FELJTON - "ŠTO OCRNI OBRAZ PRED SVIJETOM": U Crnoj Gori bila je snažna srpska narodna samosvest
POTOMCI bivšeg komunističkog činovništva, čiji su saznajni vidici i životni stavovi izgrađivani na ateizmu, programiranom zaboravu, vulgarnom pragmatizmu i koristoljublju, tako da oni nijesu ni mogli razumjeti suštinu i značaj ishodišnih vrijednosti Crne Gore i Crnogoraca, niti se od njih, pravo reći, mogao očekivati poseban inventivni kapacitet, osim u domenu profitersko-karijerističkih aspiracija i samoreklamerstva.
Na udaru novoprijavljenih Crnogoraca je i Njegoš / Foto- dokumentacija "Novosti"
Imitacija, kao osnovni stvaralački princip i pravilo ponašanja, ne samo što je bila imanentna njihovom mentalnom sklopu i kulturološkom okviru, nego je bila i ideološko-politička direktiva o tzv. evropeizaciji crnogorskog društva.
Po njihovom razumijevanju, to je značilo a priori odbacivanje svojih društvenih normi (moralnih načela i paradigmi, navika, običaja i vjerovanja), kao nižerazrednih, radi usvajanja maglovitih, nikada kodifikovanih, evropskih vrijednosti (ali shvaćenih kao put koji vodi u blagostanje iz provincijskih predstava o životu u izobilju materijalnih bogatstava i modernih tehnoloških dostignuća), pa je ta himerična preokupacija izdignuta do nivoa najvišeg državnog interesa.
Tako je, u radijusu njihovog uticaja (obrazovnom sistemu, medijskom prostoru, kulturnim i pravnim institucijama...), skoro sve autentično, temeljno, slobodarsko, sve što je ikoliko ličilo na tradicionalne modele ponašanja i vrednovanja, viđeno tuđim očima i, kao takvo - izloženo preziru, kao retrogradno, mitomansko, anahrono.
To tragikomično skorojevićevstvo otišlo je toliko daleko da su njegovi promoteri i nosioci i ime a države, u nastojanju da pokažu svoje evropejstvo, ali i svoju snobovsku inferiornost, zamijenili tuđim, modernijim, evropskim imenom Montenegro.
AKROBATSKO PROKLAMOVANjE NACIJE
IAKO se Crnogorci u tim vremenima nijesu bavili ni semantikom ni etimologijom, sasvim dobro su razumjeli svoju identitetsku slojevitost i u njoj nijesu vidjeli nikakvu zagonetku, koja bi ih, u tom pogledu, zbunjivala ili međusobno sukobljavala, sve do stvaranja nove jugoslovenske države, nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, tada su se udruženi razbijači srpskog etničkog prostora, da bi riješili problem viška preživjelih Srba, i uspostavili kakvu-takvu nacionalnu ravnotežu (tobožnju nacionalnu ravnopravnost) u novostvorenoj državnoj zajednici, dosjetili da svojevrsnom semantičkom akrobatikom, zapravo mutacijom značenja pojmova državljanstvo i nacionalnost, odnosno nacionalnost i narodnost, proklamuju crnogorsku naciju.
ČINILA im se ljepšom i suverenijom pod tim latinskim imenom, pa je to posebno intenziviralo njihovo patriotsko nadahnuće, očito - i kleptomansku - koruptivnu inventivnost.
Jednom riječju, njihov put u Evropu, "u novi civilizacijski krug" (pod sloganom "nećemo gusle, hoćemo rokenrol"), podrazumijevao je odbacivanje sopstvene, istorijske kulturološko-identitetske profilacije, zapravo - svojevrsno identitetsko mitarenje.
Ipak, previdjeli su jedno: da ih bez tog prtljaga, i pod novim registracijama i signaturama, tamo gdje su se zaputili niko neće poznati. I da će se, bez njega uzaludno predstavljati, bilo na tzv. crnogorskom, ili na latinskom ili na bilo kom svjetskom jeziku, i tvrditi da su Crnogorci i Montenegrini. Niko im neće vjerovati, a najmanje oni koji su ih na taj put zvali i navodili, jer su svi njihovi preci, u evropske identitetske registre i kodove pamćenja davno i trajno upisani kao Srbi.
