SUSRET SA ISTORIJOM - ZAGREB SVOJATA SRPSKU PROŠLOST: Srbi katolici kao skrajnuta tema o kojoj naša javnost zna malo toga

Na njihovom "ubrzanom susretu nakon čudnih i nezgodnih događaja na Cetinju", utrkivali su se ko će poslati oštriju poruku Srbiji, a usput i Rusiji. Kao da su se trudili da potvrde latinsku poslovicu koja kaže: apsurdno je da nad drugima vlada onaj koji ne zna da vlada samim sobom.

Tako se Milo obreo među Hrvatima kojima je pre neku deceniju slao poruke slične onima koje sad upućuje Beogradu, poput one "Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena." Uostalom, kao bivši komunista savladao je teze o dijalektici, promeni mišljenja, stavova, promeni nacije, i naučio da principe treba isključivo shvatati kao trenutnu potrebu.

Nije naodmet podsetiti da su prvi pojačani šumovi na vezama između Srbije i Crne Gore kao članica federacije, pokrenuti posle 10. sednice CK SK Hrvatske na kojoj je praktično iscrtano rušenje Jugoslavije. Prvi put će tih godina biti pomenuto i pitanje crnogorskog jezika, odnosno potrebe da se jezik kojim se govori u Crnoj Gori umesto srpsko-hrvatskog preimenuje u crnogorski. Urađena je i analiza, iz koje je zapamćeno da na srpsko-hrvatskom "vjetar duva", a da na crnogorskom jeziku to glasi "vjetar puva". Usput, postojanje crnogorskog jezika prvi će javno "ozvaničiti" Vladimir Bakarić, 1978. godine, posle primanja počasnog doktorata na Univerzitetu "Veljko Vlahović" u Titogradu. U intervjuu "Pobjedi" tim povodom Bakarić je rekao da Crnogorci govore crnogorski, jezik koji se razlikuje od književnog srpskog. A nešto ranije Miroslav Krleža je pružio ruku jednom od ideologa crnogorskog separatizma Saviću Markoviću Štedimliji, koga je zaposlio u Leksikografskom zavodu. Onog Štedimliju, koji je tvrdio da je Crna Gora u ranom srednjem veku pripadala "crvenoj Hrvatskoj", iz čega je izvodio tezu o hrvatskom poreklu stanovništva Crne Gore.

U STVARI, predsednik Đukanović je bio u poseti savezniku, ne samo po članstvu u NATO savezu, već savezniku u jednom značajnijem poslu - brisanju svih tragova srpskog postojanja u njihovim državama. I može od Hrvata štošta da nauči.

Već decenijama u Zagrebu se svojata deo po deo srpske prošlosti i to po principu "uzmi šta ti se svidi". Za tamošnju javnost nema nedoumice, Milutin Milanković je hrvatski naučnik. Na pomen Nikole Tesle nikada nisu imali dilemu. Genije iz Gospića je hrvatski naučnik. "Noć muzeja", koja se krajem januara organizuje u gotovo celoj Evropi, pre neku godinu u Hrvatskoj je bila posvećena izumima i otkrićima Nikole Tesle. Zato ne čudi što je prilikom susreta sa ruskim liderom Vladimirom Putinom, bivša predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, ne bez ponosa, rekla kako je "jedan Hrvat bio ruski admiral". Reč je o Matiji Zmajeviću, Bokelju iz Perasta, admiralu flote Ruske mornarice, članu Admiraliteta carske Rusije i osnivaču Kaspijske flotile.

A ko je zapravo bio admiral Matija i ko su bili Zmajevići? Njihovi preci su bili poreklom viteška porodica iz Duklje. Dolaskom Crnojevića na vlast doseljavaju se u Njeguše. O nekadašnjem bratstvu Zmajevića u Njegušima govori i toponim Zmajevića Krši i Zmajuša. Krajem 15. veka, u vreme kada su Crnu Goru napuštali i Crnojevići, silaze u Kotor, gde stiču nešto ugleda i imetka. Iz Kotora prelaze u Perast i u novoj sredini uspevaju da puste duboke korene i da se probiju u prve redove uglednika. Ubrzo prihvataju katoličku veru, ali svoje poreklo, međutim, nisu zaboravljali. Celokupno njihovo potomstvo je vaspitavano u srpskom duhu.

I OVDE bi mogla da počne priča o Srbima katolicima o kojima danas prosečan Srbin gotovo da ništa ne zna i najverovatnije zazire na pomisao da su oni činili većinski deo stanovnika u Cavtatu, Dubrovniku, da ih je bilo u Boki i čitavom primorju, kao i da su pripadnici slavne dubrovačke vlastele bili Srbi. Vreme leti i sve sa sobom nosi, a od svega katoličkog srpstva na Primorju ostalo je samo ono što se opire i ne da, a to su uspomene, to su pesme, to su memoari, to su knjige i dokumenti štampani ćirilicom, i naravno grobovi. Danas su, osim časnih izuzetaka, svi Hrvati. To je rezultat temeljenog poluvekovnog rada hrvatskih nacionalista pod ogromnim pokroviteljstvom Katoličke crkve.

