FELJTON - MASAKR U DOBROVOLJAČKOJ ULICI: Ejup Ganić je rukovodio prvim ratnim zločinom; prazna Alijina obećanja o sigurnom izlasku konvoja JNA
POD snažnim pritiskom međunarodne zajednice, jugoslovensko predsjedništvo je 27. aprila odlučilo da povuče trupe JNA iz BiH. Izuzetak je napravljen za službenike i muškarce rođene u Bosni i Hercegovini. Ova odluka je trebalo da se sprovede u potpunosti do 19. maja 1992. godine.
Zločin Alijinih paravojnih formacija u Dobrovoljačkoj / Foto iz izveštaja nezavisne međnarodne komisije
Da bi se omogućilo povlačenje, JNA i Predsjedništvo RBiH zaključili su sporazum o prekidu vatre 2. i 3. maja 1992. godine, a sve trupe JNA stacionirane u Sarajevu očekivale su da krenu u ovo vrijeme.
"Zelene beretke" su 29. aprila ubile dva nenaoružana vojnika JNA u kafiću pored zgrade Komande 2. vojne oblasti JNA u Sarajevu. Štab Teritorijalne odbrane RBiH naredio je 29. aprila 1992. godine jedinicama TO da blokiraju sve puteve i vojne objekte JNA i napadnu "neprijatelja" na cijeloj teritoriji BiH (Šiber, 2000, str. 62) "Patriotska liga", HVO i HOS, kršeći prethodno zaključeni sporazum, opkolili su sve objekte JNA u Sarajevu i isključili im vodu i struju. Sve objekte JNA 2. maja istovremeno su napali. Svrha napada bila je zauzeti sve objekte JNA i ubiti osoblje JNA, oduzeti oružje i municiju i opljačkati resurse JNA. Objekti JNA bili su na meti malokalibarskog naoružanja i minobacačke vatre.
NAPADAČI su zahtijevali predaju trupa unutra. Pokušaj JNA da oslobodi opkoljene objekte nije uspio. Na današnji dan (29. aprila), JNA je izgubila 17 oficira i ubijenih muškaraca (Ivanišević, 2015, str. 69). Tokom borbe, Glavna pošta u Sarajevu zapalila se. Sarajevski mediji koji su mjesecima napadali Srbe, ovaj incident prikazali su kao djelo "četnika koji rade", izvodeći antisrpsku propagandu na najviši nivo. Mnogi obični Muslimani zauzeli su ekstremni stav prema svojim komšijama Srbima. Pojedinci su izlazili na ulice i javno pozivali Muslimane da kolju Srbe u stanovima.
Kako bi spasio svoje oficire, vojnike i članove njihovih porodica, 2. maja, zapovjednik Drugog vojnog okruga general Milutin Kukanjac pritvorio je predsjednika Aliju Izetbegovića na aerodromu i pregovarao s njim o ukidanju blokade objekata JNA u gradu (Sekulić, 1997, str. 353). Alija Izetbegović pozvao je sarajevsku TV i rekao da su ga uzeli kao taoca. Prema CIA, "zarobljavanje Alije Izetbegovića od strane JNA moglo je biti direktan odgovor na razvoj blokade njenih snaga" (CIA, 2002, str. 152). Ova komisija smatra da je to bio direktan odgovor JNA na blokadu njenih snaga i prijetnju životima stotina muškaraca, posljednji očajnički pokušaj komande Druge vojne oblasti JNA da izbavi svoje oficire i ljude iz zamke kakva je bilo Sarajevo.
ALIJA Izetbegović lično je uvjeravao zapovjednika Unprofora generala Luisa Mekenzija u svoje garancije o sigurnom izlasku konvoja JNA iz Sarajeva. Međutim, Izetbegovićeve garancije bile su prazna obećanja. Dana 3. maja "Zelene beretke" napale su odlazeći konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici, dok se povlačio iz Sarajeva (CIA, 2002, str. 152). Prema srpskim izvorima, u ovom napadu "Zelene beretke" i vojnici Teritorijalne odbrane BiH ubili su 32 oficira, vojnika i civila JNA.
ZLOČINI U TUZLI I BOSANSKOM BRODU
U MAJU 1992. godine, hrvatske paravojne jedinice HVO u savezu s ARBiH ubile su 215 Roma u Bosanskom Brodu, uključujući 115 djece. Njihova masovna grobnica sa 59 leševa, među kojima su i 23 djeteta, otkrivena je u Sijekovcu 2004. godine. Uprkos prethodnom sporazumu o nesmetanom povlačenju, 15. maja 1992. muslimanske paravojne jedinice napale su konvoj JNA u Tuzli, usmrtivši 77 oficira i muškaraca JNA. Dana 24. maja muslimanske paravojne formacije napale su JNA na području Prijedora i Kozarca, pokušavajući da blokiraju put Prijedor Banja Luka. Ubijeno je šest "četnika", a 20 ranjeno.