GENERALNO, da bi opovrgli svjedočenje cjelokupnog kulturno-istorijskog nasljeđa Crne Gore (arhivsku građu, spomeničko nasljeđe, narodno pamćenje, bogatu istoriografiju i literaturu...), inicijatori koncepcije o etničkoj samosvojnosti Crnogoraca, proturili su, između ostalog i tezu kako je etnonim Srbin u razumijevanju Crnogoraca značio samo vjersku pripadnost, tj. pripadnost pravoslavlju, a ne nacionalnu, tj. narodnosnu pripadnost.
Značio je, naravno, i jedno i drugo. Pod Srpstvom se, nesumnjivo podrazumijevalo i pravoslavlje, ali istorijska je istina da su se Srbi (Crnogorci) koji su se odricali pravoslavlja i prelazili u islam i katoličanstvo uglavnom odricali i srpskog imena i zvali se Turcima i Arnautima, a pokatoličeni, od početka 20. vijeka - Hrvatima. Zato su se Srpstvo i pravoslavlje narodnoj svijesti poistovjećivali, pri čemu Srpstvo kod Crnogoraca nije gubilo značenje podrazumijevajućeg etničkog određenja, sa Kosovskim zavjetom kao njegovim identitetskim orijentirom. Otuda je na svim popisima stanovništva u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori iskaznica o konfesionalnoj pripadnosti (pravoslavni, katolici, muslimani) zamjenjivala podrazumijevajuće srpsko etničko određenje, budući da, kako se kaže u Zemljopisu iz 1911, u Crnoj Gori žive "sve sami čisti i pravi Srbi, koji govore srpskijem jezikom" i svi su "srpskoga porijekla i srpske narodnosti". (Zemljopis Kraljevine Crne Gore, 1911)
UOSTALOM, tu je zagonetku, ako je to za nekoga i dalje zagonetka, na svoj način, do kraja i zauvijek razjasnio Njegošev Teodosija Mrkojević, koji kaže:
"Svaki Srbin koji se prevjeri
Prosto vjeru što zagrli drugu,
No mu prosto ne bilo pred bogom
Što ocrni obraz pred svijetom,
Te se zvati Srbinom ne hoće."
Prema tome, samo oni koji misle da Njegoš nije razumijevao i slijedio misao i osjećanje svog naroda, mogu kazati da Crnogorci Srpstvo nijesu razumijevali kao svoju etničku nego kao vjersku pripadnost. Koliko je u Crnoj Gori bila snažna srpska narodna samosvijest vidimo upravo iz navedenih stihova, koje u Njegoševom djelu nimalo slučajno izgovara sveštenik i narodni mudrac. Crnogorci su, kao što vidimo, spremni da oproste i najteži prestup svojim sunarodnicima, kao što je prevjeravanje, ali odricanje od svog srpskog roda i imena - ne mogu da oproste!
ZA RAZLIKU od drugih naroda: Mađara, Njemaca, Arnauta, Srbi, koji su se odricali svog narodnog imena, postajali su i najveći njegovi mrzitelji i neprijatelji. Ovu pojavu uočio je i Vuk Karadžić. U poznatom tekstu "Srbi svi i svuda", Vuk posebno ističe primjer Arnauta kojih, kako on kaže ima "sva tri zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se između sebe pomalo mrze, ali prema drugijem narodima žive kao braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnauta makar koga hrišćanskog zakona" i obratno. Među nekoliko zanimljivih razloga za ovu pojavu Vuk navodi i to što Arnauti "ne imajući svoga pisma ni knjiga na svome jeziku, ni hrišćanski se zakon nikad među njima nije bio ukorijenio, tako je lasno moglo biti da njihovi poturčenjaci ostanu bez ikakve razlike od ostale braće svoje, i da svi više gledaju na svoj jezik i na običaje, nego na zakon za koji i današnji dan slabo mari ijedan od njih." Sa Srbima stvar stoji drukčije: "Srbi su s pomoću knjiga, popova i kaluđera, crkava i manastira i onda bili pobožniji od Arnauta", pa kako su "prije u hrišćanskome zakonu bili pobožni, tako isto postanu i u turskome, i danas može biti da u cijelom zakonu Muhamedovu nema pobožnijih ljudi od Bošnjaka".
SUTRA: TEŠKA NACIONALNA KONFUZIJA