevu je februara 1917. godine nakon razmatranja žalbi odbrane i tužilaštva, uz nekoliko korekcija, potvrdio ranije presude. Prvooptuženi na procesu Vasilj Grđić osuđen je na kaznu smrti, a kao "najteži" krivac morao je prije smrti gledati pogubljenje petnaestorice svojih drugova. Cilj ovakvih presuda bio je da se zaplaše istomišljenici osuđenih i na taj način spriječi agitacija protiv monarhije. Danilo Dimović, jedan od advokata branilaca, smatrao je da bi većina smrtnih presuda bila izvršena da je proces održan početkom rata kada je u javnosti vladalo "prvo ratno bjesnilo". Izvršenje smrtne kazne trebalo je, prema Dimovićevom mišljenju, biti zastrašujuće upozorenje za budućnost.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Okovani robovi u zeničkom kazamatu

ODMJERAVAJUĆI KAZNE sud je naglasio da su osuđenici svojim djelovanjem nanijeli većem dijelu svijeta, a naročito Austrougarskoj, ogromnu štetu, a rad optuženih bio je jedan od uzroka izbijanja svjetskog rata: "Optuženici su, ako ništa drugo, sukrivci u golemoj svjetskoj nesreći i nenaknadivoj šteti". Nedugo potom, Srpske novine prenijele su pisanje lista Bachler Nachrichten koji navodi da se u Banjoj Luci nije sudilo po pravnim načelima već političkim motivima. Dalje se kaže da presudom nisu bili pogođeni samo osuđenici, već i sav srpski narod u Bosni i Hercegovini. "Ako se ova presuda izvrši, južnoslovenska rasa u dunavskoj monarhiji imaće jedan niz mučenika više", dodaje se u članku.

Zatvorenici su uprkos teškom položaju pokušavali da nastave sa normalnim životom iza rešetaka banjalučkog zatvora, o čemu svjedoči pokretanje tajnog, satiričnog lista "Mala paprika", koji su pripremali na papiru dobijenom od mještana iz grada. Neki su, kako bi prekratili duge i dosadne dane, učili strane jezike. Zatvorenici nisu odustajali ni od proslava krsnih slava, a koljivo, svijeće, hrana i piće dobavljani su iz grada. Prota Dušan Subotić je iza rešetaka svečano proslavio Časne verige. Zatvorski stražari su ispraznili jednu ćeliju i omogućili mu da u njoj ruča sa suprugom i ostalim zatvorenicima.

Većina osuđenih kaznu zatvora izdržavala je u Zenici, gdje su uslovi života bili izuzetno teški. Početkom 1917. godine glad u zatvoru poprimila je masovne razmjere. Mnogi zatvorenici su preturali po đubrištu u potrazi za hranom, a čak su i zatvorski čuvari jeli travu kako bi preživjeli. Kada su se neki zatvorenici požalili zatvorskom upravniku na glad, on im je odgovorio: "Bili ste spremni da umrete za vašeg kralja Petra i sada vam se pruža prilika da crknete". Posljedica mršave ishrane bilo je masovno razboljevanje zatvorenika. Sveštenik Matija Popović se sjećao kako su zatvorenici, izmučeni od zime i gladi, izgledali poput aveti.

OSUĐENICI SU TOKOM tamnovanja u Zenici namjerno bili izmiješani sa kriminalcima čime ih je vlast nastojala poniziti i ubiti u njima svako ljudsko dostojanstvo. Među zatvorenike povremeno su ubacivani doušnici, koji su zatvorske vlasti obavještavali o čemu su robijaši međusobno razgovarali i kakvo im je bilo raspoloženje. "Okupatorski prosvetitelji hteli su da nas ubede da smo sinovi nekakvog bosanskog naroda i da govorimo bosanskim jezikom, a još pradedovi naši stolećima i mi sada zovemo se i osećamo Srbima", zapisao je Jezdimir Dangić. Sreten Stojanović se sjećao kako je u kaznionici radio učitelj koji je imao zadatak da prevaspitava zatvorenike, bira im literaturu za čitanje i kod njih podstiče ljubav i lojalnost prema monarhiji. Stojanović mu je jednom prilikom rekao da samo budala može vjerovati da će neko poslije deset godina teške robije moći da voli Austrougarsku. Nakon dužeg insistiranja, zatvorenici su dobili izvjesnu literaturu za čitanje, koju je cenzura prethodno odobrila. Jezdimir Dangić je jednom prilikom kao obavezno štivo dobio propagandnu knjižicu štampanu u Osijeku na čijim se koricama nalazio kralj Petar koji natraške jaše magarca i drži ga za rep. "Kao ono Prometeju, prikovanu za visoku kavkasku stenu, i nama je crni orao, samo ovaj u gorem obliku jer je bio dvoglav, dolazio svakog dana i kljuvao jetru. Nije propuštena nijedna prilika da nam se da na znanje da smo okovani robovi, okovani Prometeji, i da čašu čemera i žuči moramo po kap ispijati", zabilježio je jedan bivši zatvorenik.

