FELJTON - IZETBEGOVIĆ UKLANJA SVEDOKE: Mušan Topalović Caco je ubijen jer je previše znao i mogao je da optuži muslimanske političke lidere

Sjednicom je predsjedavao Marko Pejanović, član Predsjedništva i predsjednik Srpskog građanskog vijeća. Prema zapisniku sa sjednice, komandant 1. korpusa Armije BiH Vahid Karavelić je smatrao da su problemi, u 9. motorizovanoj brigadi i 10. brdskoj brigadi koje su stvorili Caco i Ćelo, postali toliko ozbiljni da se mogu okarakterisati kao teror nad građanima.

General Stjepan Šiber, koji je bio prisutan na sjednici, napomenuo je u svom dnevniku da je šef CSB-a Munir Alibabić govorio o naglom porastu kriminaliteta i ubistava u Sarajevu. Kerim Lučarević uočio je zločine, uključujući otmice i pokušaje ubistava od strane sarajevske policije. Ismet Dahić, zamjenik komandanta 1. korpusa, rekao je da oko Cace i Ćele nema zajedničkog stava po tom pitanju.

ZVANIČNIK Ministarstva unutrašnjih poslova Omer Stambolić prigovorio je da ih neko iz Predsjedništva podržava (Šiber, 2001, str. 215-217). Svi su znali da je taj "neko" predsjednik RBiH Alija Izetbegović, ali niko se nije usudio da naglas kaže.

Mnogobrojne međunarodne medijske agencije prisutne u Sarajevu nisu mogle da ne primijete nasilje nad srpskom manjinom koje je sponzorisala vlada, već su radije pisale o "sarajevskoj multietničkoj harmoniji", zanemarujući neprijatnu stvarnost. Međutim, ružnu istinu nije bilo moguće dugo skrivati. Na kraju su međunarodni mediji u Sarajevu počeli da primjećuju kako nemuslimani nestaju i bježe iz grada, suprotno slici koju je stvarala SDA o multikulturalnom Sarajevu. Ova priča, iako znatno umanjena od realnosti, ipak je postala ozbiljna smetnja za Aliju Izetbegovića i njegovu pratnju (Schindler, 2007, str. 105).

NAKON višemesečnog odugovlačenja, predsednik Alija Izetbegović konačno je odlučio da uhapsi Mušana Topalovića Cacu i Ramiza Delalića Ćelu. Događaj koji je napokon pokrenuo ovu operaciju bio je nečuven čin, koji je javno osramotio Izetbegovićev režim, kada su njegovi gangsteri u uniformi opljačkali alat za kopanje sarajevske pogrebne agencije "Pokop". Sahrane u gradu postale su nemoguće. Oni su takođe oteli dva Unproforova oklopna transportera (CIA, 2002, str.186).

Dana 25. oktobra 1993. Predsjedništvo Republike BiH odlučilo je da Mušana Topalovića Cacu i Ramiza Delalića Ćelu razriješi dužnosti i razoruža one vojnike dviju brigada, koji bi se protivili ovoj odluci (Delić, 2011, str. 47). 26. oktobra 1993. godine u Sarajevu je izvedena operacija "Trebević-2". Caco je mučio i ubio nekoliko policajaca koji su poslati da ga uhapse. Mušan Topalović Caco i 132 vojnika dviju pobunjeničkih brigada na kraju su se predali. Caco je odmah ubijen pod nejasnim okolnostima. Kako je objavljeno u sarajevskim medijima, Caco je ubijen po nalogu Izetbegovića, koji nije htio da opasni svjedok ostane živ (Berić, 1997). Ukupan gubitak u ljudstvu tokom akcije "Trebević-2" je dvanaestoro poginulih policajaca i vojnog osoblja (Andreas, 2016, str. 94).

MUNIR Alibabić, šef sarajevskog CSB optužio je da je Caco eliminisan ne zato što je bio zapovjednik van kontrole, već zato što je postao politička opasnost za predsjednika Aliju Izetbegovića i njegov unutarnji krug. Caco je previše znao i mogao bi da optuži političke lidere kao saučesnike u njegovom prljavom poslu. Veći zločini nikada nisu do kraja pravilno istraženi.

