FELJTON - TEŠKA NACIONALNA KONFUZIJA: Po konceptu bivšeg režima Crnogorci su vekovima živeli u neznanju

S tim što je proglašenje makedonske nacije pratila i standardizacija novoproglašenog makedonskog jezika, potom i, još uvijek nepriznate, makedonske crkve. Koliko su, ipak, upitne takve vještačke, istorijski neutemeljene tvorevine, tzv. političke nacije, vidimo upravo na primjeru Makedonaca, kojima Grci ne priznaju ime, Bugari jezik, Srbi crkvu a Albanci teritoriju. Ni muslimanska nacija se nije mogla održati pod tim imenom pa je preimenovana u bošnjačku.

Radilo se o tzv. političkom konceptu nacije koja se vezuje za konstituisanje nacionalne države (nacija jednako država), za razliku od etničkog koncepta koji preferira nacionalno jedinstvo na osnovu etničkog porijekla i jezika, bez obzira na državne granice. Ipak, između ta dva koncepta nije bilo sukoba sve do sredine devedesetih godina 20. vijeka, kada voljom ondašnjeg režima politički koncept mutira u političko-etnički hibrid, s ciljem stvaranja crnogorske etničke nacije, kao negacije srpskog nacionalnog, jezičkog i duhovnog identiteta Crne Gore. Pri tome je uspostavljena nemoguća jednačina (0x2=1): Crnogorci su etnička nacija, ali su i svi građani Crne Gore, kao njeni državljani, nacionalno Crnogorci, s tim što se njihov identitet determiniše konstitutivnim elementima stranački projektovanog crnogorskog etniciteta - crnogorski jezik, crnogorsko kulturno nasljeđe, crnogorska književnost, latiničko pismo, crnogorski pravopis, Crnogorska pravoslavna crkva...

TOKOM dvovjekovne borbe za opstanak, u najtežim istorijskim i ekonomskim uslovima, Crnogorci su, kao najsigurniji čuvari srpske narodne svijesti, i nosioci "stare srpske državne misli" zaista izgradili i svoj specifičan, regionalni mentalitet i etos, ovjenčan nacionalno-romantičarskim oreolom, posebno u drugoj polovini 19. veka.

Držali su, kako je to Milovan Đilas definisao, da su oni "drukčiji Srbi od svih Srba". (Odnjegovali su donekle i svoj pokrajinski, ratnički folklor - crnogorski oro, npr., i oblikovali upečatljivu, ali ne baš originalnu i više gospodsku i vitešku nego narodnu nošnju, a u vremenu autoritarne vladavine kralja Nikole, kod njih se snažno razvio kult dinastije a preko njega i države, odnosno "crnogorski dinastičko-državni patriotizam".)

Zato su, nakon komunističke podjele nove jugoslovenske države na republike, po nacionalnoj osnovi, proklamaciju o svojoj nacionalnoj posebnosti prihvatili kao nešto što se podrazumijeva. Tim prije što ih ta proklamacija nije izdvajala iz srpskog kulturnog i etničkog kruga. U nju nije bila unesena nijedna odredba, koja se odnosila na jezik, pismo, kulturno nasljeđe, pa ni na stariju istoriju, niti je njom negirano njihovo srpsko etničko ishodište, tako da se većina njih, kada se prvi put , na popisu, 1948, srela sa pitanjem o svojoj "narodnosti", legitimisala kao Crnogorci. Naravno, ne sluteći da bi to neko nekada mogao da iskoristi kao dokaz njihovog odricanja od srpskog roda i imena, a kamoli, antisrpskog kulturno-istorijskog opredjeljenja. (Kao što je poznato, ni na jednom popisu, koji je do tada sprovođen, kako u Knjaževini Crnoj Gori, tako i u zajedničkoj jugoslovenskoj državi, nije se pred Crnogorcima postavljalo to pitanje. Naprosto, smatralo se nepotrebnim.)