Uprkos svemu, zatvorenici su mirno i strpljivo podnosili svoje kazne. Božidar Tomić je zabilježio kako se niko od osuđenih nije žalio na svoju tešku osudu: "Ako je kome bilo nešto krivo, to je bilo zbog toga što je bio osuđen manje od drugoga". I austrougarske vlasti su bile začuđene upornošću i visokim moralom osuđenika. "Verovali su da će nas, posle mnogih patnji, videti pokolebane, decu s porušenim idealima, ulizice i malodušne, pa se prevariše", zapisao je Jezdimir Dangić.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Veleizdajnički sudski procesi u Hrvatskoj

VELEIZDAJNIČKI PROCESI nisu fenomen vezan samo za Bosnu i Hercegovinu. Austrougarske vlasti su i prije suđenja u Banjoj Luci, i uopšte početka Prvog svjetskog rata, često pribjegavale organizovanju takvih suđenja čime su se nastojale obračunati sa nacionalnim pokretima unutar Monarhije. U jeku Aneksione krize, kada se naslućivao mogući rat sa Srbijom, vlasti u Zagrebu pokrenule su sudsku parnicu protiv 53 Srba, članova Hrvatsko-srpske koalicije, na bazi lažnih dokumenata i svjedočenja Đorđa Nastića, austrougarskog agenta-provokatora.

U brošuri "Finale", bez ozbiljnih dokaza, Nastić je optužio srpske narodne prvake da namjeravaju otcijepiti južnoslovenske dijelove Austrougarske i pripojiti ih Kraljevini Srbiji. Optuženima je na teret stavljeno da su bili u vezi sa društvom "Slovenski jug" koje je navodno pripremalo revoluciju na prostoru Austrougarske. (Optužnica koju je Kraljevsko državno odvjetništvo u Zagrebu dne 12. siečnja 1909. podiglo protiv Adama Pribićevića i 52 druga radi zločina veleizdaje, Zagreb 1909).

Većina optuženih nalazila se u rukovodećim organima srpskih nacionalnih udruženja, štedionica, kulturno-prosvjetnih i sokolskih društava i zemljoradničkih zadruga. Braću Pribićević branio je Hinko Hinković, pravnik i saborski poslanik, jedan od prvaka Hrvatsko-srpske koalicije. Službeni Beč je ovim procesom nastojao opravdati aneksiju Bosne i Hercegovine, trajno kompromitovati jugoslovenski pokret, a Srbe i Kraljevinu Srbiju pred svjetskom javnošću prikazati kao remetilački faktor na Balkanu. Objavljivanje optužnice, neke vrste političkog pamfleta, praćeno primitivnom antisrpskom kampanjom, naišlo je na osudu evropskih intelektualaca i vodećih listova. ("To je jedna kolosalna burgija, napisana takvim jezikom, da je ne bi razumeo ni onaj koji nemušti jezik govori", navodi list "Pravda", komentarišući sadržaj optužnice).

U presudi izrečenoj 5. oktobra 1909. godine, na 12 godina robije osuđeni su Adam i Valerijan Pribićević, braća Svetozara Pribićevića. Presuda je izazvala osudu i zgražavanje javnosti na jugu monarhije, a posebno u Srbiji. Obje strane u postupku uložile su žalbe, pa je aprila 1910. godine drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu i pustio osuđene na slobodu, da bi novembra iste godine vladarevom odlukom sudski postupak bio obustavljen.

SVOJEVRSNI PRODUŽETAK zagrebačkog suđenja bio je Fridjungov proces u Beču. Naime, bečki istoričar Hajnrih Fridjung je, u člancima objavljenim marta 1909. godine u bečkoj štampi, optužio četvoricu članova Hrvatsko-srpske koalicije da su plaćeni agenti srpske vlade. Uslijedila je tužba prozvanih političara protiv Fridjunga i listova koji su prenijeli ovu dezinformaciju. Sudski proces, koji je počeo decembra 1909. godine, otkrio je da su dokumenti koje je Fridjung predstavio kao dokaze zapravo bili falsifikati nastali u austrougarskom poslanstvu u Beču. Bečka vojna štampa ocijenila je završetak Fridjungovog procesa kao "strašan poraz" i "blamažu svjetsko-istorijskog značaja". Oba procesa izazvala su skandal širokih razmjera i moralni poraz Austrougarske pred evropskom javnošću.

