FELJTON - SERVILNOST PREMA MOĆNIMA: Crnogorci su se imenovali po svom zavičaju
CRNA Gora dovoljno je i srpska i crnogorska država. Od njenog nastanka, kao državne organizacije (a i mnogo ranije), u njoj žive Srbi, koji su se, po mjestu svog bivstvovanja, imenovali kao Crnogorci. Dok se ona zvala Zeta, njeno dominantno stanovništvo zvalo se Zećanima, a prema još starijem nazivu dijela njenog današnjeg prostora - Duklja, Dukljanima.
Svetosavska proslava na Cetinju / Foto- dokumentacija "Novosti"
Nije Crna Gora dobila ime prema Crnogorcima, kao Srbija prema Srbima, Rusija prema Rusima, Bugarska prema Bugarima, itd., nego je bilo obratno - Crnogorci su se imenovali po svom zavičaju - Crnoj Gori. Prema tome, ime Crnogorac, nije etnonim (imenica koja se odnosi na imenovanje etničke pripadnosti), nego je etnik, demonim ili etnikon, imenica kojom se označava stanovništvo određenog mjesta ili oblasti, a izvodi se od imena tog mjesta ili oblasti. Dakle, Crnogorac od Crna Gora, kao Hercegovac od Hercegovina, Šumadinac od Šumadija, Bokelj od Boka, itd.
DODUŠE, u Crnoj Gori, bili su veoma prisutni, a i danas su, demonimi izvedeni iz naziva plemena (Katunjani, Cuce, Bajice, Njeguši, itd), ali i oblasti koje su, tokom 19. vijeka, ušle u sastav države Crne Gore (Hercegovci, Brđani, Vasojevići, itd). Taj vid kolektivne identifikacije prednjačio je u odnosu na natplemensko, regionalno, imenovanje - Crnogorci, koje se unifikuje kao teritorijalno-državno imenovanje tek stvaranjem crnogorskih državnih institucija u vremenu kralja Nikole, kada se i u novooslobođenim krajevima Stare Hercegovine, nakon njihovog pripajanja Knjaževini Crnoj Gori, vrši određeni vid crnogorizacije (prihvatanjem crnogorske narodne nošnje i folklora, itd) i na tom prostoru postepeno gubi hercegovačko regionalno a prihvata crnogorsko državno imenovanje.
Isti procesi odvijali su se i na prostorima Vasojevića, dijela Sandžaka, Metohije, i drugim krajevima koji su nešto ranije ušli u državnu zajednicu sa starom, podlovćenskom Crnom Gorom, osim Boke Kotorske koja je u tu zajednicu ušla tek nakon Drugog svjetskog rata. Sve su to, dakle, bili Srbi, koji su u Crnoj Gori vidjeli "iskru slobode" srpskog naroda i nijesu imali nikakav problem da, nakon oslobođenja iz Otomanskog carstva, prihvate crnogorsko teritorijalno-državno imenovanje, i niko tada nije mogao ni pomisliti da zbog toga njihovi potomci jednog dana neće biti Srbi ni govoriti srpskim jezikom.
PLEMENSKA SVEST JAČA OD DRŽAVNOSTI
PLEMENSKA svijest i osjećanje pripadnosti plemenu u Crnoj Gori, sve do tih vremena, bilo je snažnije od svijesti o državnosti. Državna ideja Crnogoraca bila je stara srpska država - Dušanovo carstvo, a Crnogorstvo se, pored regionalne identifikacije, razumjelo, ponajprije kao samosvojan vrijednosni sistem, etos, ("čojstvo i junaštvo"), zasnovan na Kosovskom zavjetu, na žrtvi i podvigu, a ne kao etnička ili nacionalna odrednica. (Crnogorac, čin je i titula, kako kaže pjesnik Matija Bećković.)
SRPSTVO i Crnogorstvo, izdiferencirali su se, u drugoj polovini 19. vijeka, iz dva semantička sloja kao dva identitetska nivoa (etničko-kulturološki i teritorijalno državni), većinskog stanovništva u Crnoj Gori, koje dijeli zajedničko etničko porijeklo, zajednički jezik, kulturne i moralne vrijednosti i pripada pravoslavnoj (svetosavskoj) duhovnoj matici.