MUP je, kako ih je optužio Munir Alibabić, postao mala grupa profitera nad kojima vlada SDA (Alibabić, 1996, str. 98). Akcija je dobila besplatne komentare međunarodnih radnika u gradu. "Krajnje je vrijeme da djeluju", rekao je visoki zvaničnik UN: "Ovdje je divlji zapad. Ako bosanska vlada ne može održavati red nekoliko kilometara oko Predsjedništva, ne može očekivati međunarodni kredibilitet" (Andreas, 2016, str. 94).

Prema izjavi Mladena Milosavljevića, "čuo je od kolege (Sretena Novića, tehničara za istragu zločina, koji sada živi u Australiji) da su pisma Alije Izetbegovića pronađena tokom pretresa Cacinog stana, na dan pretresa ili narednog dana, 9. novembra 1993. godine." Jednim od tih pisama je navodno apelovao na Topalovića "da ne hapsi sve te ljude i da budu selektivni, jer su se neki protivili tome".

VLADINA akcija protiv kriminala je zapravo bila mnogo ograničenija i selektivnija nego što se očekivalo. Većina zatočenih vojnika brzo je puštena. Cacina desna ruka Senad Pećara unapređen je u komandanta brigade. Cacin kadrovski službenik, Timur Numić postavljen je u štab SDA (Andreas, 2016, str. 94). Ramiz Delalić Ćelo je pošteđen jer je bio tajni agent Izetbegovićeve SDB ili Službe državne bezbjednosti (Halilović, 2005, str. 33).

Nakon završetka rata, pod pritiskom međunarodnih organizacija, sarajevske vlasti konačno su pokrenule službenu istragu zločina Ramiza Delalića Ćele. Međutim, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Ismet Dahić, kršeći proceduru, dao mu je strani pasoš Armije BiH, a Ramiz Delalić Ćelo pobjegao je u inostranstvo (Selimbegović, 2000). Ubijen je usred dana u Sarajevu 17. juna 2007. godine. Njegov ubica nikada nije pronađen (Fazlić, M. & Avdić, S. 2007).

PREMA analitičaru CIA, Džonu Šindleru, "muslimanske bande koje služe u policiji i vojsci, ipak su uradile svoj posao." Oni su pokazali licemerje i kriminalnu prirodu Izetbegovićevog režima i uništili predratni duh saradnje srpske i muslimanske zajednice (Schindler, 2007, str. 105). Ubistva i zlostavljanje srpskih civila nastavljena su i nakon operacije "Trebević-2". Srpkinja M. Šobot je svjedočila:

"Živjela sam u dvosobnom stanu sa suprugom Vidom, sinom Goranom i ćerkom Gordanom. Prije rata radila sam u preduzeću za puteve, dok je moj muž radio u fabrici žice. Moj suprug je živio u Sarajevu od 1968, a ja od 1967. godine. Dva vojnika u uniformi Teritorijalne odbrane, 28. juna 1994. godine, rekli su mome mužu da pokupi svoje stvari i pođe s njima. Rekli su mu da ga vode na ispitivanje i da Mute želi da ga vidi. To je bio nadimak i mislim da je pravo ime ove osobe bilo Mustafa Diklić iz Dobrinje u Sarajevu. Odveli su mog supruga, kakav je bio, u sportskom kombinezonu koji je nosio. Od tada ne znam ništa o tome što mu se dogodilo. Iz svjedočenja Jove, koji je bio u logoru Poljoopskrba, i Mira Milovanovića, saznala sam da je ubijen iste noći. Pobjegla sam iz Sarajeva 12. decembra 1994. godine pod izgovorom da posjetim kćerku. Od tada živim u Banjaluci" (Krstanović, 2003, str. 698).

SUTRA: PRIVATNI ZATVORI U SARAJEVU