Gotovo istovremeno sa sarajevskim procesom Principu i drugovima, državno tužilaštvo u Zagrebu podiglo je 29. oktobra 1914. godine optužnicu zbog zločina veleizdaje protiv dr Laze Popovića, dr Milana Metikoša, Milana Teodorovića, dr Srđana Budisavljevića i Đure Gavrilovića. Prvooptuženog Popovića sud je teretio što je 1904. godine osnovao Srpsko sokolsko društvo u Sremskim Karlovcima i tako dao podsticaj daljem osnivanju sokolskih društava širom Monarhije, što je zagovarao ujedinjenje svih sokola na tlu Austrougarske sa onima u Srbiji i propagirao političko jedinstvo cjelokupnog srpskog naroda. Srđan Budisavljević, poslanik Srpske samostalne stranke, kao starješina Krajiške sokolske župe uhapšen je 22. avgusta 1914. godine. Svi su optuženi za veleizdaju i širenje velikosrpske propagande kroz sokolska društva sa namjerom dizanja ustanka i pripajanja Srbiji dijelova monarhije. Presuda je donesena januara 1916. godine i njom je prvooptuženi dr Laza Popović osuđen na 14 mjeseci teške tamnice, da bi mu kazna kasnije bila smanjena na 12 mjeseci zatvora.

AMNESTIJA OSUĐENIH NA SMRT

BOSANSKO-HERCEGOVAČKA emigracija i Vlada Kraljevine Srbije preduzele su poslije suđenja u Banjoj Luci opsežne diplomatske mjere kako bi bila pomilovana lica osuđena na smrt. Samo nekoliko dana po izricanju prvostepene presude grupa srpskih političara i javnih radnika, političkih emigranata, uputila je proglas Srbima u Americi moleći ih za pomoć i ujedno opisujući progone civilnog stanovništva u Bosni Hercegovini. U proglasu se pominju Veleizdajnički proces u Banjoj Luci i četiri đačka sudska procesa. U korist osuđenih na smrt angažovani su papa Benedikt XV, španski kralj Alfons XIII, Međunarodna parlamentarna unija, Liga švajcarskih žena i mnoge druge organizacije. Intervencija preko španskog dvora bila je višestruko korisna... Znajući da će pogubljenje osuđenih na smrt naštetiti Monarhiji, papa Benedikt XV se lično založio za pomilovanje osuđenih.

[...] Među jugoslovenskom emigracijom veoma aktivan bio je Pero Slijepčević, koji je 1915. godine u Njujorku objavio knjižicu kojom je svjetsku javnost upozorio na zločine austrougarske uprave nad svojim podanicima. Troškove štampe snosio je Mihajlo Pupin. Sveukupno loša politička situacija u Monarhiji, smrt Franca Jozefa i stupanje na prijesto cara Karla, olakšali su pomilovanje osuđenih... Car Karlo je 29. marta 1917. godine obavijestio Alfonsa XIII da je pomilovao osuđene na smrt u Banjoj Luci. Vasilju Grđiću, Kosti Gnjatiću, Matiji Popoviću, Bošku Čapriću, Đorđu Dakiću, Mihajlu Saviću, Mirku Tomoviću i Čedi Miliću smrtna kazna zamijenjena je doživotnom teškom tamnicom. Simi Begoviću, Milanu Petkoviću, Dimitriju Jevđeviću, Milutinu Jovanoviću i Petru Bilbiji smrtna kazna zamijenjena je dvadesetogodišnjom kaznom zatvora, Dimši Đokanoviću i Aleksi Jakšiću kazna smrti zamijenjena je šesnaestogodišnjom zatvorskom kaznom, a Radivoju Đuranoviću kaznom zatvora u trajanju od 15 godina. Policijska direkcija u Sarajevu je nedugo potom izvijestila da je pomilovanje osuđenih, posebno Vasilja Grđića, kod pravoslavnih izazvalo veliku radost, a kod ostalih konfesija nezadovoljstvo.

Fotografije: iz knjige "Veleizdajnički procesi Srbima u austrougarskoj", arhiv Novosti i Vikipedija