Vojnik Ivan Oršić se prisjetio kasnije: "Dok se konvoj kretao, oficiri su nam naredili da ne pucamo, čak i ako čujemo pucanje sa svih strana. Vikali su: Predajte se, četnici! Ubijali su oficire. Vidio sam kako ubijaju vozača kamiona. Ne znam zašto su ga ubili. Prisiljavali su nas da legnemo na asfalt i nemilosrdno su nas tukli. Natjerali su nas da puzimo. (...) Početkom juna Muslimani su nas zatvorili u klozet. Mislili su da smo fizički jaki i mogli bi da nas koriste za kopanje rovova i drugi težak posao. (...) 50 dana bio sam nemilosrdno prebijan, kopao sam rovove i nosio mrtva tijela" (Petrović, 2010, str. 90-91)
JOŠ JEDAN svjedok je izjavio: "Kada sam vidio šta se dešava, rekao sam vojnim policajcima da skinu bijeli kaiš, jer su Alijini borci pitali svakog da li je vojni policajac, i ako se to potvrdi, ubili bi ga na licu mesta. Jedan je vojnik ležao na asfaltu ispred mene, a "zelena beretka" ga je pitao da li je policajac. Kada je ovaj vojnik rekao da nije, svom snagom ga je udario u debelo meso. U tom trenutku, pukovnik Boško Mihajlović, ležeći ispod mojih nogu, digao je glavu i pitao zengu zašto tuče ovog čovjeka.
Zenga je prišao pukovniku i, ne rekavši ni riječ, ispalio mu metak u glavu. Ubio ga je na licu mjesta. Tada sam osjetio strašan bol u plućima i shvatio da je pucao u mene. Ubijali su oficire i vojne policajce. Mislio je da me je ubio i otišao. Čuo sam još pucnjeva. Zenga je namjerno sakatio zatvorenike, praveći ih invalidima. Među 27 povrijeđenih bilo je i onih koji su upucani u kičmu ili karlicu, a trpiće posljedice cijelog života" (Petrović, 2010, str. 92-93).
INCIDENT u Dobrovoljačkoj ulici postao je poznat kao "masakr Dobrovoljačke ulice" i nesumnjivo je bio ratni zločin. Komandant Unprofora general Luis Mekenzi optužio je potpredsjednika Ejupa Ganića za rukovođenje ovim zločinom (MacKenzie, 1993, str. 168-171).
"Patriotska liga" postavila je zasjedu 8. maja i ubila delegata u Parlamentu RBiH Gorana Zekića. Zasjeda se odigrala u blizini sela Zalazje, kod Srebrenice. Jedinice Teritorijalne odbrane BiH 16. maja napale su srpsko naselje Pofalići kod Sarajeva. Komandant TO RBiH pukovnik Hasan Efendić bio je zabrinut zbog "četnika" i JNA i njihovog presijecanja grada Sarajeva na dva dijela duž ose Vogošća - Pofalići Velešići kasarna "Maršal Tito" Vraca (Efendić, 1998, str. 272- 274). Pofalići su bili ključna tačka duž ove ose.
Efendić je dao zadatak da napadne Pofaliće komandantu TO Novo Sarajevo Salku Idrizu. Potonji je nevoljko prihvatio zadatak, tvrdeći da muslimanske i srpske komšije "žive dobro i u saglasnosti i da mještani to neće uraditi" (Efendić, 1998, str. 272-274). Naselje je krajem aprila bilo na meti artiljerijske i snajperske vatre u kojoj je ranjen veći broj srpskih civila. Ničim izazvan i brutalan napad ARBiH otpočeo je u 5.30, 16. maja 1992. godine. Na relativno malom području, ARBiH je počinila masovne zločine. Zauzevši naselje, muslimanski vojnici izvršili su brojne zločine na civilnom stanovništvu, kao što su 63 ubijena i nestala srpska civila. Nekoliko djevojaka, uključujući i trinaestogodišnjakinju, više puta je silovano. Oko 500 srpskih kuća je spaljeno (Hodžić, 2002). Prema srpskim izvorima, u napadu na Pofaliće je ubijeno, ranjeno i nestalo do 300 Srba.
SUTRA: PRVI MASAKRI ALIJINE DRŽAVE