FELJTON - NACIJA POSTALA STRANAČKO PITANJE: Crnogorstvo je svedeno na antisrpsku stranačku doktrinu
POLITIČKA konfrontacija svela se na rivalstvo između navodno dva naroda i predstavljana kao međunacionalni sukob, što je uzrokovalo poistovjećivanje nacionalnog i stranačkog opredjeljenja.
Foto: Dokumentacija "Novosti"
Razumije se, to je režimu, koji je kontrolisao sve važne segmente društva, značajno pomoglo da se dugi niz godina nameće kao istinski čuvar navodno ugroženih, od anticrnogorski raspoloženih Srba, nacionalnih interesa i suvereniteta Crne Gore.
Otvorilo mu je i širok prostor za manipulaciju izbornim rezultatima, koje je predstavljao kao stav naroda o identitetskim pitanjima, pa i o imenu jezika, iako se na izborima glasa za sastav parlamenta, dakle, o izbornim programima (ekonomskim, socijalnim, političkim i sl.) ali se ne može glasati o identitetskim pitanjima, jer ona, ma koliko bila važna za svaku društvenu zajednicu, nijesu izborna materija.
Crnogorska identitetska mrtvouzlica nije se mogla, niti se može, razvezati izborima, pa ni rušenjem režima, koji je trideset godina uplijetao u nju svoje opsenarske trikove i smicalice. U to smo se konačno uvjerili nakon poslednjih izbora na kojima je režim poražen, ali je ona ostala nedirnuta. Ne može ni predstojećim popisom, od koga jedni već zebu, a drugi neopravdano mnogo očekuju.
NEKOLIKA procenta razlike za "srpsku" ili za "crnogorsku" stranu, u odnosu na rezultate sa prethodnog popisa, neće sami po sebi donijeti rješenje. Mogu otvoriti put ka rješavanju, ali i proizvesti još dublje nerazumijevanje, ukoliko se ne stvore uslovi za odgovoran dijalog, koji bi se vodio u kulturno-naučnom i medijskom prostoru, bez stereotipa i predrasuda, i bez stranačke prismotre i sufliranja. Populistički (jednako stranački) pristup ovom pitanju sigurno ne vodi rješenju, posebno pretvaranje eventualne pretpopisne u svojevrsnu predizbornu kampanju, kako je to bilo uoči popisa, 2011.
Naprotiv - takve kampanje, praćene jednostranim tumačenjima, omalovažavanjem suprotne strane, euforičnom retorikom i pretenzijom da se po svaku cijenu što više ljudi pridobije za svoju stranu, podjaruju antagonizme i smutnju u narodu, posebno identifikacijom stranačkog sa nacionalnim opredjeljenjem.
Utapanje u drugi narod
U POSLjEDNjE vrijeme sve češće se pominje adaktiranje, tj. "stavljanje pod tepih" identitetskih pitanja, s obrazloženjem da će ekonomski napredak države, bolji standard građana i "pravda za sve" pomiriti Crnu Goru, a ta pitanja izgubiti svaki smisao nakon njenog ulaska u Evropsku uniju, te da bi, što je najvažnije, njihova aktivacija u sadašnjem vremenu, mogla dovesti do povratka bivšeg režima. Pritom se ne kaže zašto bi nam neriješena identitetska pitanja bili manje važna kada bismo bolje živjeli, i zašto bi ona ulaskom u EU izgubila smisao. Znači li to da bi nam tamo bilo svejedno kako se zove jezik kojim govorimo, ili da bismo se odrekli svog, pa progovoriti nekim tuđim, esperantom ili evropajo jezikom, na primjer?
Ili se naprečac utopili u neki drugi narod, pa da se ne zovemo ni Srbima ni Crnogorcima? I zašto bi se to baš nama desilo ako nije nijednom drugom narodu koji se tamo našao?
Bilo bi pogubno ako bi srpska strana, preuzimanjem vlasti, pokazala naciokratske aspiracije, i svoju pobjedu na izborima vidjela kao trijumf Srpstva nad Crnogorstvom.
ZNAČILO bi to obesmišljavanje njenog višedecenijskog otpora i negaciju svega onoga što je kandidovala kao protivtežu neprirodno uspostavljenoj nacionalnoj dihotomiji Srpstvo/Crnogorstvo, zauzlanoj u dva suprotstavljena stranačka programa, ispod čijih kora sve jače mrezgaju jed i opačine. Ako neko zaista ima ambiciju da Srpstvo nameće Crnogorstvu, misli i radi isto ono što misle oni koji Crnogorstvo brane od Srpstva.
