FELJTON - REFERENDUM ZAPOČEO RAT: Cilj Muslimana i Hrvata je bio da se odvoje od Jugoslavije

Dok je predsjednik RBiH Alija Izetbegović, zajedno sa predstavnicima Hrvata, radio na međunarodnom priznanju i suverenitetu RBiH, srpski predstavnici nedvosmisleno su se protivili takvom načinu djelovanja. Njihov ključni politički cilj bio je da ostanu unutar Jugoslavije ili da naprave aranžman za unutrašnju transformaciju RBiH na osnovu etničkog sastava zemlje. Vjerovali su da će to spriječiti muslimansko-hrvatsku većinu u etničkoj i društvenoj dominaciji, u donošenju jednostranih odluka, na štetu njihovih nacionalnih interesa. Poslanici SDA i HDZ su 15. oktobra 1991. godine, u nedostatku 72 srpska poslanika, usvojili Memorandum o suverenitetu BiH, što je bio znak namjere da se odvoje od Jugoslavije.

PREMA američkom stručnjaku za jugoslovenska ustavna pitanja Robertu Hajdenu: "Postupanja zastupnika SDA i HDZ u vezi sa usvajanjem Memoranduma bila su suprotna i slovu i duhu Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koji je tada bio važeći. Odredba Memoranduma koja je trebalo da proglasi jednostavnu parlamentarnu većinu koja obavezuje politiku i političke aktere u Republici bila je kontradiktorna sa Amandmanom 70 Ustava, a time i nevaljana."

Iako srpski predstavnici u državnim organima Bosne i Hercegovine nisu podnijeli ostavku u oktobru 1991. godine, odbacili su valjanost odluka onih organa koji nisu ispunili ustavne uslove upućivanja Savjetu za pitanja uspostavljanja ravnopravnosti naroda i nacije. Kako se Bosna i Hercegovina kretala prema međunarodnom priznanju, međuetničke tenzije su bile u porastu širom zemlje. Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine u martu 1992. godine može se smatrati krajnjim korakom u raspuštanju političkog konsenzusa koji je omogućio da bosanska država bude moguća. "Referendum" je bio krajnje sumnjive zakonitosti, a insistiranje na njegovom održavanju, na nagovor Evropske unije, uništilo je sve pokušaje postizanja političkog rješenja unutar parlamenta SRBiH (Hayden, 2002).

DATUM referenduma o nezavisnosti ARBiH uopšteno se smatra danom početka građanskog rata. U Sarajevu, 1. marta 1992. godine, zločinac i agent RBiH SDB Ramiz Delalić Ćelo i grupa drugih, napali su srpsku svadbenu povorku, ubivši oca mladoženje Nikolu Gardovića i povrijedivši sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Napadači su pokušali da otmu srpsku zastavu koju je nosio mladoženjin brat, znajući da je srpski običaj da se na vjenčanjima nosi državna zastava. Kada je otac pokušao da zaštiti svog sina, napadači su otvorili vatru. U kontekstu referenduma o nezavisnosti, ovaj napad je simbolizovao buduću sudbinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovaj napad je pokrenuo međuetničke oružane sukobe širom Bosne i Hercegovine (International Court of Justice, 1995, str. 61).

Ubistvo je zajednica bosanskih Srba doživjela kao politički i etnički motivisano i imalo je vjerski element, jer je počinjeno ispred pravoslavne crkve. Opšte je mišljenje da se ovaj zločin dogodio samo zato što su predsjednik SRBiH Alija Izetbegović i Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim dominira SDA, zatvorili oči pred etnički motivisanim zločinima nad Srbima. Mnogi su zacementirali ideju da Muslimani ne podliježu istim zakonima kao i ostalo stanovništvo.

UBISTVO je izazvalo strah u zajednici bosanskih Srba i snažne tenzije među etničkim grupama u gradu. Ljudi više nisu vjerovali vlastima MUP-a ili sarajevskoj policiji. Počeli su se samoorganizovati u grupe i postavljati barikade kako bi spriječili da paravojne grupe SDA i obični zločinci napadnu stanovništvo Srba u Sarajevu.

Srpske barikade su prvo postavljene na mostu Vrbanja i raskrsnicama ulica Vojvode Putnika i Bratstva i jedinstva. Za nekoliko sati, "Zelene beretke" postavile su svoje barikade na Vracama, Lapišnici, Zagrebačkoj ulici, Sokolju, Mojmilu, Zlatištu, Vasinom Hanu, Vijećnici. Prema riječima generala ARBiH Vahida Karavelića, u Sarajevu je postavljeno ukupno 36 barikada SDS-a i SDA. Barikade su paralizovale javni prevoz u gradu, a naoružane paravojne jedinice kontrolisale su kretanje stanovništva, provjeravajući identitet ljudi. Grad je efektivno postao podijeljen između Srba i Muslimana.

GENERAL JNA Aksentijević napomenuo je da je JNA imala mirovni mandat i pokušala je da spriječi međuetničke sukobe: "Naš zadatak je bio po svaku cijenu da spriječimo oružane sukobe suprotstavljenih strana i stvorimo uslove političarima da riješe krizu. Činjenica je da su naša Komanda i general Kukanjac mnogo puta uklanjali sa barikada bijesne mase ljudi i paravojnih formacija svih etničkih grupa. Organizovali smo dva sastanka Karadžića, Izetbegovića i Kljuića..."

Pod pritiskom JNA general Milutin Kukanjac, Radovan Karadžić i Alija Izetbegović postigli su sporazum o uklanjanju barikada i stavljanju kriznih područja pod kontrolu mješovitih patrola JNA i MUP-a. U noći 3. marta 1992, naoružani borci "Patriotske lige" ponovo su postavili barikade u dijelu grada gdje su činili većinu, prije svega u Starom Gradu i Dobrinji. To se dogodilo uprkos obećanju Alije Izetbegovića da blokade neće biti. Bilo je nekoliko ubistava i Srba i Muslimana. "Patriotska liga" i vjerovatno HOS otvorili su vatru na štab JNA II Vojne oblasti u Sarajevu 12. marta 1992. godine. Štab je ponovo napadnut 23. marta.

ALIJA Izetbegović proglasio je 4. aprila mobilizaciju Teritorijalne odbrane. Takođe je zatražio da JNA vrati Teritorijalnoj odbrani RBiH oružje koje je bilo smješteno u skladištima JNA. Članovi srpskog predsjedništva Biljana Plavšić i Nikola Koljević usprotivili su se mobilizaciji, ali muslimanski i hrvatski članovi Predsjedništva, koji su činili većinu, ipak su usvojili ovu odluku. Plavšić i Koljević su podnijeli ostavke u znak protesta, čineći dosadašnje Predsjedništvo nelegitimnim u očima ogromne većine srpskog naroda (Efendić, 1998, str. 116). Istog dana, predsjednik Narodne skupštine BiH Momčilo Krajišnik pozvao je Aliju Izetbegovića i tražio da prestane sa mobilizacijom, jer će "Srbi ovu mobilizaciju shvatiti kao mobilizaciju Muslimana i Hrvata protiv Srba, a obični narod će to shvatiti kao objavu rata". Alija Izetbegović je odgovorio: "Prekasno je. Ništa ne mogu da učinim" (Krajišnik, 2011, str. 354).

SUTRA: POLICIJA PUCA NA DEMONSTRANTE