FELJTON - EGZODUS SRPSKOG STANOVNIŠTVA: Etničko čišćenje Srba u Sarajevu trajalo je godinama

Prema tom članku, Mušan Topalović Caco bio je odgovoran za ubistva oko 3.000 Srba u Sarajevu. Članak je svojim otkrićima šokirao širu javnost i izazvao lavinu publikacija u sarajevskim medijima (Pećanin, 1997).

Državni mediji, kao što je "Oslobođenje", opisali su Cacu i Ćelu kao "zločince", istovremeno pokušavajući da minimiziraju zločine koje je Armija Republike BiH počinila nad srpskim civilima u Sarajevu; "Oslobođenje" je isticalo tri glavne tačke: zločini su bili usmjereni "protiv građana svih nacionalnosti "(Moll, 2015, str. 24); i "broj srpskih žrtava je bio relativno mali", ubistva srpskih civila bila su uobičajena ubistva, ali ne i ratni zločini (Moll, 2015, str. 24). Komandant ARBiH Rasim Delić takođe se pokušao distancirati od zločina nad srpskim civilima u Sarajevu (Moll, 2015, str. 24).

Caco je tajno sahranjen pod N. N. mezarom. Po završetku rata, Caco i Ćelo su skoro bili zaboravljeni. Sve se promijenilo 6. novembra 1996. godine, kada je Caco uz državne počasti ponovo sahranjen na šehidskom mezarju Kovači. Ponovno sahranjivanje organizovalo je Udruženje "Zelene beretke". "Zelene beretke" bile su vojna formacija SDA, čiji je Caco bio član, a predsjednik Alija Izetbegović (Moll, 2015, str. 24).

Zvanično je priznat Cacin status "herojskog branioca opkoljenog Sarajeva". Prvo je, prema muslimanskom običaju, hodža čitao dženazu u Carevoj džamiji u Sarajevu, a potom je njegovo tijelo prevezeno po Baščaršiji, četvrti Starog grada Sarajeva.

Sahrani je prisustvovalo oko 10.000 ljudi, uključujući sina predsjednika Izetbegovića, Bakira. Ovo ogromno okupljanje potaklo je glasine da je ponovna sahrana privukla rekordan broj ljudi u modernoj istoriji Sarajeva.

UPRKOS činjenici da nijedan predstavnik Vlade Bosne i Hercegovine nije prisustvovao ponovnoj sahrani, bilo je jasno da se manifestacija ovog obima nije mogla dogoditi bez zvaničnog odobrenja na najvišem nivou. Građani Sarajeva bili su šokirani činjenicom da je predsjednik Alija Izetbegović, koji je prije tri godine naredio da se Caco ubije, sada odobrio ovu šovinističku manifestaciju i prikaz.

Dvije godine nakon rata, zločini nad srpskim civilima nastavili su da prouzrokuju višestruke medijske reakcije u liberalnim glasilima "Dani" i "Svijet", dok su tri Izetbegovićeva medija ("Oslobođenje", "Dnevni avaz" i "Ljiljan") ćutala. Novinar Gojko Berić napisao je: "Sarajevski mediji ćute, osim "Slobodne Bosne" i "Svijeta". Vodeće zapadne novine, uključujući "Njujork tajms", objavile su opsežne članke o Cacinim zločinima u noćnoj mori opkoljenog Sarajeva, ali nijedan od tri sarajevska dnevna lista nije pokazao interesovanje za ovu tematiku" (Berić, 1997).

REAKCIJE na suđenje primijećene su i u međunarodnim medijima. "Los Anđeles tajms" je izvijestio: "Međutim, najveći šok do sada je bio za Sarajevo, gdje su Muslimani dominirali. Zbog smrti više od 10.000 ljudi u tri godine opsade, stvorila se slika o stanovnicima kao pravednim žrtvama. Sada, novinski časopisi koji su prigušili kritiku događaja u gradu tokom rata otkrivaju kako su sarajevski zločinci, koji su se borili protiv srpskih napada na frontu, takođe iskoristili haos za pljačku, mučenje i ubijanje ljudi.