U duhu ove rubrike podsetićemo na jedan dokument štampan 1898. godine u Dubrovniku. Reč je o kalendaru Dubrovnika, za prostu 1898. godinu - "Izdanje i naklada Srpske Dubrovačke štamparije A. Pisarević". Na samom početku ove zanimljive knjižice izdavač je doneo "nekoliko statističkih podataka o Dubrovniku" u kojima piše:

"1. Po popisu od 31. decembra 1890. općina dubrovačka ima prostora 36:26 km, a stanovništvo broji 11.177.

2. Općina sastoji se od 15 odlomaka.

3. Od Sv. Jakoba na Pločama do blizu Oboda u Konavlima i od mora do Hercegovačke granice cijeli ovaj predio obuhvata 22:83 km, sa 13 odlomaka."

Potom se nabrajaju poimenice sva nastanjena mesta na teritoriji Dubrovnika, zatim popis stanovništva po pripadnosti, domovini i državljanstvu. Zatim sledi popis po "vjeroispovijesti". Poslednjeg dana decembra 1890. godine u Dubrovniku je živelo "10.327 rimokatolika, 546 pravoslavnijeh, unijata - 1, pripadnika luteranskog obreda 15, reformisanog obreda 206, Jevreja 79, muhamedanaca - 2" i jedan žitelj se nije opredelilo ni za jednu veroispovest. Precizni austrougarski popisavači zatim evidentiraju stanovnike bivše slavne rpublike po naobrazbi, a zatim po jeziku - kako se govori u kući.

NA PRAGU prve godine devete decenije 19. veka, znači pre sto tridest godina, u Dubrovniku je srpskim jezikom govorilo 5.823, a u ostalim naseobinama ove "općine" stanje je bilo sledeće: u Gružu i Lapadu srpski jezikom je govorilo 1.028, u Brgatu Gornjem 222, u Brgatu Donjem 230, u Grbovcu 195, u Martinovićima 207, u Makošema 254, u Buićima 235, u Petračama 186, u Čelopečićima 211, u Čibačama 261, u Brašinama 284, u Zavreljama 253, u Solinama 132 i na na Platama 200 stanovnika. Dakle ukupno 9.713 žitelja u Dubrovniku i neposrednoj okolini govorilo je srpskim jezikom.

Statističari iz Beča nisu propustili da zabeleže ni koliko je bilo Dubrovčana sa manama. Tako je slepih na oba oka bilo "četiri muškarca i osam žena", gluvonemih, takođe, četiri muškarca ali jedna žena, ludih i suludih je bilo 12 muških i devet ženskih i u rubrici "kretini" upisan je jedan muškarac.

Ovaj deo kalendara završava se napomenom da je u ovom popisu iz 1890. ubrojana i vojnička posada, koja je te godine brojala 786 članova. Nemci i Mađari, iz vojničkog sastava, objašnjavaju prisustvo protestanata u Dubrovniku.

Možda je ovde prilika i da podsetimo da je austrijski statističar, Karl fon Cernig, još u popisu stanovništva Dubrovnika i njegove okoline (Konavle i Pelješac) 1851. i 1857. napisao - da su Srbi.

O NEGOVANjU srpske tradicije u Dubrovniku i okolini piše i časopis "Srđ", u svom drugom broju, od 31. januar 1902, na strani 75:

"U Konavlima s početka 20. veka očuvali su se srpski narodni običaji i srpsko narodno obeležje, ali i tragovi istočnoga obreda. Hrišćani (pravoslavci) se zovu da su "stare ruke" (starog obreda), dok su se za "kršćane" (katolike) kaže da su "nove ruke" (obreda). Mnogi u Konavlima s prelaza 19. i 20. veka slavili su i dalje "stari Božić" i nalagali badnjak, pored slavljenja latinskog Badnjeg dana. Ostaci starog obreda ogledaju se u tome što u Konavlima početkom 20. veka majku, sestru ili rođaku popa (katoličkog) zovu popadija, ime za ženu popovu kod pravoslavaca.

"Krsna imena Nikoljdan, Miholjdan, Lučindan, Srđevdan, Mitrovdan i ostala ostala su kao i prije... "

Na strani 78. ovog časopisa piše:

"... da okolica Dubrovačka i ako je prešla na katolicizam, nije prestala bit srpskom, jer baška vjera i baška narodnost. Ovo bi imale razumjet duhovne vlasti i jedne i druge vjere, a Srbi katolici koliko su zaneseni za svoju srpsku narodnost, toliko drže i do svoje katoličke vjere."

A kako su slavili? Pa kao i svi Srbi...

Za nauk nam ostaju reči našeg nobelovca Ive Andrića "Prošlost je ono što je ostalo" i opaska starog cinika da je istorija lepa žena koja se preudaje.

ĆIRILICU PRIHVATILI I FRANjEVCI

ĆIRILICA je, inače, vekovima bila u upotrebi u Dubrovniku. Od 1514. godine, kada je dubrovački pisar, Luka P. Primojević, tražio od Senata dozvolu za otvaranje štamparije koja bi štampala "i srpskim pismenima kako ih upotrebljavaju srpski kaluđeri u svojim crkvama, istim slovima kojim su bili počeli štampati Crnojevići, a štampa im je bila svugdje hvaljena i uvažena" (Miroslav Pantić, "Iz starog Dubrovnika"). Ćirilica, razumljiva i za susedne srpske oblasti, i za duborovačku kancelariju, kroz čitavo ovo razdoblje bila je u upotrebi u liturgijskim, književnim tekstovima, i na grobnim spomenicima. Prihvatili su je i elastični franjevački misionari...