Čudno je s kojom lakoćom naši političari upotrebljavaju pojmove nacija, nacionalnost, multinacionalnost, međunacionalni sporovi, ne vodeći ni najmanje računa o nijansama njihovih značenja. Skoro svakodnevno čujemo da je Crna Gora multinacionalna država, kako od onih koji zastupaju tzv. politički koncept nacije, pa su za njih Srbi i Crnogorci (iako, po njihovom uvjerenju, različitog etničkog porijekla), kao i svi drugi građani Crne Gore, nacionalno Crnogorci, tako i od onih koji zastupaju etnički koncept i drže da su Srbi i Crnogorci jedan narod - srpska etnička nacija. Dakle, iako zastupaju potpuno različite nacionalne koncepcije, i jedna i druga strana Crnu Goru vide kao jednonacionalnu državu.
STATUS multinacionalne države Crna Gora ne može imati na osnovu postojanja u njoj "manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica" (nacionalnih manjina).
Nacionalne manjine postoje i u Mađarskoj i Poljskoj, na primjer, ali niko ne kaže da su to multinacionalne države. Ako bi se status multinacionalnosti izvodio na osnovu prisustva nacionalnih manjina ili etničkih grupa u nekoj državi, onda ne samo što bi svaka država, nego bi danas i svaki grad i svako naselje na Zemljinoj kugli bili multinacionalni.
Kakav li je tek apsurd tvrdnja da Crna Gora kao multinacionalna država sa 500.000 do 600.000 stanovnika baštini hiljadugodišnji državni kontinuitet! (Razumije se, zahvaljujući visoko razvijenoj hajdučkoj svijesti njenih građana, sve te vjekove, čuvala je međunacionalni sklad i demokratske tekovine svojih romansko-ilirskih rodonačelnika.)
POLARIZACIJA naroda instrumentalizacijom dva identitetska koncepta nije, kako se to godinama potencira (nažalost, iz oba suprotstavljena tabora), međunacionalni (međunarodni) spor, niti takvog spora ima u Crnoj Gori, što ne znači da nema onih koji bi željeli da ga ima. Bez obostranog prihvatanja te jednostavne činjenice, kao platforme za početak dijaloga, Crnoj Gori nema izlaska iz rovova u kojima je decenijama drže njene političko-intelektualne elite.
Preuzimanjem vlasti srpska strana preuzela je i odgovornost za rješavanje identitetskih pitanja. Koliko u tome bude uspješna, toliko će biti uspješna i njena vlast, od koje se očekuje, kao prvo i osnovno, da stvori uslove za ravnopravan dijalog suprotstavljenih identitetskih koncepcija, koji bi doveo do sporazuma o promjeni Ustava, bez čega pada u vodu svaka računica o pomirenju u Crnoj Gori. To će biti najteži ispit njene državničke mudrosti, ali i osnovni parametar po kom će je istorija cijeniti.
AKO je dosad "branila sebe od drugoga", preuzimanjem vlasti, srpska strana je pred ništa lakšim iskušenjem - da "brani drugoga od sebe". Svaki ispad iz njenog prostora, poput neobuzdanog likovanja, osvetoljublja, bahatosti, nacionalnih i vjerskih egzaltacija, jednom riječju - svaki čin neprimjeren dostojanstvu zaslužnog pobjednika, poslužiće suprotnoj strani kao izgovor za odbijanje dijaloga i učvršćivanju sopstvene pozicije.
Crnoj Gori nije falilo ni pobjednika ni osvetnika, ali je i te kako željna pomiritelja i prosvetitelja.
Kompromitacija i raskrinkavanje, s čvrstim dokazima, klepto-koruptivnih poduhvata novocrnogorskih državotvoraca i vrhovnika bivšeg režima, i suočavanje njegovih sljedbenika s istinom šta je stajalo iza "patriotizma" onih kojima su godinama slijepo vjerovali, jedini je put ka uspostavljanju dijaloga o svim pa i o identitetskim pitanjima.
A to se ne postiže bakljadama ni šenlucima po trgovima i crkvenim portama, nego valjanim zakonima i u sudnicama.
SUTRA: Bitka oko predstojećeg popisa