KAD BEG NIJE NI ZA KREVET: Turska kula u Kalipolju i putopisi Božovića svedoci vremena
KAMENA kula na brežuljku u Kalipolju, pod Javorom, u novovaroškom selu Ljepojevići, svedok je smene carevina u drugoj deceniji 20. veka, kratkog radovanja u Starom Vlahu zbog izbavljenja ispod turskog jarma 1912. godine, ali i novog pada pod okupaciju Švaba kao i slobode što stiže sa soluncima.
Nedaleko od srpsko-turske granice kulu je prema zapisima hroničara Vukomana Šaliporovića, beg Huko Kučević iz Bijelog Polja podigao između 1878. i 1885. Nemirna granica, postavljena da deli isti narod, nije davala dovoljno sigurnosti begu da stanuje kod čivčija. Posle oslobođenja od Turaka u Prvom balkanskom ratu, kula je pripala čivčiji Milu Novkoviću (1868-1944), koji je na kamenoj tabli iznad vrata napisao "Bela vila Novkovića Mila".
O tom "vaktu i zemanu" kad se carstva menjala, o ožiljcima prošlosti, mentalitetu i igri sudbine pisao je Grigorije Božović (1880-1945), reporter "Politike", u rukovetima putopisa "Po Starom Vlahu", objavljenim 1935. godine i sabranim u knjizi "Graničarska kob". Beležeći da je stari borac i nacionalni poslenik Mile Novković iz Ljepojevića zadobio dva dobra, dva znaka begovanja i vladavine, carstva i gospodstva, Božović podseća:
- Zauzeo Mile Novković kulu Kučevića, namestio metalni krevet turskog oficira iz uprave u Kalipolju u glavnoj sobi. Došao mu aga Kučević na konak, te da vidi šta misli njegov čivčija i da li će mu što dati od četvrtine. Oko ponoći Mile sa kreveta naređuje da se begu prostre neko prteno šiljte na pod: "Nije beg naučio na krevet, prostrite mu dolje..."
Nakon nepune tri godine, za slobodu se u Starom Vlahu govorilo: "Kratko beše"! Srpska vojska se 1915. godine zaputila preko albanskih gudura, a Božović piše "da je došao Turčin Kladničanin, zamenio Mila Novkovića u vlasti, izgnao ga iz kule Kučevića i nije mu dao da ponese metalni krevet..."
- Prve večeri ga je pozvao na razgovor i konak, pa se razbaškario na krevetu i odzgo nešto snishodljivo, više da se poćakne, naredio: "Nije Mile naučio na krevet, za Turčina je to!
Prostrite mu dolje jednu postećiju".
Okreće se ratna sreća 1918. godine. Božović pripoveda da se opet pojavio Mile Novković, koji je dotle tri godine proboravio s puškom u gori iako prilično star.
- Izbacio je iz kule i opštine Kladničanina, zadržao oficirov krevet, pa i danas rado prima na konak i Kladničanina i Kučevića ako mu dođe, jednako zapovedajući ženi ili sinovima: "Prostri za Turčina musafira (gosta) dolje...!"
I govorio je taj starac, zapisano je na stranicama putopisa: "Ne bi dao tu kulu ili krevet ni za živu glavu".
Idući u susret obeležavanjeu jubileja, 110 godina slobode, u Starom Vlahu podsećaju na poodavno pominjanu inicijativu da se u čast Mila Novkovića i komita, u čijim četama je proveo više godina, podigne spomen-česma u Ljepojevićima. Novković je godinama pre oslobođenja bio poverenik srpske vlade i prenosio preko granice plate za učitelje i nastavnike sve do Pljevalja i Prizrena, pa je za nacionalne zasluge dobio Orden Svetog Save.
PUŠKARNICE
KULU su majstori Luka Ivanković i Tadija Krstić zidali "da vjekuje": imala je prizemlje i sprat sa odžaklijom i zidove debljine jedan metar, sa 11 puškarnica, teškim mandalom i vratima okrenutim zapadu...
U dva navrata je pregrađivana, okrugli prozori zazidani, a pravougaoni povećani, pa je stambeni objekat potomaka.