Nažalost, pod uticajem različitih političko-ideoloških ambicija (spoljašnjih i unutrašnjih), tokom 20. i u prvim decenijama 21. vijeka, ti međusobno komplementarni nivoi nametnuće mu se, kao dva antipodna nacionalna koncepta: etnički (etnička ili istorijska nacija) i politički (politička nacija, jednako država), a zatim i kao kriterijumi za nacionalno raslojavanje - na Srbe i Crnogorce, čime će se otvoriti njegova višedecenijska identitetska drama. Pri tome dilema koji je od ta dva kriterijuma važniji i pravilniji, učiniće ga veoma nesigurnim i nestabilnim, i kao takvom podložnim manipulaciji i stranačko-ideološkim pritiscima i kanalisanjima, što će, razumije se, determinisati ne samo njegova politička uvjerenja nego i sveukupan sistem vrijednosti, društveni status, pa i sam način života i mišljenja, posebno odnos prema svom kulturno-istorijskom nasljeđu i njegovo razumijevanje.
NAPOKON, iz te isforsirane divergencije (i formalne identitetske bivalentnosti) iznjedriće se (osjemenjena u kaptolskim kleronacionalističkim inkubatorima) doktrina o etničkoj nacionalnosti (etnicitetu) Crnogoraca, kao razlog za stvaranje novog crnogorskog identiteta, odnosno "novog čovjeka" u Crnoj Gori, na koju će crnogorski postkomunistički režim nasloniti svoju kulturno-političku koncepciju i pod velom utvrđivanja suvjerene, građanske i demokratske države, kao najveće društvene vrijednosti, krenuti u sistemsku crnogorsku etnifikaciju, ("crnogorizaciju") Crne Gore. To je podrazumijevalo sveukupno (sinhrono i dijahrono) poricanje i potiranje u javnom prostoru i pravnom sistemu, srpskih identitetskih ishodišta Crnogoraca (etničkog, jezičkog, mitološkog, duhovnog, kulturološkog), kao, navodno, kancerogenog tkiva u njihovom nacionalnom biću i najvećoj opasnosti po crnogorski državni suverenitet.
Tako će se, kao mjera ne samo političke nego i uopšte građanske lojalnosti, ali i državne stimulacije, uspostaviti u javnom diskursu (u medijskom, kulturnom i političkom prostoru) permanentna divinizacija nacije i države, koja će se, kao pogodna zamjena za dotadašnju komunističku apologetiku NOB-e i titoizma, lako rasplamsati u neobuzdanu etatomaniju i antisrpsku, šovinističku agresiju, i posebno usmjeriti prema istom ideološkom oponentu - SPC, s namjerom njenog izgona iz Crne Gore, kao "nepopravljivog" čuvara istorijskog srpskog identiteta i duhovnog i narodnog jedinstva Crnogoraca.
PA IPAK, i pored svih napora režimske kulturtregerske klijentele, kulturno-istorijsko nasljeđe Crne Gore, nije se moglo preznačiti, isfalsifikovati i urušiti do te mjere da bi se sa njega sasvim uklonio srpsko-pravoslavni identitetski pečat. Inferiorni šovinistički entuzijazam, sada već bivšeg režima, sveo se, u stvari, na idolopokloničko, često i grotekstno, preuzimanje tuđih, crnogorskom etičkom okviru, neprimjerenih težnji, vrijednosnih paradigmi i modela mišljenja i ponašanja.
Nije ni moglo biti drukčije. Novocrnogorsku identitetsku koncepciju prezentovale su (premda ona nije bila njihovo izvorno autorstvo) neokomunističke interesne grupe koje su se, nakon raspada jugoslovenske državne zajednice, domogle materijalnog bogatstva (a time i gotovo neograničene društvene moći) zahvaljujući "kleptokratsko-koruptivnoj", ili kako se najčešće zove - "pljačkaškoj privatizaciji". Iako su se, kao takve, veoma brzo izdvojile u specifičan skorojevićki društveni sloj, one nijesu imale intelektualnih potencijala da izgrade bilo kakav autentičan kulturni obrazac, iako su pretendovale da postanu nova, viša i vladajuća, "nadnarodna" klasa, pa su se, zloupotrebljavajući državni aparat, tako i ponašale. (Njihovu kulturno-etičku profilaciju karakterisale su sve bitne odlike malograđanstva: nezajaživost materijalnim dobrima i društvenim prestižom, težnja da se predstave vrednijim nego što jesu, lažni hedonizam, pokazivanje moći i raskoši u svakoj prilici, oponašanje visokog društva iz američkih zabavnih serija, servilnost prema moćnijem, bahatost i prezir prema slabijem, samoljublje, bezličnost, jednoumlje).
SUTRA: "ŠTO OCRNI OBRAZ PRED SVIJETOM"