FELJTON - RAZLIČITO TUMAČENJE ISTOG JEZIKA: Narod, izvesno je, više neće trpeti ponižavanje

Mi, danas, imamo situaciju da se otac izjašnjava kao Srbin, a sin kao Crnogorac, ali i obratno - da je otac Crnogorac, a sin Srbin. Imamo i pojavu da se djeca Crnogoraca, radi sticanja prava na besplatno školovanje u Srbiji, izreda pišu kao Srbi. Jesu li to znaci asimilacije ili nečega drugog? U Crnoj Gori moguća je asimilacija Albanaca, na primjer, u Srbe-Crnogorce, i obratno, ali ti su procesi, kao što znamo, završeni uglavnom još u srednjem vijeku. Međutim, ne mogu se Srbi u Crnoj Gori asimilovati u Crnogorce jer oni jesu Crnogorci, niti se mogu Crnogorci asimilovati u Srbe jer oni, takođe, jesu Srbi. I ko god u kontekstu ovih rotiranja i režimskog "crnogorčenja" Crne Gore, upotrebljava riječ asimilacija, trebalo bi da je makar stavi pod navodnike. Ako to ne čini, izlazi u susret, svjesno ili ne, novocrnogorskom raskolničkom konceptu!

Sistematsko gušenje srpske nacionalne samosvijesti Crnogoraca i pritisci režima da se ljudi opredjeljuju kao Crnogorci (100% Crnogorci, jednako antisrbi), koji govore tzv. crnogorskim jezikom, bilo je, pravo reći - uniženje dostojanstva Crnogorstva i njegovo svođenje na nivo stranačkog opredjeljenja. To opredjeljenje bilo je suštinski anticrnogorsko, a manifestovalo se kao antisrpsko. Otuda crnogorstvo, danas, u Crnoj Gori, najdosljednije poštuju, kao neotuđiv dio svog identiteta, i svoj etički ideal, oni njeni građani koji se deklarišu kao Srbi. To je paradoks današnje Crne Gore.

PREIMENUJUĆI srpski jezik, kako bi magijom njegovog novog, crnogorskog, imena stvorila "novog čovjeka" i novu crkvu u Crnoj Gori, bivša vlast je udarila maljem u temelj Crne Gore, pomjerila ga je i rascijepila, pa su onda i svi njegovi noseći zidovi popucali: etika, kultura, duhovnost, rodoljublje, zajedništvo narodno...

Padom neotitoističkog režima Mila Đukanovića, koncepcija o iskorijenjivanju srpskog identiteta Crnogoraca, nažalost, nije ugašena. Učaurena, prije svega, u najvišem pravnom aktu države, koji su njegovi obretnici učinili gotovo nepromjenjivim (pa se sad, iako poraženi, smješkaju iza spuštenih zavjesa, s nadom da će tako zuvijek i ostati), ona će i dalje trovati Crnu Goru sa ništa manje kondicije nego što je to dosad činila.

U tom pogledu bilo bi od izuzetnog značaja kada bi novouspostavljena vlast, ako zasad ne može promijeniti Ustav, donijela zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, kojim bi se riješilo pitanje ponižavajućeg statusa imena srpskog jezika i ćirilice u obrazovnom sistemu i državnoj administraciji u Crnoj Gori. I koji bi, napokon, riješio ustavnu zagonetku nadređenosti "službenog" jezika jezicima "u službenoj upotrebi", odnosno kako se ono što je potvrđeno kao većina može ozakoniti kao manjina.

UMJESTO jezičke stvarnosti i činjeničkog stanja, pisci crnogorskog ustava, ovjerili su, kao nepromjenjivu ustavnu normu, da se, pritiscima i ucjenama državnog aparata, zloupotrebom obrazovnog sistema, broj zastupnika imena srpskog jezika, kao osvjedočenih čuvara ishodišnog identiteta Crnogoraca i njegoševske Crne Gore, svede na nivo ispod 15 procenata. Nakon toga, razumije se, oni, kao nacionalna manjina, više ne bi predstavljali smetnju realizaciji završnog čina novocrnogorskog jezičkomentalnog inženjeringa. Ali pošto se ta dijabolična zamisao nije ostvarila niti će se ikada ostvariti, bilo bi normalno da novouspostavljena vlast ustavnu odredbu kojom se srpski jezik (iako jedina nesporna većina u Crnoj Gori) svrstava među manjinske jezike, čim prije eliminiše iz ovdašnjeg pravnog kodeksa, budući da se radi o žarištu koje će držati Crnu Goru u stanju neprekidnih političkih konvulzija.

IDENTITETSKA i mentalna pometnja u koju je odlazeći režim uveo, toliko je duboka da su, i pored najave pobjedničkog trijumvirata o reviziji "svih diskriminatorskih zakonskih i podzakonskih akata", mali izgledi da se to dogodi u doglednom vremenu.

Ipak, pitanje ponižavajućeg ustavno-pravnog statusa imena srpskog jezika nije formalna, administrativna nedoumica koja se smije zapostavljati i odlagati za neka bolja vremena.

Naprotiv, to je pitanje koje najdublje zadire u biće naroda, u krajnjem - i u poimanje života i svijeta, svakog pojedinca. Ako Skupština u novom sazivu ne može promijeniti Ustav, može donijeti zakon o jeziku i pismu kojim bi se spriječile dalje štetne posljedice njegovog manipulativnog tumačenja i primjene. Za političko, kulturno i moralno ozdravljenje crnogorskog društva, takav zakon nije nevažniji od Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Promjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti spasiće zasad Crnu Goru od rušenja, ali je tek rješenje jezičkog raskola može sjediniti i učvrstiti.

UOSTALOM, ukoliko se na predstojećem popisu stanovništva ponovo pokaže da narod u znatno većem procentu preferira srpsko nego crnogorsko imenovanje svog maternjeg jezika, mnogo šta će se u tom pogledu promijeniti. Narod, izvjesno je, više neće trpjeti njegovo ponižavanje. Tražiće rješenje, ne čekajući neizvjesne promjene ustavnih odredbi. Dosta je narodu smutnje i praznorečica o multikulturalnosti, multietičnosti, multikonfesionalnosti, te "da nije važno kako svoj jezik zovemo, važno je da se razumijemo", i sličnih. Nijesmo mi dva naroda, različitih vjera i kultura, ali se, nažalost, već dvadeset godina, niti razumijemo niti smo se o bilo čemu sporazumjeli. Govorimo mi istim jezikom, ali otkako ga različito imenujemo, prezuvene su, kako bi se u narodu kazalo, sve njegove glavne riječi, pa ga različito i razumijemo.

Zahtjev naroda za oslobađanje imena srpskog jezika iz montenegrinskih ustavno-pravnih škrka, iskazivan na litijama (a i na mnogim ranijim protestima u proteklih šesnaest godina), sa istim porivom kao i zahtjev za promjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti, bio je jedan od prevashodnih razloga narodnog ustanka protiv režima, koji je, tokom tridesetogodišnje vladavine, Crnu Goru pretvorio u identitetsko bunjište. Razumno je onda i očekivati da novouspostavljena vlast, upravo od toga počne njeno uljuđivanje.

KRAJ