FELJTON - PUCALI NA LJUDE DOK SU RUČALI: U koševskoj bolnici ubijali bolesne Srbe

Takvih slučajeva je bilo na stotine. Prema prof. Mirku Pejanoviću, stotine su životima platile u Sarajevu, Stocu, Konjicu, Čapljini, Bugojnu, Mostaru i drugim gradovima, a "ti zločini jednog dana trebalo bi da budu dio istrage krivične i moralne odgovornosti za smrt civila u Bosni". Pretresane su i kuće Muslimana, ali manje energično i sa manje štete. Takva diskriminacija Srba bila je dio opšte atmosfere u kojoj se svakodnevno događaju proizvoljna hapšenja i pritvori. (Pejanović, 2002, str. 132)

MANOJLO Čalija u svojoj knjizi opisao je način na koji se pretražuju stanovi Srba: "Svaki srpski stan je očekivao pretres i odvođenje. O načinu i postupcima pri pretresu čaršija je prepričavala. Poturali su metke, pištolje, bombe, noževe. Poturali i potureno sami nalazili. Ili bi jedna grupa poturala, a druga nalazila. Bilo kako da se radilo, jedno je izvjesno stanovi su oslobađani od ukućana, pljačkani i useljavani. Srbima je bilo svejedno na koji način se to radi". (Čalija, 1995, str. 95)

Nelegalna prisvajanja srpskih stanova postala su cvjetajući posao u Sarajevu. Predsjedništvo Republike BiH donijelo je 15. juna 1992. godine Odluku sa zakonskom snagom, proglasivši "napuštenim" stanove u koji su "korišteni za nezakonite radnje". Odlukom se proglašavaju napuštenim svi stanovi pripadnika JNA i službenika institucija SFRJ na teritoriji RBiH, a odluku potpisuje predsjednik Alija Izetbegović.

DEKRETOM je takođe propisano da se "stan koji je proglašen napuštenim" predaje aktivnom učesniku u borbi protiv agresora". To je značilo da bi bilo koji vojnik Armije Republike BiH mogao da podmeće oružje u stan o kojem je maštao, a onda ga tražio za sebe kao "aktivnog učesnika u borbi protiv agresora". Ova odluka predstavlja grubo kršenje prava legalnih vlasnika i služila je kao sredstvo suptilnog etničkog čišćenja. Sarajevski stanovnik Pero Jeremić opisao je kako je izgubio kuću:

"Dana 26. maja, negdje oko 13.00, kod mene u kuću došla je grupa naoružanih ljudi u uniformama. Bili su 'Zelene beretke'. Njihov nadređeni je bio Musliman sa prezimenom Rajković. Ne znam njegovo ime, ali znam da mu je majka Fatima. Bilo ih je oko 10 ili 12 ljudi. Pretresli su cijelu kuću i nosili detektore oružja. Uzgred, trgovinsko preduzeće mog sina SINKOM bilo je u podrumu. U prostorijama kompanije bilaje blagajna, računari i druge stvari. Ovi ljudi su od mene tražili da im dam ključ blagajne, što sam i uradio. Uzeli su 500 maraka i nešto dokumenata. Dok se racija odvijala u kući, čuo se pucanj. Nakon toga, oko 150 ljudi se okupilo u vrlo kratkom roku i optužilo me za pucanje. Odgovorio sam im da nisam pucao jer nemam oružje. Zatim su u kući pronašli jedan mitraljez i rekli da sam ga sakrio. Odgovorio sam da je to laž i da nije moje."