Muslimanski ratni vođa Mušan Topalović Caco i neki pripadnici njegove 10. brdske brigade, u Sarajevu su uglavnom žrtvovali Srbe, ali su napali i prosperitetne Muslimane i Hrvate. Ubili su najmanje tridesetoro ljudi tokom 1992-1993. Posmrtni ostaci njihovih žrtava bili su raspoređeni duž linije fronta, a pravi broj vjerovatno nikada neće biti poznat. U dokumentima sa tih suđenja,koja su donedavno bila tajna, detaljno je opisano kako su Cacini ljudi zaklali srpski bračni par Vasilja i Anu Lavriv. Vasiljevo je grlo bilo prorezano; ženina glava odsječena je jednim potezom noža dugog jednu stopu, a njeni ostaci gurnuti preko brda na prednjoj liniji. Iako malo ljudi dovodi u pitanje lični integritet bosanskohercegovačkog predsjednika Alije Izetbegovića, ipak se pitaju u koliko je bliskim vezama bio sa ratnim vojskovođama, kako je tačno Caco umro nakon što je uhapšen i zašto su sudovi tako pažljivo postupali sa drugima" (Porubcanski, 1998).

O ZLOČINIMA nad Srbima u Sarajevu pisali su i italijanski "Republika" i "Korijere dela sera" i austrijski "Standard", koji su izvjestili da je Mušan Topalović Caco imao bliske veze sa najvišim predstavnicima vlade bosanskih Muslimana i sa predsjednikom

Izetbegovićem. "Korijere dela sera" je izvijestilo da je "između 2.000 i 3.000 Srba ubijeno na najbrutalniji način u Sarajevu i da je vlada Izetbegovića znala za te zločine".

Međutim, izvještavanje o zločinima Muslimana u Sarajevu u međunarodnim, a posebno američkim medijima, bilo je oskudno, ako ga je uopšte i bilo, jer su se ti zločini teško mogli uklopiti u unaprijed stvorenu, optimističnu sliku "multietničkog Sarajeva" (Mol, 2015, str. 58). Zapadni mediji jednostavno su slijedili liniju koju je zagovarao "lobi prijatelja Sarajeva u Vašingtonu, a koji je uključivao gotovo sve značajne birokrate iz Klintonove administracije" (Schindler 2007, str. 111-112).

ZA IZETBEGOVIĆA je Caco bio "heroj i zločinac" (Interview with Izetbegović ascited in Moll, 2015, str. 41). Ova procjena je ohrabrila ratne veterane u Sarajevu da veličaju ratne zločine koje je Armija BiH počinila nad srpskim civilima. Javna rasprava u Sarajevu o tome ko je Caco - heroj ili zločinac - i danas traje. Na primjer, nedavno, 26. oktobra 2017. godine, na 24. godišnjicu Cacine smrti, delegacija udruženja "Zelene beretke" Kantona Sarajevo položila je vijenac na njegov grob i pozdravila ga kao "heroja".

Tokom 2015. godine, aktivisti nevladine organizacije "Jer me se tiče" su u Sarajevu postavili komemorativnu ploču u čast civilnim žrtvama ratnih zločina koje su počinili vojnici 10. brdske brigade. Ploču su uklonili i razbili nepoznati počinioci sat vremena nakon ceremonije (Balta, 2015).

MNOGA sistematska kršenja međunarodnog humanitarnog prava nad srpskom zajednicom u Sarajevu dogodila su se u kontekstu etničkog čišćenja, definisanog kao svrhovita politika čiji je cilj "stvaranje etnički homogenog područja upotrebom sile ili zastrašivanja radi uklanjanja osoba datih grupa sa tog područja" (UN Security Council, 1994d, Annex IV, para. 129).

Između 1992. i 1995. godine, pritisak na srpsku zajednicu i brojni zločini nad Srbima između 1992. i 1995. prouzrokovali su "tihi egzodus Srba sa teritorija pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine i HVO", što je predstavljalo etničku kampanju čišćenja (Pejanović, 1999, str. 167).

SUTRA: STRADANjE SRBA NA GRBAVICI