JEDNOM riječju, ta legitimacija mogla je tada značiti sve drugo osim ono čemu je, po zamisli njenih inicijatora, trebalo da posluži - projektovanom razbijanju srpskog etničkog i kulturnog prostora na Balkanu. Kao svojevrstan semantički amalgam, značila je, s jedne strane - iskazivanje, tada već ne regionalne, nego republičke, pa i partijske pripadnosti (dokaz o prihvatanju tzv. sadašnjice) s druge, - naslijeđeni dinastički patriotizam iz vremena kralja Nikole, i s treće, - prenaglašavanje etičke samosvojnosti i, manje-više, idealizovane porodično-bratstveničke tradicije.

Kasnije, naravno, djelovala je, ponajviše preko obrazovnog sistema, komunistička indoktrinacija. Sjetimo se samo pjesmice o jugoslovenskom grbu, koja se počinjala deklamovati od prvog razreda osnovne škole: "Pet, (a kasnije šest) buktinja plamti, da pričamo svima, da u našoj zemlji pet(šest) naroda ima." Postojeća identifikacija Srpstva sa pravoslavljem, a zatim pravoslavlja sa četništvom i nacionalizmom, odnosno velikosrpstvom, i proglašenje, pa i zabrana u javnoj sferi, religije "kao opijuma za narod", takođe je znatno pomoglo učvršćivanju u ratnim i poslijeratnim pogromima prestravljenom narodu ideologeme o nacionalnoj posebnosti Crnogoraca. Komunističkim, uvijek budnim, pozornicima, Srpstvo u Crnoj Gori, bivalo je sve sumnjivije. Pa i u samoj Srbiji bivalo je, iz istih razloga, probitačnije kazivati se da si Srbijanac, Jugosloven, Vojvođanin, čak i Kosovar, umjesto uvijek i svakom sumnjivi Srbin, a kamoli u Crnoj Gori.

POKAZAĆE se, dakle, da je ta komunistička identitetska priznanica, izdata Crnogorcima, 1948, makar i nepopunjena, ipak bila opasan ideološki virus čija će inkubacija u crnogorskom kulturno-duhovnom biću trajati pune četiri decenije, da bi, u vremenu dezintegracije jugoslovenskog zajedništva, prouzrokovala tešku identitetsku konfuziju.

Kada se, raspadom jugoslovenske države, Crna Gora vratila na 1918, našla se pred izborom između dva puta: onoga koji su joj trasirali Petrovići, sa svojom srpskom integralističkom idejom (koja je, po riječima Mila Matanovića, predsjednika crnogorske vlade u izbjeglištvu, 1917, bila "religija i misao svakog Crnogorca"), i onoga koji su joj, uz naklonost moralno i idejno erodiranog komunističkog vrha, sedamdesetih godina prošlog vijeka, podmetnuli privrženici separatističkog programa Sekule Drljevića i Save Markovića Štedimlije.

TU KONFUZIJU prepoznaće, kao svoju istorijsku šansu, separatistički režim DPS (bivši Savez komunista), da pod vidom stvaranja novog crnogorskog identiteta, uspostavi prozelitsku kulturno-političku koncepciju antisrpske i antipravoslavne Crne Gore.

Faktički, bio je to program za unijaćenje Crnogoraca, upakovan u jednostavnu i za narcisoidnost crnogorsku, lako prihvatljivu matricu. Komunisti, navodno, nijesu završili započeti posao oko zaokruženja crnogorskog nacionalnog identiteta, tako da su Crnogorci, do uspostavljanja režima svojih budućih izbavitelja iz svetosavskog duhovnog ropstva, ostali identitetski nedovršena nacija. Vjekovima su živjeli u neznanju, misleći da su ono što nijesu. Govorili su tuđim jezikom, pisali tuđim pismom, ispovijedali tuđu vjeru, a posljednjih 80 godina, bili su u ropstvu i služili tuđem narodu.

SUTRA: Prezir prema idealima predaka