PERO Jeremić pretučen je i zatvoren u zatvor "Viktor Bubanj". Njegova kuća je konfiskovana za Armiju BiH. Grupu Srba odveli su iz njihovih stanova u Dobrinji i više se nisu vratili. Mrtva tijela Momira Pejovića, Petra Gašića i njegovog devetnaestogodišnjeg sina Olivera, koji su 18. juna 1992. godine odvedeni iz njihovih stanova u Dobrinji, pronađena su tek nakon rata. Bivši direktor fabrike "Feroelektro" Milivoje Steković odveden je iz stana u Ulici Radojke Lakić i još uvijek se vodi kao nestao. (Pećanin & Selimbegović, 1997.a)

Popularni srpski muzičar i kompozitor Slobodan Samardžić ubijen je u maju 1992. godine. Njegovo tijelo je bačeno u rijeku Miljacku i službena lična karta pronađena je u njegovom džepu. Ipak, zvanično je vođen kao nestao do 1999. godine, jer vlasti nisu željele da priznaju činjenicu njegovog ubistva. Kao i u brojnim drugim slučajevima povezanim sa nestalim Srbima, policija nije uspjela da pronađe počinitelje.

SRPSKA porodica Ristovića sa šest članova, uključujući troje djece, ubijena je tokom ručka u njihovoj kući 8. jula 1992. godine. Grupa naoružanih ljudi je strijeljala i ubila Petra Ristovića, njegovu sestru Bosiljku, brata Obrena, majku Radosavu i rođake Mila i Danila. Danilo je imao samo 14 godina, a navodno je došao u kuću samo da donese rođacima nešto svježeg hljeba. Ubice su bile obučene u uniforme "Patriotske lige" i ostavile su ih u policijskom automobilu. (Schindler, 2007, str. 104) Dva dana kasnije lokalni mediji su prenijeli izjavu Ministarstva odbrane i Glavnog štaba Armije BiH u kojoj se navodi da su tri neidentifikovana počinioca počinila ubistvo. Naknadna istraga otkrila je da su ubistvo počinili policajci iz policijske stanice Marijin Dvor. (Halilović, 1997, str. 111-112)

Sva ova pobrojana nedjela imala su camo jedan cilj - da zastraše srpsko stanovništvo i pritisak na njih da napuste Sarajevo. Čitave srpske porodice ubijene su u Sarajevu pod kontrolom Armije BiH. Đuro Kozar, ugledni sarajevski novinar, citirao je slučajeve porodica Elek i Krajišnik. Đorđe, Božidar i Ljubica Elek pogubljeni su u njihovoj kući u naselju Pofalići 16. maja 1992. godine. Još jedan masakr dogodio se u novembru 1992. u naselju Buljakov Potok, gde su Janja Krajišnik (55) i njeni blizanci Boro i Borka (oboje 27) ubijeni, dok je njen najmlađi sin Nenad, koji je bio tek mali dječak, preživio. Ubica je navodno pobjegao u Njemačku. (Ljubaš, 2019)

UBISTVO porodice Ristović istaklo je pravu sliku situacije u kojoj žive Srbi u Sarajevu. Bilo je jasno od prvog trenutka da je ovo ubistvo počinjeno na etničkoj osnovi i sa političkom motivacijom. Nakon ubistva porodice Ristović u junu 1992. godine, ministar unutrašnjih poslova Jusuf Pušina javno je obećao da će ubice biti pronađene i odgovarati. (Mrkić, 1992)

Bila su to prazna obećanja. Prema dnevniku zamjenika načelnika CSB-a Sarajevo Zlatka Bećkanovića, "ubistva su svakodnevna pojava". Primijetio je: "Posebno nas je zabrinulo i to što su se u pojedinim klinikama Koševske bolnice ubijali i ranjenici i bolesnici. Jedan starac bio je desetak dana 'liječen' tako što je svakodnevno bockan noževima po raznim dijelovima tijela. Obducent je utvrdio da je imao 17 ubodnih rana na svim dijelovima tijela." Mnogo ljudi je ubijeno granatiranjem, ali mnogi smrtni slučajevi su takođe posljedica pucanja pod sumnjivim okolnostima, koji su se "uglavnom pripisivali snajperistima s brda"... (Bećkanović, 2016, str. 192)

SUTRA: PLjAČKANjE PRAVOSLAVNIH CRKAVA