FELJTON - PREZIR PREMA IDEALIMA PREDAKA: Kako su neokomunisti ponizili Crnogorce nudeći im "evropske vrednosti"

I da ih, umjesto čuvara Njegoševog etičkog kodeksa, "serdarevića" i "koljenovića", učini poklonicima zlatnog teleta i sljedbenicima ovovremenih kargo-kultova. Ako je identitet ono što pojedinca ili neku društvenu grupu, pleme ili narod, čini onim što oni jesu, ono po čemu se identifikuju, tj. raspoznaju među drugima, jednom riječju - lik ili obraz nečiji, znači li to da Crnogorci do početka 21. v., nijesu imali ni lika ni obraza? Ili su se, sa svojim istorijskim, kulturnim i duhovnim nasljeđem, nastalim u srpsko-pravoslavnom civilizacijskom prostoru, pokazali nedostojnim etičkih i estetskih mjerila skupine neokomunističkih grabljivaca (navodnih demokrata i socijalista), koji su zaumili da ih, tako neznavene, zarad njihove nacionalne emancipacije i prosvjećenja, i uz pomoć svojih evroameričkih navigatora, prevedu u novi civilizacijski krug, nudeći im, umjesto njihovih istorijskih identitetskih matrica, floskulu "evropske vrijednosti"? I da im, prije te inicijacije, preimenuju jezik, zamijene pismo, preidentifikuju kulturno nasljeđe, preznače crkvu, u stvari - da im isprazne njihovo ime crnogorsko, "uskrsnulo s kosovske grobnice", i svedu na stranačko opredjeljenje? I da se onda, u tu prazninu useli prezir prema svemu za šta su se njihovi preci borili i čemu su težili.

TAKO upodobljeni i emancipovani, novoprojavljeni Crnogorci, ustanoviće svoju "obećanu" zemlju, kao još jednu antisrpsku i antipravoslavnu ispostavu na Balkanu, u kojoj će, radi sigurnosti njenog integriteta i suvereniteta, biti nepoželjna vjerska nastava u školama, a ozakonjeni istopolni brakovi; cenzurisan Njegoš u čitankama, a ozvaničena himna sa stihovima ustaše Sekule Drljevića; nepodobna trobojka, zastava kralja Nikole, a policija obučena u američke uniforme; sumnjivo slaviti Svetog Savu, a prihvatljivo protežirati "Noć vještica"...

I obogotvoriće oni tu svoju vječnu slobodicu, i rađaće se u njoj i umirati, sve jednako klikujući Viva vero Montenegro! Sve u skladu sa njihovom novom duhovnom i kulturnom profilacijom.

Na takvoj koncepciji, smišljenoj, prvo da podijeli Crnu Goru ne samo duhovno, etički, kulturološki i politički, nego, prije svega, na dva međusobno suprotstavljena naroda - Srbe, koji su joj se žestoko opirali (braneći upravo izvorišni duh Crnogorstva), i Crnogorce koji su je oduševljeno prihvatili, a zatim, zloupotrebom državnog aparata, srpski faktor svede na status egzotične nacionalne manjine, osuđene na nestajanje, opstajao je odlazeći režim skoro tri decenije.

NjENU odbranu, kao najviši državni interes, zapravo - kao odbranu s mukom stečenog suvereniteta Crne Gore, režim je sve vrijeme koristio kao opravdanje ne samo za beskompromisan obračun sa svojim protivnicima, a to su, prije svih, bili zastupnici srpsko-pravoslavnog duhovnog, kulturnog i jezičkog identiteta Crne Gore (označeni kao neprijatelji države), nego i za sva svoja nepočinstva. Ona mu je bila zaklon za bezgranične zloupotrebe državnog aparata i njegovih institucija - sudstva, pravosuđa, obrazovanja, policije, medija, itd. Zato su i sve devijacije i sve bolesti crnogorskog društva: pljačka društvene imovine, korupcija, kriminal, itd., dobrim dijelom posljedice ove najotrovnije ambicije koja se ikada pojavila na ovim prostorima. Kao takva, zlomislena i zlonamjerna, ona je bezmalo tri decenije Crnu Goru držala u rovovima.

Nažalost, na njen otrov nije mogla ostati imuna ni druga, srpska strana. Izložena sve jačim pritiscima režima - neskrivenoj diskriminaciji na svim poljima, izolaciji iz državnih institucija i medijskoj satanizaciji, - pristupila je, boreći se za opstanak, osnivanju srpskih kulturnih i drugih nacionalnih institucija. To je, svakako, bila razumljiva pojava, ali je nosila i određene opasnosti. Prije svega, upućivala je na model ponašanja i organizovanja manjinskih naroda.

I ZAISTA, ne može se reći da se ideja o prihvatanju statusa nacionalne manjine, koji bi zaustavio njegovu dalju diskriminaciju od strane državnog aparata, nije zapatila u srpskim organizacijama, iako je nijedna od njih nije nikada javno proklamovala.

Takav vid djelovanja vodio je u zamku nehotičnog prihvatanja koncepcije o nacionalnoj podjeli, do stereotipa "mi i oni", ponekad i u inaćenje i vraćanje istom mjerom - "ako mi brat kaže da nije Srbin, onda i ja, beli, nijesam Crnogorac". Zapravo, uvlačio je srpsku stranu u tuđu, podmetnutu, igru, pa i u izvjestan vid samoizolacije i ozlojeđenosti, čime su mnogi njeni argumenti, ma koliko bili utemeljeni, postali ranjivi.

Napokon, slijedeći stranačku percepciju crnogorske identitetske konfuzije, srpska strana je, neprincipijelnim nagodbama oko imena jezika, izašla u susret režimskom stanovištu o crnogorskoj jezičkoj i kulturnoj posebnosti.

PRI TOME je izvan njenog vidokruga ostao ogroman broj građana, koji su se deklarisali kao Crnogorci, ali se nijesu odrekli imena srpskog jezika. Iako je takva njihova identifikacija bitno narušavala koncepciju nacionalnog raslojavanja Crne Gore, stranačka uskogrudost, koja je arbitrirala u srpskom kulturno-političkom taboru, vidjela ih je samo kao pristalice vladajućih stranaka i svoje političke protivnike. Ta isključivost vodila je (takva je makar bila percepcija građana) stranačkom posvojenju imena srpskog jezika, pa i SPC, što je značajno uticala na smanjenje broja zastupnika srpskog jezičkog identiteta (20% za 10 godina).

Pa ipak, na posljednjem popisu stanovništva, 2011. nešto više od 28% građana Crne Gore izjasnilo se da su Srbi, a da im je maternji jezik srpski preko 43%. Znači, najmanje 15%, od ukupnog stanovništva, koje se nacionalno izjasnilo kao Crnogorci, nije se odreklo svog srpskog jezičkog identiteta, a vidnim učešćem u protestnim litijama, povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti, pokazalo je i pripadnost SPC. Ne treba zanemariti ni da se tada, 2,03% građana izjasnilo za srpskohrvatski, a čak 3,99% nije htjelo da se izjasni o imenu svog maternjeg jezika.

SUTRA: Nacija postala stranačko pitanje